Na Arefatu govorimo svi jednim jezikom, jezikom vjere i ibadeta

Hadžž je Arefat. (Ahmed, Ebu Davud, Tirmisi, Nesai)

Mi smo stigli na Arefat iza podneva. Arefat je visoravan i moram priznati da sam je drukčije zamišljao, ali znao sam da je to dolina na kojoj je razapeto stotine hiljada identičnih šatora. Upravo su nam u autobusu ukazivali na to da dobro pazimo da se ne izgubimo zbog jednoobraznosti šatora. Kad sam izišao iz autobusa, u meni je počelo ključati, dirao sam prsa prstima, ne vjerujući da sam to ja, na tom svetom mjestu... Danima prije odlaska na hadždž razmišljao sam kako ću doživjeti taj dan boravka na Arefatu. Znao sam da je svrha boravka na Arefatu da se insan prisjeti Sudnjeg dana, da se što više uči Kur’an, da salavate i telbijju donosi, da moli Allaha, dž. š., za oprost, jer u Muslimovoj zbirci hadisa stoji:

Nema dana u kojem Allah oslobodi više robova nego što je to dan na Arefatu.

 

Sa bratom Samirom prošetao sam Arefatom, napravio nekoliko snimaka fotoaparatom, a onda se zaputio u naš šator, gdje smo klanjali podne i ikindiju. Tu smo se susreli sa hadžijama iz cijelog svijeta: Pakistancima, čečenima, Turcima, Bugarima, Rusima, Amerikancima, Irancima... Svi na jednom mjestu. Sporazumijevamo se na svakakve načine. S obzirom na to da znam pomalo engleski jezik (kivan sam na sebe što nisam poslušao riječi babe Asima: “Sine, uči jezike, trebat će ti”), pokušavam se sporazumjeti. Ali, uostalom, ovdje svi mi govorimo jednim jezikom - jezikom vjere i ibadeta. Nakon ovih susreta, udaljio sam se u jedan kutak i dugo ibadetio. Kajao sam se za sva nevaljala djela i do iznemoglosti učio dove, po stotinu puta:

-La ilahe illellahu vahdehu la šerike leh, lehu-l-mulku ve lehu-l-hamdu ve huve ala kulli šejin kadir. -Kul huvallahu ehad, Allahu-s-samed, lem jelid ve lem juled ve lem jekul lehu kufuven ehad. -Allahumme salli’ ala Muhammedin ve’ ala ali Muhammed kema sallejte’ ala Ibrahime ve’ ala ali Ibrahime inneke hamidummedžid.

Najbolja dova je ona na Arefatu. (Tirmizi, Ahmed)

Muhammedova, a. s., dova na Arefatu: ’Samo je Allah Bog. On je jedan i nema sudruga. Njemu pripada zahvalnost i On ima vlast. On posjeduje svako dobro i On je svemoćan. (Ahmed)

Sjetio sam se mnoge braće i sestara, i živih i umrlih, a veoma mi je pomogao spisak koji mi je Jasmina napravila pred polazak. Na spisku su bila imena mojih dragih rahmetlija i, naravno, živih. Proučio sam im po nekoliko puta. Možda nikad neću moći riječima opisati to kako sam se osjećao tog dana. To je bio prvi dan mog boravka na hadždžu. Znao sam da me još mnogo toga čeka, a sutra, inšallah, ispred mene će biti Hadžeru-l-esved. Mislio sam na svoje najdraže, na Sarajevo... Allahu moj uslišio si mi najveću želju... Suze su mi vlažile lice; bilo je to jače od mene... Pred polazak sa Arefata obišao sam nekoliko šatora u kojima su bili smješteni Bosanci. Mislio sam da ću susresti sestru, hadžinicu Fatimu Zimić (koleginica iz “Ljiljana”), koja je, u organizaciji Islamske zajednice BiH, otišla na hadždž. Nažalost, nisam je vidio, a i kako ću pored tri miliona ljudi u ihramima koji su stajali tog dana na Arefatu. Zato su mi se činile ja- čim i ljepšim od najljepše muzike dove koje su se razlijevale Arefatom, promicale su između bijelih šatora i odlazile visoko prema Njemu. Sunce samo što nije zašlo. Oblizah usne presahle od vrućine i učenja dova, ali spominjanja Allaha, dž. š., nikad nije dosta. Još jednom bacih pogled na šatorima okićeni Arefat i pomislih na hazreti Adema i hazreti Havvu, koji su se tu susreli po izlasku iz Dženeta. Sklopio sam oči i pokušao zamisliti... Ispunjavala me čudna plemenitost i smirenost dok sam, licem i tijelom, kao i milioni hadžija iz cijelog svijeta, bio okrenut prema brdu Allahove miloste, Džebelu-rahmetu. Znam da je Allah, dž. š., Milostiv i Svemoguć i zato ga molim za oprost. Jedva sam se rastao od Arefata i zahvalio Allahu, dž. š., što smo ipak na vrijeme stigli 9. zu-l-hidždžeta. Još nam je malo vremena preostalo do polaska na još jedno časno i sveto mjesto - Muzdelifu. I dalje sam činio tekbire, tesbih, zikr, šukr i hamd Svevišnjem Allahu. Po samom zalasku sunca krenuli smo na Muzdelifu.

Odlomak iz knjige HADŽIJSKO DRVO

Zapisi s hadždža i umre 1999./1419.

Autor Muhamed Bikić