INTERVJU "SUNDAY STORIES": Naše vrijeme je došlo, živimo ovu muziku!

Sunday Stories, jedini autorski punk jazz bend sa ovih prostora, koji čine Nina Babić, Saša Ćirić, Mustafa Kurtalić, Zlatan Begić i Valentin Šeremet pravo je osvježenje na muzičkom tržištu Bosne i Hercegovine.

Nedavno su objavili svoj album prvjenac pod pokroviteljstvom Muzičke produkcije BHRT, a uz album je objavljen i animirani spot u izradi Berina Tuzlića.

Sa članovima benda "Sunday Stories" razgovarali smo reakcijama publike nakon predstavljanja prvog albuma, zašto baš jazz, ali i njihovim očekivanjima i planovima u nastavku karijere.

NOVI.BA: Ko je Sunday Stories i po čemu je drugačiji od drugih bendova?

Nina Babić: Sunday Stories je naš životni stil i naš bend, posao i ljubav, strast i motiv za razmišljanje, bijeg od stvarnosti a u isto vrijeme i itekako stvarni trud i rad. Drugačiji smo jer smo novi široj javnosti, svježi i svoji, kompleksni i laki, iskreni. Živimo ovu muziku. Valjda to tako i treba. Zabavno je. 

NOVI.BA: Promocija albuma benda je održana 20.maja, kakve su reakcije? 

Zlatan Begić: Bilo je fenomenalno. Posebno u momentu kad su svi slušali album na slušalice. Čitav Monument je bio zatamnjen samo se vidio veliki broj plavih svjetala od bežičnih slušalica. Na kraju svake pjesme ljudi su aplaudirali faktički muzici sa albuma. Nisam nikada mislio da se to može desiti i da ćemo baš tako to doživjeti. Ne znaš ni kako da se zahvališ, a srce ti ko kanta. Pregledi na društvenim mrežama se polako broje, ali generalno je želja da se Sunday Stories počne kontinuirano slušati kao bend na privatnim playlistama.

NOVI.BA: Koja je vaša omiljena numera sa albuma i kako nastaju pjesme?

Saša Ćirić: Ja se sada dvoumim ili troumim. Definitivno mi je Humanity jedna od najdražih jer je o čovječnosti i slobodi, što su teme koje su meni jako bliske. Jedan od mojih omiljenih stihova:„Freedom's just another word for nothing left to lose“, pjevala je J.Joplin, dok mi sada pjevamo „You can't see a horse runnin' free if you chain it down to sorrow“, te mi je samim tim posebno drago što i ja pjevam u ovoj pjesmi. Sa druge strane Sunday Stories i Woman on the Ground nose rock energijom- nešto što mene posebno radi na svim našim koncertima. Uglavnom su sve pjesme nastale tako što ih je Nina napisala, odsvirala na klaviru, snimila, slala meni snimak, onda ja razradim kako bi otprilike moglo zvučati i odsviram na gitari. Na probi Zlaja, Mute i Valentin preuzimaju dalje i onda sviramo dok nije to to. Ipak kada je riječ o pjesmi Sehara, Mute je imao početnu aranžersku ideju, dok je za Moon and Sky početni ritam Zlajin. Valentin je opet imao najbolje uho prilikom zajedničkog rada- mixanja i masteringa u studiju sa Arslom (Damir Arslanagić- Producent). Na kraju dana sve pripada Sunday Stories.  

NOVI.BA: Zašto baš punk Jazz?

Zlatan Begić: Mute je jednom rekao da zvučimo previše punk za jedan Jazz/blues band, previše svoje i previše divlje. Prvo smo se dobro nasmijali, onda smo shvatili da je čovjek upravu i da jesmo to i da taj žanr itekako postoji u svijetu. Saša ne voli te kočnice svrstavanja u nešto isključivo, posebno jer je on prije svega rock/blues gitarista. Mi smo Sunday Stories, pa nas može trpati ko god želi u koji god žanr želi, bitno da se naša muzika čuje.

NOVI.BA: Koje nastupe bi izdvojili do sada i da li ste već planirali neke turneje?

Mustafa Kurtalić: Sve nastupe u Clubu Monument, zatim Bihać i predivnu publiku koja nas je tamo dočekala već 2 puta kao i u Tuzli prije godinu i po gdje su ljudi došli i iz susjednih gradova da nas slušaju. Generalno što se naše lijepe države tiče, obišli smo je gotovo cijelu i namjeravamo to uraditi još mnogo puta. Što se regije tiče svi nastupi su nam bili, bez izuzetka, drugačiji i predivni. Imali smo turneju u Sloveniji i Srbiji već prije albuma kao program predstavljanja publici. Ove godine planiramo ići dalje sa autorskim stvarima. 

NOVI.BA: Vi pišete tekstove za „Sunday Stories“, šta Vam je pri pisanju važno i na šta obraćate pažnju? 

Nina Babić: Pišem gdje god i kako god stignem ako osjetim tu potrebu u momentu. Pjesma nastaje jako brzo ako ima nešto što je pozadinski gura da ispliva, bilo to momenat ili neko breme koje nosimo, ili čak kombinacija to dvoje. Npr. U tekstu „While I was lyin on the ground I saw the cresent moon that sky found“ se sjećam da smo đirali, vid slobode valjda, natankamo goriva i u krug. Bio je na nebu taj polumjesec. Kada se zagledate u takav mjesec zaista imate osjećaj da vam se smije, pomalo kao mačak iz Alise u zemlji čuda, zar ne? Ostatak emocije je breme iz glave, iz doživljaja i pjesma lagano poprima izražaj.  Iz Sehare; „Pojela sam kap kiše što mi pade na usnu“, sam bukvalno pokisla kao miš i kiša ima taj običaj da očisti dušu i da zaključi neke stvari za mene. Nisam ponosna što pišem pjesme uopšte, tako je kako je, nego bi bilo šteta neke misli ne zapisati, možda sutra i pomognu nekome ko ih sasluša. Ipak bez cijele ekipe Sunday Stories, uvjerena sam da bi pjesme i ostale na tom papiru, oni su moja pozitivno slaba tačka. 

NOVI.BA: Može li se Punk jazz izboriti na našoj muzičkoj sceni? 

Valentin Šeremet: Kada bi mislili da ne može, najvjerojatnije ne bi ni snimali album. Itekako smatram da je naše vrijeme došlo. Ljudi su isto poželjeli nešto novo, da nije još jedna obrada sevdaha ili još jedan pop hit koji liči na drugi pop hit ili narodnjak. Također za sviju nas ima mjesta. Muzika će se publici svidjeti ili ne bez obzira na konkurenciju. Ipak, naglašavam da naša muzika nije toliko alternativna sve ovisi ko joj pristupa i da li će se moći udomaćiti među ljudima, sjesti i smjestiti se, raskomotiti, zapaliti cigaru, popiti kafu i zadržat se u nečijem srcu. Na nama je da pozovemo sviju da probaju, od viška glava ne boli. Također možete nas pratiti na društvenim mrežama i odnedavno putem web stranice: www.sundaystories.ba