‘JARANE, JA SAM TEBE UBIO!’ Daut je u ratu ubio Daneta, a onda ga 14 godina kasnije sreo u kafiću. Uslijedilo je nešto NEVJEROVATNO!

Rat u Bosni i Hercegovini ispisao je neke najkrvavije i najstrašnije priče na ovim prostorima, no ima jedna koja nikako nije slutila da će postati sretan svršetak, a upravo je tako završila.

Likovi u toj priči su Bošnjak Daut Tihić i Srbin Dane Vasić.  U listopadu 1992. godine Daut je ubio Daneta, a onda ga četrnaest godina kasnije susreo u kafiću. Kako je to moguće ispričala su obojica – i Daut i ‘ubijeni’ Dane – za Deutsche Welle. No, treba poći redom…

“Zapucao sam rafalno i pogodio ga u prsa”

“S porodicom sam iz rodnih Skelana na obali Drine izbjegao u planinu u selo Miholjevine. Čini mi se da je to bio listopad 1992. godine. Saznali smo da Srbi spremaju napad na sela Joševa i Jagodnja. Krenuo sam s nekolicinom vojnika u pomoć mještanima tih sela. S uzvisine sam gledao kako se srpski vojnici raspoređuju za napad. Odjednom na nekoliko metara ispred mene, kao iz zemlje iznikao, pojavio se srpski vojnik, pridižući se iz klečećeg stava s puškom u rukama. Zapucao sam rafalno i pogodio ga u prsa. Pao je na leđa. Bio sam uvjeren da je mrtav jer sam mu se dobro zagledao u lice. Zapucalo je i dolje oko sela. Ne vidjevši druge  vojnike, krenuo sam dalje s namjerom da po povratku uzmem pušku od ovoga kojeg sam ubio. Borba nije dugo trajala, odbili smo napad na sela jer je iznenađenje izostalo mojom pucnjavom. Na povratku, vidio sam da nema ni srpskog vojnika ni puške. Pomislih da su ga njegovi izvukli jer sam po uniformi znao da se radi o nekoj specijalnoj jedinici. Oni imaju običaj da zabace kuk pa onda svoje mrtve tako izvuku”, ispričao je Daut događaj iz davne i ratne 1992. godine.
On je preživio rat i pakao Srebrenice. Potom je nekoliko godina proveo u Švedskoj. Po povratku je u Brezi kod Sarajeva kupio kuću, a kasnije se vratio u svoje Skelane na Drini gdje ima farmu krava, prodaje mlijeko i bavi se poljoprivredom.

“Kako si ga ubio kad vidiš da hoda, živ je”

Jedne večeri s društvom je bio u kafiću kada je ušao jedna čovjek i sjeo za susjedni stol. Daut nije mogao doći k sebi kada ga je vidio.
“To je čovjek kojeg sam ja ubio”, kazao je svome društvu.
“Kako si ga ubio kad vidiš da hoda. Živ je”, uzvratili su mu.
No, Daut je ustao od stola i prišao čovjeku.
“Ja sam tebe ubio”, kazao mu je.
“Kako si me ubio, kada vidiš da sam živ”, uzvratio mu je i on.
Godinama kasnije Dane Vasić priča za Deustsche Welle što se dogodilo četrnaest godina prije tog zamalo nadrealnog susreta u kafiću.

“Osjetio sam strašan udarac… To sve čega se sjećam”
“Zbog stalnih napada iz tih sela planirali smo akciju i ja sam kao onaj koji poznaje teren krenuo u izviđanje. Imali smo sve informacije i to je trebala biti rutinska akcija. U jednom trenutku nešto je u mojoj blizini krcnulo. Okrenuo sam se i vidieo čovjeka s puškom uperenom u mene. Zbog sličnih uniformi nisam u trenutku bio siguran jel’ ‘naš’ ili ‘njihov’. Taj trenutak neodlučnosti presudio je da on bude brži, inače bih ja njega ubio. Nisam čuo pucanje samo sam vidio kako cijev njegove puške vibrira. Osjetio sam strašan udarac koji me odbacio unazad nekoliko metara i to je sve čega se sjećam. Kada sam došao k sebi saznao sam da su me ‘moji’ izvukli. Vidio sam poderani pancir koji je zaustavio metke i raskomadani kundak puške.To me spasilo. Imao sam sreću da ostanem nepovrijeđen”, ispričao je Vasić i razjasnio ovu priču.

Kada su se susreli u kafiću, Daut je Danetu rekao da mu je iskreno drago što je živ jer ga ne mora nositi na duši. Uslijedilo je i upoznavanje, popila se i pokoja rakija, a bio je to na koncu početak jednog novog prijateljstva. Novi su prijatelji ubrzo počeli surađivati i kovati planove za zajednički bizis. Dane živi na srpskoj obali Drine, u Bajinoj Bašti baveći se otkupom ljekovitog bilja, šumskog voća i plodova. Ima vlastitu hladnjaču i lanac suvenirnica.
“Planirali smo otvoriti zajedničku tvrtku koja bi povezala ove poljoprivredne aktivnosti kojima se ja bavim i ove koje ima Dane”, kaže Daut.

“Pucao sam u vojnika, vojnik u mene. Rat je takav”
Doduše, zajednički posao im je zapeo, ali ne nesuglasica nego zbog lokalne administracije.
“Došlo je do nekog zastoja, ne znam zbog čega, ali znam da nije do nas jer mi smo odlučili surađivati i siguran sam da ćemo u tome uspijeti”, govori Dane za Deutsche Welle dodajući kako nekima njihva suradnja i dobri odnosi očito nisu po volji.
“Draže bi im bilo da se svađamo i da svatko živi u svom nacionalnom toru, kako bi oni lakše vladali”, dodaje Daut.
Dane, pak, kaže kako se obojica nemaju razloga stidjeti onoga što im se dogodilo u ratu.

“Nisam uradio ništa loše i nezakonito. Bio sam vojnik i nosio pušku kao i on. Pucao sam u vojnika, vojnik u mene. Jednostavno, rat je takav, moraš se tako ponašati. Pucaš da ne bi bio upucan. Ima izreka: zavadi pa vladaj. Ja mislim koliko je Daut želio rat toliko sam ga i ja želio. Rat nam nije trebao jer nikada nikome ništa dobro nije donio. Moja poruka bi bila da onaj tko želi rat, rat mu u kući bio”, zaključio je Dane.

Inače, o ovom neobičnom prijateljstvu snimljen je i dokumentarni film “(Ne)Prijatelji” autora Emira Kapetanovića i Seada Kreševljakovića koji će biti prikazan u nedjelju, 13. avgusta, u sklopu Sarajevo film festivala.