Ivo Andrić- genijalni hroničar Balkana u diplomatskom fraku

„Ne samo da diplomatija „nije za svakog“ nego se slobodno može reći da je mali broj ljudi koji zaista imaju dara i zvanja za taj posao. Naravno, mnogo je teže reći kakvi su ili kakvi bi trebalo da budu ti ljudi…

…Ukratko, treba biti čovjek naročite vrste, a nimalo ne ličiti na to nego uvek i u svemu imati izgled običnog, prosečnog čovjeka. Stotinu sposobnosti treba imati, ali strogo i na sto načina dozirati.“

Ivo Andrić

Bilježnica „Šarena knjiga“ 1952.

Pripovjedač i pisac, esejista i liričar, kritičar i hroničar. Nobelovac i diplomata. Sve su to epiteti koji često idu uz ime i prezime Ive Andrića- najvećeg pjesnika, pisane reči i historičara koji je svojim nadahnutim rečenicama bolje nego iko opisao duh i nemir balkanskog temperamenta umivenog uzburkanim brzacima plahovite, poslovično hladne, i mnogim narodima na ovim prostorima „krive Drine“.

Svakome ko je ikada kročio u obrazovne ustanove poznat je njegov legat i zaostavština, njegovo umjeće da kroz pisane redove čitaoca uvede u vrtlog ljudske sudbine i objasni suštastvenu ulogu mostova, povezivanja, ljubavi; prikaže način života na jednom prostoru koji se uvek smatrao okidačem svih svjetskih trvenja, na kojem su ukrštena interesna polomljena koplja velikih sila često probadala srca neutješnih majki. Kroz Andrićeva književna ostvarenja shvatali smo život, učili o ljubavi, razumjeli historiju. Kroz te pisane redove mogli smo biti svedoci mnogih proteklih događaja i hroničari mnogih zbivanja.

Kao što uvodne riječi ovog članka nagovještavaju, Ivo je imao stotinu sposobnosti od kojih jedna ostaje poprilično neistražena ali i svjetskoj javnosti. Ili je makar nedovoljno naglašavana. U svakom slučaju, i u javnom diskursu i u obrazovnom sistemu često se zanemaruje (ili zapostavlja) njegova diplomatska sposobnost i njegovo taktično i prognozerski veoma dobro, diplomatsko djelovanje.

Svakako treba reći da je Ivo Andrić rođen 9. oktobra 1892. u mjestu Dolac kod Travnika. Nakon smrti oca Antuna, majka Katarina dvogodišnjeg Iva šalje u Višegrad kod svoje sestre gdje će on završiti osnovnu školu. Veliku gimnaziju upisuje i pohađa u Sarajevu 1903. kada počinje da piše i svoje prve pjesme. Već tada je postao vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva i pripadnik Mlade Bosne što će u velikoj mjeri odrediti njegovu dalju književnu ali i diplomatsku karijeru.

Studije je započeo 1912. na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu, a naredne godine ih nastavlja u Beču na odjeljenju slavistike Filozofskog fakulteta. Zbog njegovog krhkog zdravlja prelazi na Jagelonski univerzitet u Krakovu, na, takođe, filološki odsjek. U Krakovu ga zatiče vijest o atentatu na prestolonasljednika Franca Ferdinanda u Sarajevu, na Vidovdan 1914. godine poslije kojeg on napušta Poljsku i odlazi u Bosnu i Hercegovinu. Austrijska policija ga hapsi u Splitu (zbog djelovanja u Mladoj Bosni) i odvodi u tamnicu u Maribor gde će ostati sve do marta 1915. kao politički zatvorenik. U tom periodu tamničenja će nastati i njegova čuvena zbirka pjesama „Ex Ponto“.

Nakon izlaska sa robije odlazi na liječenje (zbog bolesti pluća) u Zagreb gde će dočekati vijest o ujedinjenju Južnih Slovena u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, 1. decembra 1918. Zagreb mu, ipak, nije prijao. Bio je često usamljen i ukotvljen, siromašan, često na ivici gladi. Bolest i egzistencijalna kriza naveli su ga da napusti mjesto u kom je započeo svoju književnu karijeru i preseli se u živahniji Beograd. Raduje ga uzavrela književna atmosfera, zahvaljujući kojoj je u „Moskvi“ puno vremena provodio sa Milošem Crnjanskim, Simom Pandurovićem i Stanislavom Vinaverom.

