ZNATE LI otkud potiču PRAZNOVJERJA koja i danas žive ?

Praznovjerje je vjerovanje u nadnaravnu uzročnost, u to da neki postupci uzrokuju druge bez vidljivih poveznica. Njime su se često nadopunjavale manjkave odgojne aktivnosti i glavno im je bilo da i sputaju djelovanje i spriječe nepoželjno ponašanje te tako ujednače ponašanje unutar neke zajednice. Zbog tog izazivanja straha vrlo su mu se rano pametni umovi suprotstavili.

Već su u staroj Grčkoj filozofi pozivali na slobodnu potragu za istinom, neopterećenu nedokazivim tvrdnjama. A i u Rimskom se Carstvu zakonski zabranjivalo utjerivanje straha, vjerskog i svakog drugoga. Ali unatoč glasovima razuma koji upućuju na nepostojanje veze između onoga što se zabranjuje i kakve mogu biti posljedice toga, ne prođe dan da ne čujemo da netko izgovara neko praznovjerje ili da rutinski netko ne učini nešto što je čuo da znači dobru sreću.

Gotovo svaki dan negdje neko pokuca o drvo, a u nedostatku drvene plohe katkad se šaljivo posluže vlastitom glavom. No nije važno hoće li se netko smijati ako ćemo tako spriječiti da nam neki zli duhovi pokvare sreću. To vjerovanje potječe od poganskih vjerovanja da duhovi žive skriveni u drveću, u hrastovima, pa im se kucanjem o drvo odavala počast i zahvaljivalo na sreći i blagostanju.

Neki smatraju da korijene vuče iz drevnog religijskog rituala u kojem osoba dira raspelo dok izgovara zavjet, dok drugi misle kako dolazi iz pretkršćanskih vremena u Europi, kada su seljaci glasno kucali o drvo kako bi prestrašili zle duhove. Iako posve uobičajeno u svim kućama, ogledala ne prestaju golicati maštu. I danas mnogi vjeruju da nije dobro da ih je mnogo po stanu.

Gotovo da nema djeteta koje nisu mama ili baka upozorile da se ne smije otvarati kišobran u zatvorenom prostoru. Čak ni kad je posve nov i dijete uživa u novoj “igrački“. To vjerovanje vjerojatno potječe iz viktorijanske Engleske 18. stoljeća, kad su kišobrani postali neizostavan modni dodatak. Nekad su kišobrani bili nezgrapniji od onih današnjih, pa se lako moglo nekoga ozlijediti pri otvaranju u zatvorenom prostoru. S vremenom se stvorilo praznovjerje da otvaranje kišobrana u kući nosi nesreću.

Crnom su mačku posvećene mnoge priče i filmovi i rijetko je bio simbol nečega dobroga. A stari su Egipćani obožavali mačke, pa i one crne, pa je iz te zemlje poteklo vjerovanje da je crna mačka koja prelazi put znak dobre sreće. No u srednjovjekovnoj su ih Europi smatrali vražjim bićima i vješticama, a mačka koja vam presiječe put bila je znak da vas promatra sam vrag. Crna mačka koja vam prijeđe preko puta prema kršćanskom vjerovanju zapravo je demon koji na stvara zlu prepreku koja vas odvaja od boga.

Potkova i četverolisna djetelina simboli su sreće i vrlo česti motivi na čestitkama za, recimo, novu godinu. Moćna biljka djetelina s četiri lista mora se naći slučajno ili darovati, vjerovali su stari Kelti, da bi nas obranila od zla. Prema legendi, Eva je uzela četverolisnu djetelinu iz raja prije nego su ona i Adam bili prognani, i zato je to “mali raj”. Potkova se pak povezuje s konjem kao vrijednom životinjom.

Otkako su Grci počeli potkivati konje, potkova kod mnogih naroda znači sreću. Prikovana na vrata trebala bi čuvati kuću od stranaca i zlih duhova koji ne mogu proći ispod pot- kove, ako je okrenuta ispravno! U srednjem su vijeku mnogi mislili da se vještice boje konja i da će se držati podalje od bilo čega što je povezano s njima.
Sreću donosi i bacanje novčića u fontanu. Prvi su to počeli raditi stari Rimljani, a potom su običaj preuzeli Kelti jer se smatra da to smiruje bogove voda. I otpuhivanje sjemena maslačka uz želju dolazi iz keltske mitologije. Smatralo se da maslačak može izliječiti bolesti i da će prizvati dobre vile.

Sol je oduvijek dragocjena za tjeranje zlih duhova i za čišćenje. Kada se prospe malo soli, potrebno je prstohvat baciti preko lijevog ramena kako bi se otjerali zli duhovi koji žele donijeti nesreću. Bacanje soli počeli su 3500 godina prije Krista Sumerani, a poslije se tradicija proširila na Egipćane, Asirce i Grke.

U prvom je stoljeću Ptolomej vjerovao da su zvijezde padalice bogovi koji se spuštaju na Zemlju. Tako su ljudi zaključili da će im se želje ispuniti jer postoji nada da će ih bogovi čuti. Neki narodi vjeruju da treba zadržati dah kad se prolazi pored groblja. U indijanskim kulturama vjeruje se kako je disanje u blizini mrtvih rizično jer se može udahnuti nečija duša.

Otkako je 1066. kralja Williama zamalo pregazila kočija, a spasio ga je dimnjačar kojeg je kralj pozvao na vjenčanje svoje kćeri, vjeruje se da dimnjačar donosi sreću. Za dimnjačare se također vezuje vjerovanje da, kad ga se ugleda, potrebno je uhvatiti se za dugme. Navodno, nekad davno začepljeni dimnjak bi značio nesreću – kuća bi bila hladna i nije bilo kuhane hrane. Postoji i vjerovanje da će vam ukradena dlaka iz dimnjačarove četke donijeti sreću.

Mnogi i danas vjeruju da je vidjeti mladenku na dan vjenčanja loša sreća. Vjerojatno zbog toga što bi mladenka mogla vidjeti mladoženju, preplašiti se i odustati od vjenčanja. Takva su vjerovanja dolazila iz sredina gdje su se dogovarali brakovi. U zapadnim se kulturama udomaćilo da mladoženja prenosi mladu preko praga da se mladenka ne bi spotakla o prag kuće. Ako se on sam ne spotakne, sve bi trebalo biti u redu. Naime mladoženja koji je najčešće unosio mladu u svoju kuću tako je sprečavao da se duhovi njegovih predaka ispod praga uplaše i spotaknu mladu.

U 7. st. prije Krista zec se smatrao sretnim simbolom, a njegova lijeva stražnja šapa bio je način da se dobije dio sreće koju donosi. Uvjerenje da ptičji izmet koji padne na glavu donosi sreću proizlazi iz ideje da ako vas je snašla loša sreća, dolazi vrijeme kada će se sve promijeniti jer valja pomisliti “od ovog gore ne može!”.