Više od laži
Premijer Izraela odavno je poznat kao ekstreman, cinično nasmijan i nesnošljivo nasilan, tvrdoglav i nepopustljiv u svom jednosmjernom viđenju svjetske pravde spram Izraela. Potpuno je uvjeren da mu nitko ne može ništa. Ta priča nije od jučer. Dobacio je dotle da se počeo bahato »nadigravati« do cinizma i s odlazećim predsjednikom SAD-a (mada to sluti od početka Obaminog mandata). Nije važno to što bez Amerike ni njega vjerojatno ne bi bilo. A bez Netanyahua, mnogi i u Izraelu i širom svijeta slute da bi Izrael bio sigurniji. Dovoljno garancija ima za to i među velikim svjetskim silama i među Arapima.
Prije nekoliko dana Benjamin Netanyahu, premijer Izraela, jednom notornom laži i jednom lukavom konstrukcijom u istoj izjavi prevladao je samog sebe. Veli Bibi u ciničnoj reakciji na govor Johna Kerryja, valjda posljednjem značajnom u mandatu u kojem je stao iza koncepta »dvije države«, da je »Izrael jedino mjesto na Bliskom istoku gdje kršćani mogu slaviti Božić…« Izgovorena tvrdnja je mnogo više od laži.
Premijer Izraela odavno je poznat kao ekstreman, cinično nasmijan i nesnošljivo nasilan, tvrdoglav i nepopustljiv u svom jednosmjernom viđenju svjetske pravde spram Izraela. Potpuno je uvjeren da mu nitko ne može ništa. Ta priča nije od jučer. Dobacio je dotle da se počeo bahato »nadigravati« do cinizma i s odlazećim predsjednikom SAD-a (mada to sluti od početka Obaminog mandata). Nije važno to što bez Amerike ni njega vjerojatno ne bi bilo. A bez Netanyahua, mnogi i u Izraelu i širom svijeta slute da bi Izrael bio sigurniji. Dovoljno garancija ima za to i među velikim svjetskim silama i među Arapima.
Minulih dana, samo nekoliko sedmica prije odlaska iz Bijele kuće, Obama je učinio ono što se moglo očekivati. Rasterećen prepreka u vlastitom Kongresu i Senatu što su pod »kontrolom« lobija američkih organizacija i jevreja koji još nisu dokučili istinu o premijeru Izraela, najvećoj opasnosti za sigurnosti vlastite zemlje – Obama je odlučio da uskrati prvi put veto njegove zemlje na izglasavanje jedne rezolucije u Vijeću sigurnosti UN-a koja je protiv nasilne i okupatorske politike Izraela. Zapravo, omogućio je zahtjev za obustavu svake dalje gradnje ilegalnih naselja na okupiranim palestinskim teritorijama, uključujući i već »načeti« Istočni Jeruzalem. Do sada se u nekoliko decenija ilegalno a zapravo planski na okupiranim teritorijama naselilo više od pola milijuna ljudi.
Netanyahu je otvoreno najavljivao da će ih još biti »više stotina hiljada«. I ovim do sada, da se o najavama ne govori, u povijest je počeo odlaziti davno međunarodno utvrđeni model »dvije države«, Izraela i Palestine. Rezolucije o podjeli Palestine na dvije države su kroz sedam minulih decenija potvrđivane, obnavljane i ponavljane, posljednji put 2001. godine, a realnost im se rugala svakim danom sve glasnije i bezobraznije. Rezultat je očigledan i opipljiv. Ovaj put je prošla jer, kaže Netanyahu u šoku, »Obama ne samo da nije zaštitio Iztael od bande u UN, već je s njima u dosluhu«.
U odnosu na 1948. kada su Palestina i Izrael nacrtani, mada i tada krajnje nepravedno spram istorijske realnosti i zatečenog stanja poslije odlaska protektora Britanaca, sadašnje kobajagi »Palestinske autonomije« temeljem sporazuma iz Osla, de facto ima samo na oko sedamnaest posto teritorija. Krajnji cilj je očigledan – daljom ubrzanom izgradnjom naselja i dovođenjem novih stotina hiljada doseljenika, Palestine još malo i neće biti. Taktika je smiješno prozirna. Svako suprotstavljanje naseljavanju bilo kakvom silom i opstrukcijama biće proglašeno terorizmom, a zna se, s teroristima u Izraelu nema pregovaranja. Sirija je, naprimjer, druga priča. Zato eto i poželjnog Hamasa i prevarenog Abbasa.
U takvoj situaciji Obama i Kerry su, više puta poniženi pa i ismijani od Netanyahua koji je konačno dočekao prijatelja Trumpa, povukli pomenuti potez. Drčni Bibi ovdje ima dva problema. Posljedice Rezolucije VSUN, mada nisu obavezujuće, šalju signal mnogima koji su se kolebali zbog Amerike da podignu ruku protiv bahatosti i ismijavanja poretkom. I da pokažu da ima načina i za takve.
Nakon što je nagovorio svašta i na račun članica UN što su glasale protiv nelegalnih naselja i nasilja, i posebno na račun Kerryja, Netanyahu je dokučio da ga se mnogi baš i nisu uplašili. Nije isto izigravati moćnika s Washingtonom bezrezervno iza leđa i u situaciji kada Bijela kuća ne traži previše, hoće da te brani i dalje i uz druge interese u svijetu, a ti joj se čak i cinično podsmijevaš. Washington doslovce nikada ne bi ostavio na ledini lojalni Izrael ali, one u Izraelu koji počinju remetiti njihove interese pustit će niz vodu lakše nego što se misli. Uz sve ono što silnički dio Izraela misli i govori, poput svojevremeno Sharona: »Mi smo od Amerike moćniji i u Americi!« Teško je kazati da su u Izraelu i u Americi takvi, ipak, većina.
