Minuta šutnje za Sarajevo
Šta se dešava u glavnom gradu Bosne i Hercegovine?
Nekada smo se osjećali sigurno u ovom gradu. Puste ulice nas nisu plašile. Prolaznici nisu bili sumnjivi. U njihovim očima nismo vidjeli lošu namjeru. Danas vidimo zlo u tim istim praznim ulicama, pitajući se vreba li nas neko. Ako čujete ubrzane korake iza sebe, neće vam biti svejedno. Razmišljate šta bi bilo kada bi vidjeli svoj odraz na oštrici noža, pod prijetnjom da predate mobitel ili pet, deset, dvadeset maraka koje imate u novčaniku. Neki nemaju ni to. Razmišljate hoćete li se boriti za taj mobitel ili pare, hoćete li se usprotiviti zločincu i rizikovati svoj život. Znate da ne vrijedi opirati se i napadati naoružanog čovjeka. Ali šta nakon toga?
Zašto im dopuštati da preuzmu dio naših misli i sarajevskih ulica?
Informacije o velikom broju oružanih napada preplavile su bh. medije. Često učesnici tih napada su "od ranije poznati policiji". Zapitala sam se, koliko god brutalno bilo, ima li ijedan novopečeni kriminalac? Zašto su svi "od ranije poznati policiji"?
Zar je moguće da ćemo ih sresti u popodnevnoj šetnji kroz grad? Ne da je moguće, nego ćemo ih redovno viđati. Prelazićete ulicu, ugledati X osobu za koju znate da je počinila barem deset krivičnih djela, od kojih je nekoliko pokušaja ubistva. On će, nonšalantno, nastaviti svojim putem, sa osmijehom punim samopoštovanja.
Bahatost prouzrokovana bezakonjem
Kao da nam se smiju u lice i očekuju poštovanje time što su uspjeli izbjeći ruku zakona, koja i nema baš čvrst stisak. Kao da se hvale svojim „manguplucima“, kao da im trebamo čestitati na hrabrosti, jer su uperili pištolj u čovjeka. Bravo, uspjeli ste!
Uspjeli ste dokazati da je sigurno lakše uzeti pištolj u ruke, nego knjigu. Uspjeli ste demaskulizirati pravog muškarca, time što ste odabrali liniju „lakšeg“ otpora.
Vi ste tumor ovog društva, podsjetnik koliko smo nisko pali i koliko nam je potreban glas razumnih i onih netaknutih politikom odnosa superiornih i inferiornih.
Pitali smo naše sugrađane da li se osjećaju sigurno u Sarajevu. 64,7 posto je dalo odgovor NE.
Zašto?
Izdvojili smo par odgovora naših sugrađana:
„Zato što je policija nesposobna, zato što su ljudi nehumani, zato što je grad prepun klošara koji će me izbosti za 20 KM.“
„Jer smo gori od Gothama postali, pogotovo u zadnjih pola godine. Najopasniji grad Europe, s obzirom na količinu zla i broj stanovnika koji i nije toliko velik.“
„JER SU SVI POBUDALILI OD OVE LUDE DRŽAVE.“
„Jer gradom hodaju ljudi kojima je mjesto iza rešetaka.“
„Zato što mogu poginuti zbog neke budale ispred moje sopstvene kuće, a kamoli u gradu.“
Poražavajuće, ali nimalo iznenađujuće.
Nisam sigurna da li će ovom narodu ikada biti dosta. Da li će se ikada probuditi duh pobune i inata. Istinskog inata protiv svega što se se smije u lice ljudskoj nesreći i bijedi.
Prošli smo kroz jednu od najvećih tortura 20. stoljeća. Osjetili smo na svojoj koži šta znači biti omražen zbog onoga što jesi. Suze i krv smo vidjeli na našim najmilijim. Prešutili smo minute straha zapanjeni ljudskom zlobom i nerazumnošću. I dočekali smo dan kada smo pogledali u sunce bez straha da ćemo krvlju platiti taj trenutak.
Danas se opet bojimo za svoju djecu, muževe, žene, roditelje. Zašto? Jer bi mogli slučajno pogledati krivo nekog tinejdžera koji ima nož uz sebe.
Danas mi nismo građani. Mi smo robovi koji se izmiču i okreću glavu od tragedije. Tako bi silno željeli pomoći, ali ne znamo kako. Bojimo se.
Danas se tješimo činjenicom da nigdje u svijetu nije idealno. Da se svugdje u svijetu dešavaju pljačke, pucnjave, ubistva.
'Može i gore', često čujem. Jadni mi kad nam je to jedina utjeha.
Jadni mi kada nam ništa ne znači to što danas jednoj majci nedostaje njen sin.