Ona je iznajmila matericu drugoj ženi: "Kada sam rodila blizance, odmah ih je SAKRILA od mene - sada znam i šta je to KRILA"

Iznajmljivanje materice, odnosno surogat majčinstvo, je sve popularniji trend. Do sada rezervisan samo za slavne, sve više "običnih" žena odlučuje se za ovaj metod, a ljekari uvjeravaju da je cijeli proces sasvim jednostavan. Međutim, kada su u igri velike stvari poput trudnoće, a pritom je tu i ljudski faktor, stvari postaju zamršene, o čemnu svjedoči priča Džesike Alen (31) iz Kalifornije.

- I treći dan nakon mog carskog reza i dalje sam nekontrolisano plakala, ljuta što gospođa Liu (biološka majka blizanaca koje sam rodila za nju) ne planira da ispuni svoje obećanje.

Naime, u ugovoru koji smo potpisale, a kojim se ona obavezala da će mi uslugu platiti 35.000 dolara, pisalo je i da će mi biti dozvoljeno da provedem sat vremena sa bebama prije nego što ih otpuste iz bolnice. Međutim, gospođa Liu i bebe (Majk i Maks), kako su mi rekli, odavno su otišli iz bolnice. Nisam stigla da ih pogledam ni na sekund - odmah nakon porođaja sestre su ih odnijele, a sutradan me je gospođa Liu posjetila na 10 minuta i pokazala mi slike blizanaca.

- Baš izgledaju različito - prokomentarisala sam, a ona je brže-bolje sklonila telefon od mene.

Tada nisam znala da sam jednom rečenicom pogodila u centar. Ne samo da Majk i Maks nisu bili identični blizanci - imali su sasvim drugačiji DNK. Majk izgleda kao Azijac, ali Maks izgleda kao mješavina bijele i crne osobe. Sada znam da je to tako jer je zapravo moj - priča Džesika svoju nevjerovatnu priču.

Ispostavilo se da se u njenom slučaju deslo nešto izvanredno rijetko - superfetacija, stanje u kome već trudna žena ponovo zatrudni.
Džesika je odluku o surogat majčinstvu donijela šest mjeseci nakon što je rodila drugo dijete - željela je da ostane kući sa djecom umjesto da radi, ali je željela i prihode, pa joj se ovo učinilo kao najbolja opcija.

- Otišla sam kući i oporavljala sam se od carskog reza. Pokušavala sam da svoje sumnje potvrdim sa agencijom koja je i spojila mene i gospođu Liu, ali nisu bili spremni na saradnju. A onda sam jednog dana dobila poruku od nje. Poslala mi je sliku beba i pitanje: "Nisu isti, zar ne? Jesi se ikad zapitala zašto su tako različiti?".

Par nedjelja kasnije, djecu je odvela na DNK testove, i ispostavilo se da je Majk njen, a Maks moj. Par dana kasnije, kontaktirali su me iz agencije da mi kažu da je gospođa Liu zvala i tražila nekoga da vodi računa o Maksu, jer ona "nije htjela da ima išta sa njim". A onda mi je uskoro i stigao zahtjev za kompenzaciju od nje, na cifru od 20.000 dolara.

Suprug i ja smo već potrošili dobar dijeli para koje smo dobili od nje, ali morali smo da se snađemo i preuzmemo Maksa. Na moje gađenje i užas, gospođa Liu je rekla da, ukoliko ne isplatimo traženu sumu, daće Maksa na usvajanje. Morali smo da platimo da bismo usvojili rođenog sina - koliko je to morbidno?

Za početak smo angažovali advokata koga smo platili 3.000 dolara, i on je uspio da smanji cijenu. I ne samo to, uspio je i da natera agenciju koja nas je i spojila da plati dio troškova.

Sada uživamo u našem sinu kome smo dali ime Malači. Raste u sjajnog dečaka i obožava svoju stariju braću. Ne kajem se što sam bila surogat majka jer to znači da bih se kajala i što sada imam svog sina. Samo želim da natjeram druge žene da malo razmisle o surogat majčinstvu - djeluje lako, ali može da se pretvori u noćnu moru. A nekada, kao u mom slučaju, iz noćne more može da izroni nešto predivno.

