Vjerovatno nećete pročitati ni ovaj članak o Siriji

Svijet
Vjerovatno nećete pročitati ni ovaj članak o Siriji
Nešto je u njenim očima. Nešto više od zbunjenosti koju tako često vidimo na licima nevinih žrtava. Nešto što proganja. Nešto što dotiče snažno, ne samo um, već i neko prozaično mjesto u nama.

Nešto je u njenim očima. Nešto više od zbunjenosti koju tako često vidimo na licima nevinih žrtava. Nešto što proganja. Nešto što dotiče snažno, ne samo um, već i neko prozaično mjesto u nama. 

Njen izraz lica kao da moli. Pita te, da li ti je stalo? Vidiš li me?

Kada smo vidjeli ovu fotografiju, shvatili smo da ne postoji bolja kojom bismo obilježili dan kada je Sirija ušla u petu godinu bijede i nasilja. Peta godina masakra.

Nekoliko grupa koje se bore za ljudska prava i mnogo Sirijaca su optužili svijet. Svijet je, kažu, iznevjerio državu i ljude. Svijet više ne mari. 

Nekada samo novinarstvo je borba da podsjetimo ljude da mare.

I često, možda i češće, je borba da natjeramo sebe da marimo. Svaki dan, mediji se suočavaju sa pričama o smrti, uništenju i očaju. Previše često, to osjećamo samo kao posao, samo priče koje se moraju proslijediti. Priče pomoću kojih zarađujemo platu.

Ali mi imamo dužnost. Jer ovo su priče drugih ljudi.

I one zaslužuju da se čuje za njih.

Na petu godinu sukoba u Siriji, objavili smo mnogo sadržaja vezanih za Siriju. Dokumentarci, žustre polemike, sirijske umjetničke radove, infografike, analize, intervjue, vijesti, prenos uživo.. Željeli smo da, bar na kratko, publika osjeti kako je biti u koži unesrećenih Sirijaca.

Ali broj ljudi koji je posjetio naš portal taj dan je bio niži nego što očekivano. Dok smo pratili analitiku, posjećenost na portalu, optužbe o apatičnosti činile su se opravdanim.

Postoje varijable, naravno. Godišnjice često ne 'hvataju' maštu, neki ljudi možda preferiraju druge novinske portale za izvještaje o Siriji ili jednostavno naš rad nije ono što bi trebao biti. 

Zatim činjenica. Bila je teška godina za svijet. Sirija, Irak, NIgerija, Libija, Centralna Afrička Republika, Južni Sudan, Ukrajina, Somalija, Palestina... Mračne priče dominiraju. 

Nikada prije nisam čuo da toliko novinara kaže da ih posao 'ispija' niti više ljudi koji jednostavno više ne mogu gledati vijesti. 

Uvidjeli smo stagnaciju u čitanosti naših izvještaja o konfliktu u Siriji već od 2012. godine, sa povremenim povećanjem kada su u pitanju priče s naslovnice - Assad rekao nešto neobčno, mogućnost zapadne vojne reakcije i sl.

Povremeno povećanje čitanosti priča o konfliktu su većinom vezane za ISIS. Preuzimanje Fallujaha, pad Mosula, obezglavljivanje, uništavanje historijskih spomenika.

Uvrnute priče kradu pažnju. A ljudi na koje bismo trebali obratiti pažnju padaju u sjenu, izdominirane grotesknim pričama.

Spoznali smo da priče o nedaćama rata ne 'prolaze'. Priče o 4 miliona Sirijaca koji su prinuđeni da napuste svoju zemlju, također.

Kada smo tweetovali o optužbama da svijetu više nije stalo, mnogo ljudi je retweetovalo.  Ali većina nije ni otvorila link da pročita našu priču. Možda su željeli da samo izgleda kao da im je stalo. Možda vjeruju da ljudi treba da mare. Ali nisu marili dovoljno da pročitaju ono što smo napisali.

Sramota.

Ovo je bila prilika da se zauzme stav. Da se osvrne na činjenicu da je 220 000 ljudi ubijeno i da je pola populacije protjerano iz svojih domova. Da pitamo narod Sirije šta im treba od nas. Da pritisnemo naše vlasti da nešto poduzmu.

Naš nedostatak zanimanja za ove priče je nešto o čemu treba da razmislimo i razgovaramo. Kao novinari, trebali bi preispitivati naše djelovanje. Kao ljudi, kao čovječanstvo. Jer možemo mnogo bolje od ovoga.

Žena na ovoj fotografiji bi trebala znati da je stvarno vidimo.

(Barry Malone/Al Jazeera)

Novo