Ivo Andrić- svjedok burnih vremena

Na Drini ćuprija i Ivo Andrić

Godina 1919. jeste prekretnica u njegovom životu. To je godina u kojoj on kreće da ispisuje, đacima i ljudima na Balkanu, velikim dijelom nepoznatu, diplomatsku stranicu svog izuzetno plodonosnog života. Te godine, u oktobru mesecu, Ivo Andrić započinje svoju diplomatsku karijeru kao činovnik u Ministarstvu vjera. Tada mu je u velikoj mjeri pomogao njegov srednjoškolski profesor iz Sarajeva Tugomir Alaupović. Međutim, Andrić je imao veliku želju da započne profesionalnu diplomatsku karijeru.  Početkom januara 1920. Andrić je poslao molbu tadašnjem ministru inostranih poslova dr Antu Trumbiću da bude postavljen u konzulat u Njujorku. Ukazom kralja Aleksandra I Karađorđevića od 14. februara 1920. Andrić je postavljen za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevstva SHS u Njujorku. Ipak, umjesto u Njujork, on je, rješenjem ministra inostranih poslova od 16. februara, upućen na rad u Poslanstvo Kraljevstva SHS pri Svetoj Stolici u Vatikanu. To ga je veoma obradovalo zato što će biti blizu svoje samohrane majke koja živi u Sarajevu. Poslanik u Vatikanu je tada bio Dubrovčanin Lujo Bakotić.

Ivo Andrić je u Rimu stanovao u pansionu Via Sicilia 166. Bio je očaran Rimom i njegovim naslijeđem, a u danima dokolice umjeo je često da piše svom velikom prijatelju Milošu Crnjanskom. Tada će mu izaći i čuvena pripovijetka ,,Put Alije Đerzeleza”. Iz Rima često piše i Alaupoviću i obilazi Sarajevo i Višegrad, svoju majku i tetku. Započinje i saradnju u najuglednijem književnom glasilu toga doba- ,,Srpskom književnom glasniku” pričom ,,Dan u Rimu”.

Pored toga, Andrić je bio svijedok pojave Musolinija ili ,,dučea”- vođe fašista u Italiji. O njemu će napisati opširnu biografiju i na taj način ukazati na ogromnu opasnost od pojave fašizma u Evropi. Na neki način, svojim pronicljivim duhom i jedinstvenim osećajem predvidieo je mračno doba koje će se ubrzo nadviti nad Evropom. Njegovi opisi Musolinijeve ličnosti su se u velikoj meri pokazali tačnim. Tu je Andrić pokazao izuzetnu sposobnost prikupljanja informacija (što je odlika svih vrsnih diplomata) budući da su ovi spisi, nastali 1922. godine, opisali pravo stanje stvari u Italiji kralja Vitoria Emanuela s početka treće decenije dvadesetog vijeka.

Obilazi Napulj, Pompeju, Vezuv, a sa Crnjanskim, koji mu dolazi u posetu juna 1921., i Sijenu, San Džeminjano, Firencu, Pizu, male gradiće u Toskani i Umbriji. Taj romantičarski zanos biće prekinut koji mjesec kasnije zbog narušenog zdravlja i ,,rata” koji je Andrić imao sa rimskom klimom.

Kraljevim ukazom od 1. oktobra 1921. postavljen za vicekonzula u Generalnom konzulatu  Kraljevine SHS (Vidovdanskim ustavom iz iste godine promijenjen je naziv u Kraljevina SHS) u Bukureštu, gde mu je pretpostavljeni bio generalni konzul Dobrivoje Svilokosić. Zbog pogoršanog zdravstvenog stanja i nezadovoljstva oštrom klimom u Rumuniji on traži premještaj i dobija ga. Novim ukazom kralja Aleksandra od novembra 1922. u istom zvanju biva premješten u Generalni konzulat Kraljevine SHS u Trstu. Tada je generalni konzul bio Aleksandar Cincar-Marković, budući ministar inostranih poslova. Međutim, služba u Trstu biće najkraća od svih njegovih službovanja- svega dva mjeseca. Tu je polagao pismeni dio ispita za diplomatsko-konzularne službenike iz narodne istorije na temu „Koliko je bilo srpskih država i kako su one postale.“ Ugledni srpski historičar dr Vladimir Ćorović, tadašnji član Komisije, njegov rad je ocijenio kao „vrlo inteligentan“ i predložio je ocjenu 9.

Tršćanska klima, takođe, nije odgovarala narušenom zdravlju velikog pisca pa je on zatražio novi premještaj. Kralj mu ponovo izlazi u susret i novim ukazom od 12. januara 1923. Andrić biva premješten u Konzulat Kraljevine SHS u Gracu. Za vrijeme tog službovanja Andrić je, da bi ostao u diplomatiji i da bi napredovao, morao da položi usmeni dio ispita i da okonča studije na fakultetu. Najprije je položio ispit da bi zbog tadašnjih zakonskih propisa ostao privremeno bez posla u službi. Nakon položenih ispita na fakultetu u Gracu, on je 1924. godine stekao diplomu doktora nauka za tezu napisanu na njemačkom jeziku pod nazivom „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“. Dvije godine kasnije, na predlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, Ivo Andrić 1926. godine postaje član Srpske akademije nauka i umjetnosti čime dobija još jedno veliko priznanje.

