Tužiteljski jad i čemer
Nedavno otkriće portala Žurnal da je u “mandatu” Bože Mihajlovića iz spisa “Milaković i ostali” u (ne)poznatom pravcu isparilo pedesetak hiljada konvertibilnih maraka, ponovo je otvorilo bolno pitanje kredibiliteta i čestitosti tužitelja zaposlenih u Tužiteljstvu BiH. V. d. šefica ove državne institucije, Gordana Tadić, najavila je istragu povodom ovog skandala jer ni sama ne zna gdje je nestao novac zaplijenjen prilikom hapšenja kriminalne porodice Milaković davne 2003. godine. Zato sada državni tužitelj Emir Neradin vrši provjere kako bi se ustanovilo ko je pare ukrao, a po svemu sudeći u utvrđivanju konačne istine neće morati izlaziti na teren u ove hladne dane i napuštati sjedište Tužiteljstva u ulici Kraljice Jelene na broju 88 u Sarajevu. Pare nisu problem jer para nema, kao da vidim da je spreman javnosti objasniti portparol Tužiteljstva, neizbježni Boris Grubešić, osoba koja je već godinama zadužena da s papira u TV kamere, u samo dvije birokratizovane rečenice, izdeklamuje “svojim riječima” unaprijed pripremljena saopćenja za javnost preduzeća u kojem godinama radi...
Nažalost, kada govorimo o nepopravljivo kompromitiranim bh. tužiteljima, više nas ništa ne smije iznenaditi. Institucija čija su čak tri glavna tužitelja uklonjena zbog dokazane upletenosti u nezakonite radnje odavno je, umjesto da predstavlja hram pravde, postala simbol korupcije i općeg beznađa. Ništa bolji od svojih nekadašnjih šefova Marinka Jurčevića, Milorada Barašina i Gorana Salihovića, nisu bili ni Oleg Čavka, Dubravko Čampara, Miroslav Janjić, Munib Halilović, Vesna Ilić i Mirko Lečić, tužitelji koji su odreda disciplinski kažnjavani i procesuirani zbog teških propusta u svom radu i zloupotreba, e, tako bi valjda trebalo da bude, jedne časne funkcije i neizmjerno važne profesije.
U takozvanu reformu bh. pravosuđa ugrađene su desetine miliona doniranih eura i američkih dolara. Ovdašnji tužitelji smucali su se od nemila do nedraga, širom naše lijepe planete, a sve kako bi ponešto naučili o poslu kojim su se, kao, odlučili baviti. Međutim, izgleda da jedino što su mnogi od njih u vlastitom neznanju i korumpiranosti do kraja usvojili (čast zaista rijetkim izuzecima, srećom još ih uvijek ima) jeste proizvodnja medijskog spektakla, jedne vrste rijaliti šou programa u njihovoj režiji, gdje se uz naručene TV kamere i policijske fanfare uživo prenose hapšenja i privođenja osoba za koje tužitelji smatraju da im nije mjesto na slobodi. Kada bi danas napravili makar površnu analizu koliko je od tih cirkusantskih hapšenja okončano pravomoćnim oslobađajućim sudskim presudama, te za koje iznose je na kraju oštećen državni budžet zbog odšteta usljed bespotrebnog kompromitiranja i ponižavanja ljudi, došli bismo do zapanjujućih podataka koji nam samo potvrđuju da su ovdašnji tužitelji zapravo najveći potrošači našeg javnog novca. Malo li su im astronomske plate, policijske pratnje, posilni šoferi i nasmijane tajnice, već im je, eto, dozvoljeno i da se bez ikakve odgovornosti zajebavaju na naš račun, te privode i odvode, prisluškuju i uhode, svakog onog koga nanišane kao “neprijatelja” naroda i države.
Za sve to vrijeme, istinski kriminalci sjede mirno kao ptice na grani i pljačkaju sve što im padne pod banditske kandže. Narkodileri “provlače” tone heroina kroz bh. gradove, a lupeži, džeparoši, revolveraši i sitni prestupnici, zahvaljujući nesposobnim i kriminaliziranim tužiteljima od vrha države do dna kantona, rijetko čak i prespavaju iza rešetaka. “Zatvor nije za lopove već za krupne ribe”, kao da iz daljine odzvanja glas neizbježne Azre Bavčić, najozbiljnije Grubešićeve konkurentkinje za TV lice sa špice…
Država koja ima ovakve tužitelje itekako mora da brine za vlastitu budućnost. Neosporna činjenica da se radi o korumpiranim i politički nastrojenim likovima, odavno je postala javna tajna i opće stanje stvari. I niko se čak ni ne trudi rastjerati maglu i upaliti barem malo svjetla u toj zapuštenoj profesiji. Tužiteljsko neznanje, neprofesionalizam i oholost koje svako malo demonstriraju, odgovara još jedino ovdašnjim odvjetnicima koji, uz one časne sudije, koliko-toliko uspijevaju sačuvati obraz bosanskohercegovačkog pravosuđa. Jer da nije njih, tužitelji bi svakog ko im makar u kafani stane na žulj, prvo vezali lisicama i zatvorili, pa tek onda pitali za zdravlje junačko. Ali, kažem vam, nemamo nikakvog razloga za veliku zabrinutost zbog očiglednih veza vladajuće politike i odmetnutog tužiteljskog esnafa jer nešto slično događa se i drugdje u svijetu. U Sjevernoj Koreji i Bjelorusiji, naprimjer…