Šta osjećanja govore o vama?

Osjećanja se manifestuju na tri nivoa. Na tjelesnom, mentalnom  i motivacionom nivou. Na tjelesnom nivou osjećanja se manifestuju u vidu tjelesnih senzacija (senzacija u stomaku, grudima, glavi, rukama itd.). Osjećanje je telesni doživljaj a ne samo mentalni. Na mentalnom nivou osjećanja se manifestuju kroz misli. Misli koje prate emocije su njihov sastavni dio i mogu se javiti u formi unutrašnjeg govora ili mentalnih slika. Na motivacionom nivou, emocija podstiče, motiviše na neku reakciju, ponašanje (na primer: bjekstvo, borbu, povlačenje, odustajanje , idenje ka nečemu …).
Emocionalne reakcije se javljaju spontano, automatski kao naša reakcija na neke spoljašnje ili unutrašnje okolnosti. Okolnosti su samo okidač a rijetko neposredni uzrok naših reakcija. Okolnosti su onakve kakve ih im vidimo na osnovu našeg prethodnog životnog iskustva, tako da iste spoljašnje okolnosti su po pravilu različito doživljene od različitih osoba. Mi imamo u sebi ustaljen repertoar reakcija kojima reagujemo u različitim situacijama i to čini naše ponašanje prilično predvidivim i dosljednim. Na primjer neko ko je sklon da reaguje bijesom u jednoj situaciji, sklon je da reaguje isto tako i u sličnim situacijama.
Šta o nama govore naše emocionalne reakcije? Način na koji emocionalno reagujemo govori nešto o onome što nazivamo Ja. Naše emocionalne reakcije govore o tome sa čim smo se identifikovali, šta doživljavamo kao dio sebe. Unutar svake osobe, onoga što nazivamo Ja, nalazi se mnoštvo identiteta (iskustava sa kojima smo se poistovjetili i ugradili ih u naš mozaik koji nazivamo Ja). Mnogi identiteti su u konfliktu jedni sa drugima. To dovodi do javljanja unutrašnih konflikata. Unutrašnji konflikt je uzrok svake duševne patnje i svakog emocionalnog problema. Rješavanje problema je ustvari uklanjanje tih konflikata.

Naše Ja se sastoji iz niza različitih identiteta koje smo kreirali tokom života, identifikujući se sa određenom tačkom gledišta koju smo zauzeli u nekoj nama važnoj situaciji i ciljem koji smo sebi postavili u toj situaciji. Na primjer: ako je dječak bio često kritikovan od strane roditelja ili nastavnika on razvija identitet povučene osobe čiji je cilj da ne bude u centru pažnje kako bi zaštitio sebe u budućnosti od potencijalnih poniženja. Svaki put kada osoba postupi suprotno ovom cilju (bude u centru pažnje, recimo zbog javne prezentacije nečega), osoba će osjetiti stid i anksioznost. Anksioznost je unutrašnji alarm da osoba postupa suprotno nekom unutrašnjem, nesvjesnom (svjesno zaboravljenom) cilju i da gledano iz tog ugla izlazi iz zone komfora i ulazi u zonu opasnosti.

Anksioznost je otpor prema izlaganju nekom unutrašnjem iskustvu (doživljaju) koje osoba opaža kao neprihvatljivo  (ne uklapa se u pozitivnu sliku o sebi koju osoba nastoji da grčevito održi) a sa kojim se osoba ujedno identifikuje. Na primer, osoba ima slijedeći stav: ne smijem osjetiti strah jer to onda znači da sam slabić (identitet: ja sam slaba osoba, reakcija: strah). Pošto osoba potiskuje taj identitet i ne želi da sebe doživljava negativno (kao slabu osobu), ona potiskuje svaki osjećaj straha što rezultira pojavom anksioznosti. Ako uz to osoba procjenjuje da neće moći da potisne strah javiće se i panika. Anksioznost je signal da se osoba opire unutrašnjem iskustvu a panika je signal da osoba uviđa da neće u tome uspjeti. Dokle god se osoba opire tom unutrašnjem iskustvu (neprijatnoj emociji koja je izraz nekog njenog unutrašnjeg identiteta) ona će doživljavati anksioznost ili paniku.
Na tjelesnom nivou osoba se opire emocionalnom doživljaju tako što se steže, ima napete mišiće (na primjer: steže i uvlači stomak, podiže ramena, steže noge, karlicu, steže vrat) i ograničava disanje (udah ili izdah, diše samo gornjim dijelom grudi a ne i stomakom ili obrnuto). Na mentalnom nivou osoba analizira misli koje se javljaju u sklopu tog osjećanja, pokušava da ih ospori, potisne, jednostavno udubljuje se u te misli. Udubljujući se u te misli ona zapravo pojačava to osjećaje i ujedno mu se i opire (neprihvata ga).
Zašto se osoba tako grčevito i uporno opire ovim emocijama? Zato što su one odraz unutrašnjih, nepoželjnih identiteta (dijelova sebe koje osoba ne priznaje, negira i potiskuje). Na taj način osoba postaje zaglavljena u nekom identitetu, i sklona je da reaguje na isti način u budućim situacijama. Opirujući se neprijatnim osjećanjima (boreći se sa njima) osoba ih zapravo održava, hrani i potkrepljuje. Sve to osoba radi nesvjesno, ne znajući zapravo zašto se opire tim osjećanjima.
Kako izaći iz ovog začaranog kruga? Postoji samo jedan izlaz a to je prihvatanje, odnosno osvješćivanje, neopiranje i integracija unutrašnjih zaraćenih identiteta, do sada nespojivih djelova ličnosti. Kada prihvatimo neko unutrašnje iskustvo prestaje borba, anksioznost, panika i drama a nastaje mir, sloboda izbora i svjesnost.