(nypost.com)

PROČITAJTE JOŠ:

SLAVICA (42) IZ BEOGRADA OTIŠLA NA SEANSU KOD ZORICE MARJANOVIĆ: Kad je ušla unutra sledila joj se krv u žilama!

Slavica J. (42) iz Beograda tvrdi da joj je svekrva pokojne pjevačice Jelene Marjanović, Zorica Marjanović, pomogla kada joj je u životu bilo najteže i kada su čak i ljekari od nje digli ruke.

Uplakana Slavica otvorila je dušu za Kurir, priznavši da se i sada sva trese kada se sjeti pakla kroz koji je prolazila prije nešto više od dvije godine. Kako priča, čitav život joj se srušio u sekundi i mislila je da se slijed nesrećnih okolnosti nikada neće završiti.

"Radila sam za kasom u jednoj lokalnoj prodavnici, nisam u struci mogla da pronađem posao. Sve mi je teže bilo vremenom da stojim po osam, devet, nekad čak i deset sati. Bila sam iscrpljena, vrtelo mi se u glavi, često mi je bilo belo pred očima, a plafon se spajao sa podom. Kada sam se prvi put požalila šefu i zamolila za slobodan dan ne bih li otišla na analize, pogledao me je kao da ga to uopšte ne interesuje i poručio da ne moram ni da se vraćam, jer "posao ne može da čeka". Sreća pa sam imala podršku majke koja mi je rekla da odmah dam otkaz, dođem kući i posvetim se sebi i zdravlju od kojeg preče nema. Međutim, i ono mi je bivalo sve gore", objašnjava ova Beograđanka, insistirajući da zbog delikatne situacije ne otkrivamo njen identitet.
 
Sumnjala je na malokrvnost, pretpostavljala zbog simptoma da joj je nisko gvožđe, ali kada je dočekala sve rezultate, tek je uslijedio šok.

  
"Na papiru je sve bilo u redu! Doktorka u domu zdravlja mi je rekla da može da me šalje na dalje pretrage, ali da joj ovako djeluje kao da sam samo premorena. A ja sam se i psihički i fizički osjećala očajno, bez posla, sama sa djetetom od 4 godine, jer me je muž napustio čim nam se kćerkica rodila, starom majkom i bez posla... Ništa mi u životu nije išlo, kao da nigdje nisam vidjela svjetlu tačku, čak sam se i od prijatelja udaljila. U tako, iz mog ugla bezizlaznoj situaciji, okrenula sam se nadriljekarskim sajtovima. Po nekoliko sati čitala sam o iskustvima ljudi kojima medicina nije mogla da pomogne, a pojedina iskustva bila su jeziva. I tako sam jedne večeri vidjela da njih nekoliko preporučuje jednu adresu - Zoricu Marjanović. Očajna i umorna od života odlučila sam da odmah sutradan sjednem u autobus i odem u Crvenku, nisam znala gdje, ali sam pretpostavila da će me već neko od komšija uputiti", sjeća se Slavica, dodajući da je ono što je potom uslijedilo zakopala negde duboko u sebi sve dok pokojna Jelena nije ubijena. Tada je, priča ona, Zorica, kojoj se u teškom trenutku obratila, odjednom postala epicentar pažnje javnosti.
  
Ističe u nastavku svoje ispovijesti da je u posljednjih nekoliko mjeseci pročitala i čula "niz nebuloza o jezivim seansama kod Jelenine svekrve", dok je istina sasvim drugačija. Ipak, ni tada, a ni sada, nije joj svejedno kada se prisjeti onoga što joj je Zorica rekla. Naprotiv...
 
"Zakucala sam na kapiju, otvorio mi je jedan mlađi muškarac, tek poslije sam saznala da je to Zoričin sin Miloš. Nisam ni znala šta da mu kažem, ko sam ja, zašto sam na njihovim vratima. Samo sam šapnula da tražim Zoricu i nisam mogla da zaustavim suze. Djelovao mi je hladno, ali je samo klimnuo glavom i pokazao mi da uđem. Zorica je već bila na pragu. Predstavila sam joj se, rekla da sam čula za nju i zamolila za pomoć. U glavi mi se ponovo sve okretalo, kao da ću se srušiti svakog trenutka. Uvela me je u jednu sobicu koja je delovala poput oltara, ikone su bile svuda i meni, vaspitanoj u vjeri, uopšte nije bilo prijatno, nešto teško se osjećalo u vazduhu.

