DIRLJIVA ŽIVOTNA PRIČA: Često su mi znali prijetiti, udarati me, vući za kosu, kući sam dolazila sa modricama

Čini se da vršnjačko nasilje među djecom i mladima iz godine u godinu eskalira. 

U javnosti se o ovom problemu govori od slučaja do slučaja, najčešće kada su u pitanju posljedice, koje su nažalost ponekad i tragične. 

Na adresu portala Novi.ba stigla je priča jedne čitateljke koja je željela da na ovaj način ohrabri svoje vršnjake, a i one mlađe koji nailaze na bilo kakav oblik zlostavljanja. 

Njenu priču prenosimo u cjelosti: 

Od malih nogu sam bila jako stidljiva,sramežljiva, emotivna,ali ono baš emotivna, lako se rasplakati radi svega, previše osjetljiva. I to me koštalo. Puno. Baš puno, u mom odrastanju. Gledaj ovo, imaš 6 godina i polaziš u 1. razred osnovne škole,koračaš malim i nesigurnim koracima, onako malena i mršava,drugačija. I tako, ni kriva ni dužna,jedini razlog je tvoja različitost, automatski naiđeš na zlostavljanje, ono u pravom smislu riječi. I to u 1. razredu osnovne škole. Čije posljedice i danas osjećam, ali hvala Bogu ta ružna vremena su daleko iza mene. Naišla sam na pokvarenu djecu, koji su svoje komplekse odlučili riješiti zlostavljanjem ni manje ni više nego zlostavljanjem manjeg od sebe i k tome još curicu. Ti momci, danas već skoro punoljetni, svakodnevno su me omalovažavali i govorili da sam ovakva i onakva. A kad vas netko psihički ubija u pojam, to je najgore. No, ni to im nije bilo dosta. Često su mi znali prijetiti, udarati, vući za kosu,podapinjati, x puta sam došla kući sa modricama i x puta nisam mogla spavati od suza i straha. Moja majka i učiteljica, pokušavale su to zaustaviti, ali jednostavno nije išlo. Oni su nastavljali, iz dana u dan, a ja sam tako kako su oni nastavljali, odrastala i jačala. Jačala, ali ne u smislu da im mogu uzvratiti fizički i da sam spremnna uzvratiti udarac, jačala sam da to sve ne uzmem previše srcu i da me ne diraju njihova mišljenja. Nikako nisu mogli shvatiti da nismo svi isti, da smo različiti. A ja se dok ovo pišem, pitam, jel im možda krivo zbog toga? Možda da,a možda i ne. Tko će ti ga znati.  Eto ih tamo. Imam svoj život. I više sam uspjela nego što sam očekivala, hvala Bogu imam sve što mi je potrebno za sretan život. I njima isto želim svu sreću ovoga svijeta. Ne mrzim ih, jer nisam takva. Samo mi nešto ne da da ih pozdravim, naprimjer kad se sretnemo, onako u prolazu, ne da i gotovo. Bolje da su daleko.I tako, od one male plave plašljivice izrasla sam u jednu djevojku i nisam više plava,sad samo malo naginjem na plavo (hahah). Čovječe, kako vrijeme leti. Došla sam u srednju školu. Novo vrijeme, novi ljudi, nova upoznavanja. Sve novo. I tu sam nailazila na prepreke. Al savladam ih, s Božjom pomoći. Od one male plave ranjive plašljivice, ostalo je samo to da bilo kakvu vrstu osjećaja, tugu,radost iskazuje suzama. Ostalo joj u navici.  Ali sada mi ti moji vršnjaci ne mogu ništa. Ne dam na sebe. Udaljit ću se, posvađati. Sve što prije nisam mogla. Najgore ti je biti dobar,čitatelju dragi. A to sam naučila kroz ovu, ajmo reći "životnu priču". I kako sam to sve izdržala? Ma bola, Bog je imao svoje planove, koje sad tek razumijem. Moje silne molitve upućene njemu, da uradi kako on  misli al da se požuri i da mi na put stavi poneke osobe, koje će mi vratiti vjeru da ljudska sorta ipak nije tako ljigava kakva je bila prije nekoliko godina u plavookim očima malene djevojčice. I poslao je. Dao mi je obitelj, nekoliko prijatelja al onih pravih i iskrenih koji se cijene, moju rodbinu, divne učiteljice,nastavnike i profesore. Moju Bekutu i osobe s kojima me baš ona spojila. Pa i moju Kristinu, koja mi je ulila ogromne doze samopouzdanja, da pišem za njen blog i iznosim svoje javno mišljenje o nečemu i stojim iza njega. I sve one koji mi pomažu da se borim. I hvala Bogu na njima. Što više nadodati? Čitatelju, želim ti poručiti  da se ne sekiraš za osobe koje loše pričaju o tebi, na koji način pokušava da ti naudi i slično. Samo vjeruj u Boga i on će to sve posložiti na mjesto, baš kao slagalicu. Neće ti dati da te unište. Nema šanse. To te on priprema na nešto veliko. Na kraju ti da nešto ogromno, čemu se možeš diviti. Uljepša ti životne staze, onako odjednom jer si zaslužio. Te osobe koje su te na životnom putu omalovažavale i slično, baš tim osobama ćeš biti najpotrebnija nekad u budućnosti. A sad postoji pitanje, hoćeš li ti biti kao oni ili ipak drugačija? Ma, ne boj se biti drugačiji. Pogledaj mene. Mimosvit, al' šta me briga. U onim osnovnoškolskim danima, bojala se obući najnoviju i najskuplju odjeću na sebe, jer me bilo strah šta će komentirati. A sada, pajdo moj, odem ti ja u školu s majicom tipa ilustriranom nekom slikom ili tekstom, većinom vezano za moju Bekutu. Misliš li da me zabole njihovi komentari? Nee. Ja ću uživati u onome što volim. Meni je Bekuta nešto neopisivo, za tebe je obična babetina, pa okej, imamo različita stajališta ali budi siguran/na da ja radi tih tvojih komentara neću prestati nositi tu majicu. Ima hrpa takvih primjera. Imala sam izbačene zube naprijed,stidila se zasmijati se. Doduše, nosila sam aparatić i dosta se vratilo kakvo je bilo, al i danas nisu najsavršeniji. Misliš da se danas stidim smijati? Nee. Danas uputim onaj pravi  "kez" jer me ne zanima šta će netko drugi reći. I tako se s godinama promijeniš. Očvrsneš. Zahvališ tim ljudima, što su te promijenili. I dalje imam već spomenuti "problem", sa suzama. Što se toga tiče, ostala sam ista,emotivna. Ti meni nešto lijepo reci ili napiši, ja plačem. Ti se pođi svađati i raspravljati, ja plačem. Vidim mrtvu mačku na cesti ja plačem. U tim situacijama, svađama i prepirkama, kada se rasplačem ljudi misle da plačem jer mi to nešto predstavlja u životu. Ma ne, bola. Plačem eto, jer sam previše emotivna. Ne štedim na suzama. Nimalo. Nekad, njima znam više pokazati sreću nego tugu. I mislim da to ipak ne predstavlja problem, nego da je to vrlina. Pajdo, ne može to svatko. Iskreno, puno lakše živim otkad sam se izbavila iz kaveza "tuđe mišljenje". Život mi je sretniji, ispunjeniji. Samo stvorite svoj maleni svijet i izbacite iz njega sve što negativno utječe na vas, uključujući i poneke ljude. Ja sam to uradila. Imam te neke svoje ljude, fore, poglede,osmijehe,zagrljaje, datume. Ma dovoljno svega. Taman za sreću.