U skladu sa stečenim kvalifikacijama dekretom ministra inostranih poslova dr Vojislava Marinkovića te iste godine Andrić je postavljen u zvanju sekretara na rad u Ministarstvo. Poslije dvije godine provedene u Beogradu uslijedio je novi put u inostranstvo- on novim ukazom kralja iz oktobra 1926. godine biva postavljen za vicekonzula u Generalnom konzulatu SHS u Marseju, gdje je generalni konzul bio dr Velizar Ninčić, brat ranijeg ministra inostranih poslova dr Momčila Ninčića.

Već početkom 1928. on će ostati na istom mestu samo u Generalnom konzulatu SHS u Parizu, gdje je premješten uz odobrenje ministra. Novim ukazom od 10. aprila 1928. on će u istom zvanju biti premješten u Poslanstvo SHS u Madridu, gde je nekada službovao i njegov kolega Jovan Dučić. Tu je često zbog odsustva poslanika dr Josipa Smodlake obavljao poslove otpravnika poslova sve dok nije stigao novi poslanik Dragomir Janković. Ovo je bilo novo i dragoceno iskustvo za Andrića koji je svoju diplomatsku vještinu dodatno unaprijedio i ojačao.

Nakon Madrida on će službovati u u istom zvanju u Poslanstvu Kraljevine SHS u Belgiji a u Brisel stiže avgusta 1929. Tamo je, slično kao i u Madridu, često obavljao poslove otpravnika poslova u odsustvu poslanika Petra Pešića. Tu će se zadržati kratko, sve do 1. januara 1930. kada Ivo Andrić biva raspoređen na rad u Stalnu delegaciju Kraljevine Jugoslavije (nova promjena imena iz oktobra 1929. i Zakona o nazivu i podjelu Kraljevine na upravna područja) pri Društvu naroda u Ženevi. Na istom mjestu će, 6 godina kasnije, raditi i Jovan Dučić.

On je bio svjedok nemoći i neefikasnosti jedne univerzalne svjetske organizacije koja je trebalo da sačuva svjetski mir. To je bilo vrijeme kada su do punog izražaja dolazile sve suprotnosti i neslaganja velikih sila. Andrić je bio prisutan na vanrednom zasedanju Skupštine Društva naroda sazvane na inicijativu Kine povodom japanske agresije na tu zemlju. Bilo je to neprocjenjljivo iskustvo za Andrića koji je tada bio u epicentru svih svjetskih zbivanja i koja su mu pomogla da shvati i razumije položaj Kraljevine Jugoslavije u svjetskim previranjima. Uz tadašnje šefove misija dr Iliju Šumenkovića i dr Konstantina Fotića, Andrić je stekao brojne kontakte sa svjetskim diplomatama, a takođe je i sazrijeo kao diplomata visokog ranga.

Novim kraljevim ukazom od 1933. on biva vraćen na rad u Ministarstvo inostranih poslova u Beogradu, a zbog ogromnog iskustva stečenog u Ženevi na pitanjima manjina, on biva postavljen krajem te godine na poziciju šefa Odsjeka za manjine u okviru Trećeg odsjeka Političkog odjeljenja. Naredne godine je unaprijeđen u zvanje savjetnika, a dolaskom dr Milana Stojadinovića na mesto predsjednika vlade i ministra unutrašnjih poslova 1935. godine, kreće i brži uspon samog Ive Andrića- on postaje vršilac dužnosti načelnika Političkog odjeljenja ministarstva inostranih poslova.

Ivo Andrić- svjedok burnih vremena

Nobelovac diplomata

Godine 1937. Andrić Ukazom kraljevskih namjesnika biva postavljen za pomoćnika ministra inostranih poslova. Tako postaje druga ličnost jugoslovenske diplomatije! Ogromnim dijelom je ovo zasluga zbog članstva u Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici (JRZ) Milana Stojadinovića.

Zbog trusne političke situacije i Hitlerove soldateske koja je krenula na svoju avanturu po Evropi i Jugoslavija je morala da odabere „kom će se carstvu privoljeti“. Milan Stojadinović je odabrao da se svrsta na stranu sila Osovine i zbog toga će pasti 1939. Vladu su preuzeli Dragiša Cvetković i dotadašnji poslanik u Berlinu Aleksandar Cincar-Marković. Upravo će on premijeru Cvetkoviću predložiti da se Ivo Andrić imenuje za novog poslanika u Berlinu.

