Stvarno, kud plovi ovaj brod

Ima dobrih deset godina kako sam u Novinarskom klubu sjedio s Esadom Arnautalićem, s koje god strane okreneš – gromadom! Volja te s ljudske, volja te s glazbene strane – dođeš na isto. Na gromadu!

Pričao mi je tada, mogu slobodno reći – zanosno, o pokretanju neke vrste festivala šansone u Sarajevu, objašnjavao mi važnost i veličinu iste, uvjeravao me kako je “Stric Mijo” Mire Petrovića idealan predložak za dobru pjesmu toga žanra. Žalio je za Mirom Paradžikom, za njegovim virtuoznim prebiranjem žica na gitari. Uznosito je govorio o njegovom bratu Dragi. Nedostajali su i njemu, i Sarajevu, i Bosni i Hercegovini, i glazbi uopće.

Bojao sam se započeti priču o izvanvremenskoj pjesmi “Kud plovi ovaj brod” koja se usjekla u moždane vijege musavom hercegovačkom dječaku ponajviše zbog toga što ju je, u blažoj varijanti, otpjevao prognani i prezreni “antielement”, elegični i tugaljivi Sergio Endrigo. Kažem u blažoj varijanti, jer je onu snažnu i nebeski čistu otpjevala veličanstvena Radojka Šverko. Izbjegao sam tu pjesmu iz bojazni da neću razumjeti autorovo majstorstvo i zanatski remek, kao i zbog dobro poznatog prijepora koji je godinama tinjao oko autorstva, između Maestra i Kemala Montena.

Je li tog spora bilo ili nije, teško je reći, ali, natezanje oko autorstva nad pjesmom “Kud plovi ovaj brod” živi kao okosnica jedne urbane legende. Uglavnom, u ZAMP-u stoje autori Esad Arnautalić i Luka Juras.

S Lukom Jurasom sam bio u dobrim odnosima, umalo da nismo prijateljevali. K'o oči u glavi čuvam njegove knjige s posvetama, čuvam njegov glas na telefonskoj sekretarici, baška što svakodnevno slušam mali milujun njegovih pjesama. Naravno, upućeniji čitatelj već je skontao da se radi o Arsenu Dediću, najvećem i najboljem što su nama razumljivi jezici imali. Iza Luke Jurasa nije se sakrio zato što se bojao, ili zbog samoga teksta koji je, začudo, prije skoro pola stoljeća prošao sve ideološke filtere, već zato što se, zbog uobičajenih festivalskih kentri, zarekao da više neće nastupiti na Splitu.

Sergia Endriga nisam poznavao. Ali, isto k'o da jesam.

Kad sam doznao da je umro Esad Arnautalić, nisu mi padali na pamet svi oni koje je stvorio u glazbenom smislu, nisam se prisjetio dirigiranja na Euroviziji, nije mi na pamet pao onaj dječji hor... Smrt velikog Maestra doživio sam kao zatvaranje jednog kruga koji se počeo zaokruživati 2005. kad je otišao Sergio. I nije mi uši rasparao stih od svega samo znam/povratka nema, već sam se predao milozvučju Arsenovog Amiga.

Ti si sve što imam, jedino i trajno!

Tek je smrću Esada Arnautalića, čini mi se, umrlo nešto kompletno, nešto cjelovito. Tek sad kao da je prestala jedna epoha, tek sad postajemo svjesni da ćemo zasvagda ostati uskraćeni za odgovor na pitanje: Kud plovi ovaj brod?

Puno puta smo u životu, a raznim povodima, postavljali to pitanje. Nekome je brod poduzeće, nekome država, nekome Dinamo, nekome škola, nekome Velež... Meni je, naprimjer, Bosna i Hercegovina. Često razmišljam kud taj brod plovi, kud ga oluje nosaju, i je li na putu s kojeg, kako Juras zlokobno kaže, povratka nema.

I taman kad, uljuljan nostalgičnim prisjećanjem na tri sudbinski povezane gromade, pomislim da ima povratka s ovog, posve izvjesno krivog, puta, ošine me politička stvarnost ove kukavne zemlje, ošinu me podbuhle pojave mediokriteta koje svakom narednom izjavom, svakim potezom, svakim potpisom, dodatno unesreće ovaj sluđeni puk, ovaj narod (namjerno ne kažem ove narode), ovu zemlju.

Kako bi bilo lijepo još malo ostati na pučini sna, kako bi bilo bajno da u svijesti imamo nekakav delete, da izbrišemo svaki muljeviti trag koji bi podsjećao na one koji nikad ništa u životu nisu kreirali, da zauvijek zaboravimo one kojima je sve u životu dala stranka, partija... Ili, pak, ćaća!

I, zamislite, takvi – nesposobni, ovisni, nesigurni, kleptomatični – određuju naše svakodnevice, uređuju nađe živote, uneređuju jednu, da je normalnih uvjeta, prilično lijepu i perspektivnu zemlju. Oni mi svojom pojavom kvare plovidbu morem ljubavi, kvare mi divnu uspomenu na trojicu velemajstora, na ljude kakvih u budućnosti, zasigurno, nećemo imati.

Sam sebe hvatam u zlodjelu miješanja opskurnih političkih likova s velikim, nedostižnim i nenadmašnim legendama, upokojenim u posljednjih desetak godina. Koga ja dovodim u ravan sa Sergiom, Arsenom i Esadom, trolistom koji se neće ponoviti. Koji je to nesrazmjer između jada i čemera koji nas vodi doslovno u ambis, i trojice ljudi koji su stvorili nešto neprolazno, nešto “jedino i trajno”. Ali, zaista, kad pomislim da su otišli autori jedne davne pjesme, ja osjetim gubitak. I sjetim se onih koji ga nisu osjetili. “Političke elite”, mada te smušene, podle i sračunate pojave nemaju ama baš nikakve veze s bilo kakvim elitizmom.

I Stojan me naružio:

-     Okani se naših političara, oni nisu dostojni koce tesat, kamoli da ih se dovodi u ravan s “morem ljubavi”.

Radojko ne “striže” puno umjetnike, to su za njega teški besposličari. Samo onaj koji “na držalici” zaradi dnevnicu – nešto radi, svi ostali “gluvare”! Njemu je Čović, barem javno, politička marka, ovovremeni Stjepan Radić, a to što se enormno “naplehao” nije nikakvo čudo, jer “taki mu posa, prčiga”.

Kako su podanici “sedme sile” u kategoriji onih koji “ništa ne rade”, i on je odlučio zaoštriti olovku i pisati. Od Stojana je zatražio početnu pomoć:

-     Samo ćeš mi reć kako se na rvackom rekne: Alep ili Halep, to me bunda ima nekoliko dana...?

Stojan nije znao odgovor, ali ga visprenost nije napustila:

-     To se na rvackom rekne Vukovar!

Tu prestajem pisati, uzimam stanku, i natičem iglu na singlicu sa Splita 1970. Kako je prokleto točan, kako je bešćutno egzaktan stih Luke Jurasa s oblandom blaženog glasa Sergia Endriga: Od svega samo znam, povratka nema!

U neka doba, izhanđala igla počela je preskakati: poooo-vraaat-ka neee-ma, poooo-vraaat-ka neee-ma, poooo-vraaat-ka neee-ma...