Ko profitira iz turskog ‘Sarajevskog atentata’

Šira slika koja proizilazi iz sirijske krize apsolutno je nepodnošljiva za zapadne neokonzervativne i neoliberalne analitičare, piše komentator Russia Todaya Pepe Eskobar. Turska je, umjesto da bude u alijansi prolaznih interesa SAD, Saudijske Arabije i Katara, odabrala da postane ključni centar u evroazijskim integracijama.

Pređimo odmah na stvar: Ankara 2016. nije Sarajevo 1914. Niti je ovo uvod u Treći svjetski rat. Ko god da je planirao atentat na ruskog ambasadora u Turskoj Andreja Karlova, mirnog, hladnog pripadnika stare škole diplomatije, rizikuje moćni povratni udar. Ubica Mevlut Mert Altintaš bio je dvadesetdvogodišnji diplomac policijske akademije. Suspendovan je iz Turske nacionalne policije (TNP) zbog sumnje da je povezan sa Fetulahističkom terorističkom organizacijom (FETO), pošto puč protiv turskog predsjednika Erdogana od 15. jula nije uspio, ali je u novembru vraćen na dužnost.

Nije tajna da se gulenisti (sledbenici turskog imama Fetulaha Gulena koji živi u SAD) teško infiltriraju u TNP, tako da će poseban ishod napada biti još nemilosrdnije slamanje Gulenove mreže. Turska istraga će morati da se fokusira ne samo na obezbjeđenje Moderne galerije u Ankari — moraće da ide mnogo dalje.

Ubica u crnom odelu i kravati urlao je slogane o osveti „za Alep“, uključujući i neophodno „Alahu ekbar“ na turskom i lošem arapskom, što može uspostaviti vezu sa islamističkim grupama, iako to nije ubjedljiv dokaz. Vrijeme igra ključnu ulogu. Atentat se desio svega dan prije nego što su se ministri spoljnih poslova Rusije, Turske i Irana okupili u Moskvi na ključnoj strateškoj diskusiji o Siriji. Oni su već nedjeljama bili u kontaktu i razgovarali o postizanju sveobuhvatnom dogovoru o Alepu i šire.

I to odmah poslije ključnog dogovora Putin—Erdogan koji je podrazumijevao da hiljade „umjerenih pobunjenika“ pod kontrolom Turske mogu da koriste koridor za izlazak iz Alepa. Ankara se u potpunosti složila sa planom, što potpuno isključuje tezu da je Turska izazvala incident.

Predsjednik Putin, sa svoje strane, bio je veoma jasan da želi da bude informisan ko je upravljao ubicom. To je nešto što može da bude protumačeno kao suptilan signal da ruske službe bezbednosti već ponešto znaju.

Šira slika

Na bilateralnom planu, Turska i Rusija blisko sarađuju u borbi protiv terorizma. Turski ministar odbrane bio je pozvan u Moskvu na pregovore o protivvazdušnom sistemu odbrane. Bilateralna trgovine je ponovo u usponu, uključujući stvaranje zajedničkog investicionog fonda. Na energetskom planu, ’Turski tok‘, uprkos opsesivnoj želji Obamine administracije da ga potkopa, ozakonjen je u Ankari ranije ovog mjeseca. Analitičari se zgražavaju nad činjenicom da Rusija, Turska i Iran planiraju poslijeratnu budućnost Alepa i Sirije, dok su NATO i GCC (Savet za saradnju zemalja Persijskog zaliva) iz tih planova isključeni. U tom kontekstu bi trebalo tumačiti i hvatanje gomile operativaca NATO-a u Alepu. Poslanik u Parlamentu Sirije i predsednik Privredne komore Alepa Fares Šehabi objavio je imena zarobljenih službenika NATO-a i GCC. Većina su Saudijci, jedan je državljanin Katara, a prisustvo jednog Marokanca i jednog Jordanca objašnjava se činjenicom da su Maroko i Jordan nezvanični članovi GCC.

A tu su i jedan Turčin, Amerikanac i Izraelac. Dakle, NATO se pojavljuje samo preko dva operativca, ali veza između NATO-a i GCC više je nego osnovana. Ako je ta informacija tačna, onda su savjetnici „umjerenih pobunjenika“ postali adut u rukama Damaska.

I NATO i GCC još uvijek ćute. Čak ni ne demantuju demantije da se zarobljavanje njihovih operativaca dogodilo. To bi moglo da implicira da je oslobađanje zarobljenika tajno dogovoreno, što još više jača uticaj Damaska.

Predsjednik Putin je taj koji je formirao osovinu Moskva–Ankara–Teheran, koja se, za razliku od farse koja se odvija u Ženevi, bavi činjenicama na terenu. Moskva diplomatski naglašava da rad osovine dopunjuje Ženevu. U stvari, to je jedini realan rad i on bi trebalo da dâ pečat na terenu pre nego što Donald Tramp uđe u Bijelu kuću.

Ukratko, NATO–GCC projekat promjene sirijskog režima je propao. Erdogan je naučio lekciju iz realpolitike. Na strani atlantista, to ipak otvara brojne mogućnosti za kanalisanje geopolitičke ogorčenosti.

Šira slika ne može da ne bude apsolutno nepodnošljiva za neokonzervativne i neoliberalne analitičare. Ankara polako, ali sigurno prihvata evroazijski put, oprašta se sa EU i, eventualno, sa NATO-om, prilazi Novom putu svile i Evroazijskom ekonomskom savezu, Šangajskoj organizaciji za saradnju i rusko–kineskom strateškom partnerstvu. Turska tako postaje ključni centar evroazijskih integracija.

Da bi se sve to desilo, Erdogan je zaključio da mora da bude na istom brodu na kojem se nalaze Rusija, Kina i Iran, čija je dugoročna strategija smirivanje i obnova Sirije. Da li da bude na tom brodu ili u „alijansi“ prolaznih interesa Saudijske Arabije, Katara i SAD nije velika mozgalica. Ali da ne bude zabune. Biće krvi.