Agreman je zatražen neuobičajenim putem- preko njemačkog poslanika u Beogradu, Viktora fon Herena. Taj njemački diplomata je pohvalno pisao Hitleru o Andriću i zbog toga mu je zvanični Berlin dao agreman (pristanak šefa jedne države ili ministra spoljnih poslova te države da prihvati akreditovanog predstavnika druge države). Ukazom kraljevih namjesnika iz marta 1939. Andrić je postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevskog poslanstva u Berlinu, preuzimajući dužnost aprila iste godine.

Zašto baš Andrić?

Nova vlada Cvetković-Cincar-Marković je njegovim imenovanjem u Berlinu zapravo samo htjela da pokaže Hitleru kako će Jugoslavija zadržati isti spoljnopolitički kurs orijentisan ka silama Osovine. Taj put je utabao Milan Stojadinović svojim prisnim kontaktima sa Hitelrom, a njegova desna ruka- Ivo Andrić bi poslije njegovog pada ostao glavni „štih“ u rukama nove vlade. Andrić je trebalo da bude most između Berlina i Beograda i čovjek od povjerenja za konačno javno objavljivanje te nove spoljnopolitičke orijentacije ka Njemačkoj. Međutim, vlada je više puta tajno slala svoje emisare da „pripreme teren za pristupanje Trojnom paktu“. I njih dvojica (Cincar-Marković i Cvetković) su u dva navrata odvojeno dolazili u Berlin krajem 1940. i početkom 1941. a da o tome Andrić nije znao ništa. Zbog toga je u jednom trenutku zahtjevao da bude povučen iz Berlina zbog „smanjenog autoriteta i povjerenja koje vlada ima u njega“.

Andriću je bilo jasno da Jugoslavija osjeća veliki pritisak i da nova vlada nema namjeru da se tom pritisku oduprije. To je postalo poznato još od aprila1939. kada se Cincar-Marković sastao sa Joakimom fon Ribentropom, ministrom inostranih poslova Njemačke i samim Hitlerom kada je praktično dogovoren modalitet saradnje dvije zemlje. Tom sastanku je prisustvovao i sam Andrić u svojstvu poslanika.

Ivo Andrić- svedok burnih vremena

Ivo Andrić nakon predaje akreditiva Adolfu Hitleru, 19. aprila 1939. godine

Svi jugoslovenski diplomatski predstavnici su ujutro 24. marta 1941. dobili obaveštenje da će Vlada Kraljevine Jugoslavije pristupiti Trojnom paktu. Ivo Andrić je dobio poziv i da prisustvuje toj ceremoniji potpisivanja koja će se održati u Beču, u Žutoj dvorani dvorca Belvedere 25. marta 1941. Tog dana su Dragiša Cvetković, predsjednik Vlade i Aleksandar Cincar- Marković, ministar inostranih poslova stavili svoje potpise pored potpisa ministara inostranih poslova Italije i Njemačke, grofa Galeaca Ćana i Joakima fon Ribentropa i japanskog ambasadora u Berlinu Ošime, na Protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu.

Uslijedili su poznati događaji od 27. marta kada je svrgnuta vlada i izvršen vojni udar upravo zbog potpisivanja Trojnog pakta. Nakon toga cjelokupno diplomatsko-konzularno osoblje je moralo da napusti Njemačku zbog prekida diplomatskih odnosa. Dana 5. aprila šef protokola u njemačkom ministarstvu inostranih poslova je Andriću uručio pasoš i „kartu u jednom pravcu“- za Beograd, gdje će on doputovati vozom. Tamo će ga sačekati rezignirano novo rukovodstvo i penzija. Rješenjem Ministarskog savjeta od 15. novembra 1941. Ivo Andrić je penzionisan čime je završena njegova bogata i plodonosna diplomatska karijera.

Drugi svjetski rat Andrić provodi u svom stanu u Beogradu, dovršavajući svoja antologijska djela- „Na Drini ćuprija“, „Travnička hronika“ i „Gospođica“ koja će izaći na svjetlost dana 1945. godine. Još jedan čuveni roman-esej „Prokleta avlija“ će izaći u javnost 1954. godine.

Ivo Andrić- svjedok burnih vremena

Dodela Nobelove nagrade za književnost 1961. godine

Diplomata koji piše, a ne pisac u diplomatiji svoje najveće životno i profesionalno priznanje stiče 1961. godine, dobivši Nobelovu nagradu za književnost „za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom historije svoje zemlje“. To je, ujedno, i najveće priznanje koje je ikada dobio neki književnik sa ovih prostora služeći se srpskim književnim jezikom.

Diplomata svjetskog kova, virtuoz pisane riječi i čovek o kojem su svi njegovi pretpostavljeni i kolege imali samo riječi hvale za njegovu izuzetnu diplomatsku nadarenost, energičnost i njegov osećaj za dostojanstvo svog naroda u mutna vremena, preminuo je 13. marta 1975., a njegova urna sa pepelom biva pohranjena u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.