Laku noć, svirači
U nedostatku zabavnijih tema i s obzirom na to da se na Sarajevskom univerzitetu valjda počela primjenjivati srednjovjekovna naredba režima o prekidu nastave tokom džume, naletio sam na vijest o angažmanu plehane glazbe Oružanih snaga Bosne i Hercegovine na predstojećoj proslavi 9. januara u Banjaluci. Iako je, kako znamo, Milorad Dodik od državne ministrice odbrane Marine Pendeš izričito tražio veliki i najveći mogući orkestar za svoj nacionalistički dernek, mediji pišu da će okupljene slavljenike u naredni ponedjeljak uveseljavati tek mala, bendovski uniformisana, grupa muzičara zaduženih za svirku na svadbama, sahranama i sličnim prigodnim prilikama. Mali bend ne zaslužuje veliku binu, a bez velike bine nema ni velikog razglasa – stara je maksima svakog ko se barem jednom u životu prihvatio mikrofona i pred razdraganom publikom zapjevao “onu što svi znamo”. A Dodik, osim što je neprikosnoveni vladar Republike Srpske, poznat je i po tome da se ne ustručava zafalširati gdje god mu to padne na pamet – pod šatorom, na livadi, u zadimljenim salama gdje se ljudi vjenčavaju ili SNSD drži predizborne skupove, bilo gdje, samo nek’ je veselo. Svima nam je poznato da Mile lijepo pjeva mada ga je ružno slušati, ali to je svakako stari problemčić za našeg singera-amatera iz Laktaša.
Odrastajući na muzici koja producira uhu milozvučne tonove motorne pile marke Štilovka i zurle, u kombinaciji s vokalnim lagama gdje se baš svaki samoglasnik izgovara identično pogrešno, predsjednik Republike Srpske namjeravao je okupljene zvanice iznenaditi čak i vlastitim nastupom. Već je zamišljao tu svečanu scenu – on u bijelom odijelu, iza njega orkestar od 40 ljudi postrojenih kao sultanova svita, razglas grmi do pucanja plafona, trubači zakićeni novčanicama od 214 eura, a ispod grandiozne bine skupila se raja s tri prsta podignuta uvis, SNSD-ovi ministri, djeca sa zastavicama, svi skladno stopljeni u jedno, skupa, zajedno...
Nažalost, umjesto toga, mali će bend od nekoliko uniformisanih i mrzovoljnih muzičara odsvirati Bože pravde, možda i onu pjesmicu koju Dodik najviše voli poslije hitova Baje Malog Knindže što ponešto nesuvislo govori o republici, nekom će možda i suza radosnica kanuti, i kapak. Nema dalje, fajront! Muzičari će nabrzinu smotati kablove i spakovati instrumente, pogasiti pojačala, pustiti s razglasa koloplet songova što veličaju srpski nacionalizam i razguliti u vidu lastinog repa. Nakon zvaničnog razlaza, Dodik osedlava ministre i vodi ih u najbližu banjalučku kafanu gdje se druženje nastavlja sve dotle dok on ne kaže da je dosta. I svi će biti pijani od tuge zato što je ispalo tako kako nije trebalo, a moglo je biti potpuno drugačije. Samo, eto, da je Dragan Čović uspio ubijediti svoju Pendešovu da u Banjaluku pošalje veliki orkestar za jednog velikog čovjeka. Onu neotesanu srbendu od dva metra, 160 kila žive vage i s kundurama broja 50, u koje može stati kompletan unajmljeni bend Oružanih snaga BiH zadužen za popravljanje sumorne atmosfere na banjalučkom balu vampira.