Drugi je problem Netanyahua što Trump, očigledno, ubrzano uči mnogo toga o čemu do jučer nije pojma imao. Pa je odjednom puno vatrenih predizbornih izjava preko noći smireno i danas objašnjenja zvuče drugačije. I Trumpu će mjera prihvatljivosti »partnera« u Izraelu biti kooperativnost s interesima Washingtona, a ne mitologija ove ili one vrste. Nije Obama stekao popriličnu antipatiju prema Netanyahuu jer mu se ovaj ne sviđa onako lično, drugarski, već zato što je postao smetnja u realizaciji odnosa Amerike s dobrim dijelom svijeta koji je za Washington čisti interes.
Kada se sve ovo znao, nije teško dokučiti da premijer Izraela počinje da gubi živce i da se služi onim lažima koje su u politici teško svarljive, naprosto zato jer lako dokazati da su – laži. A ogromna je laž, u čisto faktografskom smislu (znam to pouzdano temeljem vlastitih očiju) »da je Izrael jedino ‘mjesto’ na Bliskom istoku gdje kršćani mogu slaviti Božić«. Tko se samo očešao o te prostore i u miru i sada u ratu, zna jako dobro da se Božić tradicionalno obilježio uz sve vanjske manifestacije koje mu pripadaju, okićene borove, Djeda Mraza, zvončiće itd. i u Jordanu, Siriji, Libanonu, Iraku, Egiptu, Tunisu… Pa i uprkos brutalnom protjerivanju kršćana s tih prostora zahvaljujući u arapskom svijetu onima s kojima Netanyahu ima sasvim dobre odnose. I uz odsustvo pomoći iz kršćanskih zemalja, kako otvoreno optužuju kršćanski poglavari na Bliskom istoku. Zna premijer sigurno da je bor okićen i u Alepu samo koji dan nakon što su bradati »branitelji« Al Nusre i sličnih završili »genocidno« od osvajača Assada.
Drugi dio iste rečenice krajnje je lukav. I ptice na grani znaju da Netanyahu odavno proglašava Jeruzalem »nedjeljivim gradom i prijestolnicom Izraela«. Ništa rezolucije, ništa Palestina. Po njegovom mišljenju je tako i sveti stari dio grada Jeruzalema – Izrael. I u tom »Izraelu« je, dakle, i Bazilika svetog groba, i mjesto gdje je Krist razapet, a ne mnogo dalje, u Betlehemu, mjesto je i Kristovog rođenja. I to je za Netanyahua Izrael, a ne Palestina. Otud za njega nema kršćana i Božića ni u Palestini jer je sve to – Izrael. Tako slatko naivno, a tako perverzno »jednostavno«.
Kerry je optužen da se »opsesivno bavi naseljima«. Netanyahu hoće naselja dalje i dalje, do kraja – Palestine. Odlazeći državni sekretar jest u pravu kada kaže da je ekspanzionizam naselja smišljen protiv trajnog zatiranja stvaranja dviju samostalnih, suverenih država. Opsesivan je Bibi u ideji da će Izrael »usisati« Palestinu zauvijek, pa na taj način osigurati trajni mir nastavljajući nakon toga daljnja širenja preko Golana na Siriju i dalje – do vjekovnog prostora, Mesopotamije i Ura, odakle su došli u Palestinu. Sve šizofrene politike i bolesni snovi danas se okreću »velikim izvornim državama« iz prošlosti. S tim ciljem valja izluditi i istoriju, prošlost, svete knjige… Tom ludilu nema kraja ni na Bliskom istoku, ni među nama ovdje. Laž je u toj priči obavezna. U početku kao prevara, a kasnije kao vjerovanje. Poput ovog posljednjeg kod Netanyahu da nema nigdje u Svetoj Zemlji ni Božića mimo Izraela. Tako će sutra biti i sa Al Aksom i pored nje zlatnom Kupolom na stijeni koju ionako najveći broj turističkih vodiča odavno naziva Izraelom!
Netanyahu nije glavni krivac za sve ovo. Već oni koji su stajali i stoje uz njega, lažno se zaklinjući evo sedamdeseta godina u »solidarnost s Palestinom.« Ponovit će se i dogodine, i godinama dalje. Eto zato laži postaju istine, a oni koji bi da makar nešto promijene, tek radi obraza i postpredsjedničkog legata – postaju neprijatelji i dušmani. Kad se sve sabere i oduzme nakon tih bezmalo sedamdeset godina laganja, u korist Palestine su ostale samo rezolucije, pa opet rezolucije, zaklinjanja UN-om i odavno nepostojećim »mirovnim procesom«, ostaje međunarodna pravda i pravica. Džaba Nobelove nagrade, jednom, drugi put, treći put, Sadat, Begin, Arafat, Peres, Rabin, Obama.
Dakle, sve je to nešto što odavno nema učinka, što ne važi. Mrtvo a leti. Eto zato prostora i za velike laži, planetarne.
Nasuprot tome kao razlog protiv Palestine su sila, interes, lobiji i kukavičluk do kurvaluka onih što šute ili lažu, zavisi kako im je komotnije kao poslušnicima. Eto i kad se netko od velikih što odlaze drznu da zašute propuste upotrebu veta u UN-u kako bi prošla poštena rezolucija u korist Palestine, ali i sigurnosti sutrašnjeg Izraela, pojede ga ta realnost interesa i laži. Ono što danas jedino vrijedi.