 
Pokazala mi je da sjednem prekoputa i rekla da joj ispričam šta osjećam. Sve što sam govorila tada djelovalo mi je nepovezano i besmisleno. Vrti mi se u glavi, malaksala sam? Zvuči kao glupost, kao nešto što muči svakog čovjeka koji živi u velikom gradu, opterećen obavezama. Ali nije bilo samo to, sve je oko mene bilo nekako crno. Zorica me je ćutke posmatrala, stala pored mene i rekla mi da zažmurim. Iskreno, nikada u životu nisam bila tako prestrašena. Ta tjeskoba koju sam osjećala čim sam kročila u prostoriju kao da je ulazila u mene, širila se, sva sam se sledila. Zorica mi je stavila ruku na čelo, ćutale smo obe. Sva sam drhtala, a onda kao da je neko pritisnuo prekidač i upalio svjetlo. U meni. Zorica mi je rekla da duboko dišem i smirim se i pomerila ruku na moj potiljak. Zabacila sam ramena unazad i molila Boga da se ova agonija u mom životu jednom zauvijek okonča. Posle minut-dva, koji su iza mojih zatvorenih očiju djelovali kao vječnost, rekla mi je da otvorim oči. Otišla je, sipala mi vodu i pružila čašu. Uputila mi je nekoliko riječi podrške, podsjetila me da imam dete zbog kojeg moram biti jaka i boriti se kroz život. Ustala sam, samo želeći da što pre krenem kući. Pitala sam je koliko sam dužna, ona je samo odmahnula rukom. Ipak, nisam mogla tek tako da se okrenem i odem. Pored ikone Presvete Bogorodice na stolu ispred ostavila sam 1.000 dinara. Dugo poslije mučilo me je pitanje da li je to bilo premalo, ali više nisam imala. Ipak, osjećala sam se bolje, mnogo bolje", prisjeća se Slavica.

Kako sama kaže, spavala je poslije seanse sigurno 12 sati, a kada se sutradan probudila, osjećala se mirnije. Glavobolja je nestala, a ona je izašla sa kćerkom u park i shvatila da još ima razloga da se bori.

"Odmah sam krenula da tražim nov posao i raspitujem se da li neko traži radnicu, pozvala sam kumu za koju mjesecima prije toga nisam imala vremena, posvetila se svom djetetu. Imala sam nju i majku, imala sam iskrene prijatelje. Svi smo bili zdravi. Kako sve to nisam ranije shvatala? Ne mogu da tvrdim da to ima veze sa odlaskom kod Zorice, ali tako sam se osjećala. Kada sam poslije godinu dana na vestima čula za tragediju u Borči, bila sam šokirana", završava potreseno ova Beograđanka.

 Podsjetimo, Zorica Marjanović, svekrva ubijene pjevačice Jelene, prošle godine je sa tužilaštvom sklopila nagodbu i priznala da se bavila nadrilekarsvom. Osuđena je uslovno na tri mjeseca zatvora.

Šta o Jeleninom ubistvu zna najmisterioznija osoba iz porodice Marjanović, nije objelodanjeno ni nakon njenog saslušanja u Višem tužilaštvu u Beogradu 16. oktobra, jer je ona zadržala pravo da, kao blizak član porodice osumnjičenog Zorana, ne daje izjave!
 
Ona je, takođe, dva puta odbila da se podvrgne poligrafskom ispitivanju u policiji. Pravdala se da će, ako ode na poligraf, izgubiti svoje magijske iscjeliteljske moći. Iz istog razloga, svekrva se nikada nije pojavljivala na grobu ubijene snaje, jer to navodno utiče na njenu auru, a da joj to ne bi uticalo na energiju, nije išla ni na Jeleninu sahranu.
(Kurir.rs)