Tužna sudbina Marije Šnajder: "Silovana" u "Posljednjem tangu", zavisna od droge, pokušala da se ubije, umrla od raka

Kada se nedavno pojavio snimak TV intervjua Bernarda Bertolučija iz 2013. u kojem je priznao da je ozloglašenu scenu analnog silovanja u filmu „Posljednji tango u Parizu” snimio bez pristanka glumice Marije Šnajder, javnost se prisjetila tragičnog života tada 19-godišnje djevojke, koja se našla na samodestruktivnom putu krcatom drogama, komplikovanim romansama i pokušajima samoubistva.

Nazvan opscenim i zabranjen u nekim zemljama, Bertolučijev film iz 1972. priča je o požudi između starijeg muškarca (Marlon Brando) i mlađe žene (Šnajderove) koji se sastaju radi anonimnog seksa. U spornoj sceni 48-godišnji Brando analno siluje 19-godišnju Mariju, koristeći puter umjesto lubrikanta.

Glumica je i sama u intervjuu za “Dejli mejl” 2007. izjavila da je scena snimljena bez njenog prethodnog odobrenja, što je potvrdio i Bertoluči šest godina kasnije, uz obrazloženje: 

- Htio sam da Marija ne glumi poniženje i bijes, već da se zaista tako osjeća. Htio sam da reaguje kao djevojka, ne kao glumica. Zbog toga me je mrzila do kraja života. Osjećam krivicu, ali se ne kajem  - izjavio je Bertoluči (76).

Marija je ispričala da se osjećala poniženo i “kao da su me i Marlon i Bernardo silovali”. 

- Iako to što je Marlon radio nije bilo stvarno, moje suze su bile prave - istakla je. 

Uprkos skandaloznom sadržaju, film je doneo nominacije za Oskara Brandu i Bertolučiju, a Mariju Šnajder katapultirao među zvijezde. Međutim, ona nije umila da se nosi ni sa slavom ni sa repovima koji su se vukli poslije “Tanga”.

                                                                 Na snimanju "Poslednjeg tanga u Parizu" Marlon je imao 48 a Marija 19 godina

- Ljudi su mislili da sam ista kao devojka koju sam glumila, ali to nisam bila ja. Bila sam tužna jer su me tretirali kao seks simbol. Htjela sam da me cene kao glumicu i čitav taj skandal vezan za film i kasnije reakcije učinile su me pomalo ludom i doživela sam nervni slom. Onda sam se okrenula drogama: trava, pa kokain, LSD i heroin. Bilo je to bjekstvo iz realnosti. Pokušala sam i da se ubijem nekoliko puta, ali sam nekako preživjela. Imala sam sreće. Upoznala sam nekog 1980. ko mi je pomogao da prestanem. Tu osobu zovem mojim anđelom čuvarom i do tada smo zajedno - ispričala je Marija “Dejli mejlu”.

Iako nije htela da otkrije pol osobe, mediji su pretpostavili da je riječ o ženi, budući da je Šnajderova još 1974. priznala da je biseksualka. Nikada se nije udavala niti je imala djecu, a često je pričala da ne vjeruje muškarcima.

                                                                                       Marija Šnajder 2001. godine

Marija je rođena 1952. u Parizu kao plod veze francuskog glumca Danijela Želena i 17-godišnje Rumunke Mari-Kristine Šnajder, radnice u jednoj knjižari. Danijel je u vrijeme afere bio u braku i nikada nije priznao Mariju kao svoje dijete. Marija je odrastala na granici Francuske i Nemačke i nakon svađe sa majkom, sa 15 godina je pobjegla od kuće. Doselila se u Pariz gdje je jedva sastavljala kraj s krajem kao statista i model. Pod svoje okrilje uzela ju je Brižit Bardo, užasnuta da je Želenova kćerka prepuštena sama sebi.

- Čak i prije mojih iskustava na snimanju “Tanga” bilo mi je teško da vjerujem muškarcima. Oca sam upoznala kada sam imala 15 godina i svi moji uzori u životu su bile žene - objasnila je Marija, koja kasnije nije održavala kontakt sa ocem.

Brižit Bardo joj je pružila krov nad glavom i upoznala ju je sa agentima iz čuvene agencije “Vilijam Moris”.

