Pođem u bolnicu, a muž pijan viče za mnom: “Ako ti odrežu i drugu sisu, NE VRAĆAJ se kući

Kako izgleda borba sa rakom, znaju oni koji su se suočili sa ovom opakom bolešću. Marica Brkić iz sela Svetozar Miletić je jedna od takvih boraca. Njenu priču vam prenosimo u cjelosti, svaki detalj je tu. Rak ovako izgleda, iskreno i bez uljepšavanja.

 "Rođena sam u Bosni, pedesetih godina prošlog vijeka i kao djevojka sam došla u selo Svetozar Miletić, blizu mađarske granice da berem kukuruze. S jeseni zna u ovim krajevima ponekad biti lijepo vrijeme, al’ bude i kiše i mraza pa je ledeno do Boga.

Jednog jutra su me jako zaboljela prsa pa sam morala u bolnicu. Doktor mi rekao da mi života nema i da ću umrijeti.
Odsjekli su mi lijevu sisu. Poslije operacije sam išla u Osijek na zračenje. Tad se tamo išlo. Sve je bila jedna država. Nisam baš imala puno posjete, nije se moglo tako lako putovat. 

Devet godina je prošlo kako sam operisana, navikla sam da se služim i lijevom i desnom rukom jer se u seljačkoj kući mora uvijek raditi da bi se preživjelo.Boljelo je, ali – što ću.

Kad utom, šta se desi, nešto mi nije dobro ni u desnoj sisi. Ja opet k ljekaru. Zlo! Moram ponovo na operaciju. Toliko se zagadilo da ću možda ostat i bez druge sise.

Pođem u bolnicu, a muž pijano i bezočno viče za mnom: “Ako ti odrežu i drugu sisu, ne vraćaj se kući. Šta ćeš mi!”. Šutim i jedem se u sebi.

Ma, i tu sam drugu operaciju izdržala. Ništa se nisam bojala. Ušla neka snaga u mene, pa me drži na životu.

Muž mi se poslije objesio. Ko da je njemu bilo teže.I ko da se ja nisam isto tako mogla poništit. A što bi nam djeca?

 Evo već dulje od 25 godina da sam se  prvi put operisala, pa potom zračila i ostala živa. Drugi i treći put mi bilo lakše.