MOLIM VAS DA NE STAVLJATE KATANAC NA NJU! Naš Jugić vjerovatno i ne zna šta ga čeka, a mnogo toga neće doživjeti.

U đačkoj sobi malog Jugoslava, nekoliko dana pred polazak u predškolsko, sve je bilo spremno. Radni sto i stolica, lampa i nova pernica.

Na policama bojice, sveske, knjige… Na stolici ispeglana košuljica i pantalone. I ranac, preveliki i pretežak za ovog deliju od 135 centimetara i nepunih 20 kilograma.

– Svi se mi radujemo njegovom polasku u preškolsko, proslavićemo, ali istovremeno ne mogu da ne budem tužan kada znam da će tamo biti sam – kaže Jugoslavov otac Milan Remović.

– U istu školu išao sam i ja, ali se tada, početkom osamdesetih, sve orilo od dječje graje. Moj Jugić vjerovatno i ne zna šta ga čeka, a mnoge đačke zgode i nezgode neće doživjeti. Ni najboljeg druga iz klupe, ni užinu da dijeli, ni prvu simpatiju… Još se nadamo da djevojčica koja je ovde završila drugi razred, neće da se prebaci u matičnu školu u Jasenovu i da će naš sin imati makar njeno društvo – zabrinut je otac.

A i u jasenovačkoj školi, sa njom u klupi, bio bi samo još jedan učenik četvrtog razreda.

Veliki je trud malog Jugoslava da očuva školsko zvonce ustanove stare sedam decenija, svakog dana prelaziće po šest kilometara do tamo i nazad. Pješke.

— Dok ne padne snijeg, neće njemu biti teško da pješači, jer je živahno, radoznalo, vrijedno dijete. Prava mala čigra priča za “Novosti” majka Ljiljana.

Navikao je on i na šumske puteve, na brda i doline, kišu i vjetrove.

– Brine nas, međutim, kad zavije, a ovde smetovi mogu da budu visoki i do dva metra. Borićemo se na sve načine da ne izostaje i da na školu ne stave katanac. Već za tri godine, Jugiću će se pridružiti i sestra Milica – priča majka Ljiljana.

Priču Removića zapravo dijele i ostale, malobrojne, porodice u ovim krajevima jugozapadne Srbije, koje su odlučile da ostanu na selu i bave se poljoprivredom.