- Ja sam isprva odbila da snimim “Tango u Parizu” jer mi je bio ponuđen film sa Alenom Delonom, ali iz agencije su mi poručili: “Glavna uloga uz Marlona Branda - takvu ponudu ne možeš da odbiješ”. Bila sam mlada i neiskusna i nisam razumjela seksualni sadržaj filma. Imala sam neki loš osjećaj - kazala je Marija.

Međutim, poslušala je svoj instinkt kada su joj ponudili da igra u “Kaliguli” sa Piterom O’Tulom i Helen Miren. Kad je shvatila da je riječ o pornografskom sadržaju, napustila je snimanje.

Tri godine posle “Tanga” snimila je film “Zanimanje: reporter” sa Džekom Nikolsonom u režiji Mikelanđela Antonionija, ali rijetko su joj nudili dobre uloge. Nekako je za to dijelom krivila Bertolučija.

- Nisam mu oprostila zbog načina na koji se odnosio prema meni i kada smo se sreli u Tokiju 1990. ignorisala sam ga. Osim toga, Marlon i on su zaradili bogatstvo od tog filma, a ja samo 2.500 funti - napomenula je glumica. Ona je priznala da je film odgledala 2007, tri godine posle Marlonove smrti, i da ga smatra za kič, premda je zadovoljna kako ga je odigrala.

Uprkos užasnom iskustvu sa snimanja i posljedicama koje je zbog toga trpila maltene do kraja života, Marija je bila vesela i duhovita osoba.

Preminula je od raka 3. februara 2011. u 59. godini.

Miroljub Vučković: Vruće teme u zimsko doba

Klimatske promene izazivaju i promene uređivačkih modela novina, a pogotovu sadržaja dostupnih na internetu. Suhomrazica – vedri dani sa temperaturama ispod nule, na izvjestan način simuliraju sjajne ljetnje dane, što, izgleda, izaziva pojavu vrućih ljetnjih tema u zimsko doba. U tom smislu, vijest da je devetnaestogodišnja Marija Šnajder, kćerka velikog francuskog glumca Danijela Želena, zloupotrebljena u ljubavnoj sceni (u prevodu: sceni analnog seksa) od izuzetnog reditelja Bertolučija i glumačke gromade Marlona Branda (tehničari, rasvetljivači i snimateljska grupa s pravom mogu da se zapitaju “a gdje smo mi u ovoj zavjeri, zašto nas niko ne spominje?”), potresla je svijet.

Žan-Pjer Leo, amblematska figura Fransoa Trifoa, koga je beogradska publika ovih dana imala prilike da vidi u remek-delu Alberta Sera “Smrt Luja XIV” bi također mogao da se zapita gdje je on u zakašnjelom otkriću  “zloupotrebe” Marije Šnajder jer je, po vestima koje su lansirane jednog davnog vrelog leta, Bertoluči inicijalno mislio da napravi film o traženju stana u kome su protagonisti Marlon Brando i Žan-Pjer Leo. Znači, ne heteroseksualan, već istopolni susret.

Posebna je priča “sablažnjavanje” koje je ova vest izazvala u Holivudu, ultimativnom (što se moderno kaže) bastionu zaštite moralnih vrednosti. Između ostalog, i institucije braka, čak i onog između Roka Hadsona i Filisa Gejta, sklopljenim ne da bi se opovrgla njegova veza sa partnerkom Doris Dej već da bi se stišala talasanja koja je izazivala seksualna praksa Roka Hadsona, koja ga je 1984. odvela u nebo kao prvu veliku žrtvu kuge XX veka.

Srećom da je vijest o zloupotrebi lansirana da zaštiti Holivud, ne i Veneciju, gde je 1996. žiri nagradu za najbolju žensku ulogu dodijelio četvorogodišnjoj Viktoriji Tibisol za naslovnu ulogu u filmu “Ponet” - o djevojčici suočenoj sa iznenadnom smrću majke. Predsjednik žirija bio je Roman Polanski. Nadam se da ovo podsjećanje neće otići na internet.

Saša Radojević: I naši imaju tajne

Bertoluči je čitavu svoju karijeru zasnovao na kontroverzi i ova najnovija informacija samo je dodatak tom dugačkom nizu. Uprkos evidentnim kritikama koje izaziva ovo priznanje ne vjerujem da će doći do nekih promjena u njegovom statusu. I izrazito loš publicitet je dobar za produbljivanje harizme tako istaknutog autora.

Ni naša kinematografija nije imuna na filmske legende koje su bazirane na sličnoj osnovi kao i aktuelno Bertolučijevo priznanje, ali to će za medije do daljeg ostati skrivena tajna.