Kastro je mrtav, živio Kastro

Reakcije ruskog establišmenta i poslušnih medija na vijest o smrti Fidela Kastra bile su predodređene riječima predsjednika Putina koji je očigledno smatrao da je smrt el Comandantea umijesan povod da se obrati naciji. „Slobodna i nezavisna Kuba, zemlja koju su stvorili Kastro i njegovi vjerni saradnici, postala je uticajna članica međunarodne zajednice i poslužila je kao inspirativni primjer mnogim zemljama i narodima širom svijeta“, rekao je on.

Ono što u ovom obraćanju zaista djeluje porazno je činjenica da velika većina ljudi u Rusiji, baš kao i sam Putin, odlično znaju da Kuba pod Kastrom nije nijedan jedini dan bila „slobodna“, da nije imala nikakvog „uticaja na međunarodnu zajednicu“ i da, naravno, nema nijedne zemlje (a kamoli naroda), uključujući i Sjevernu Koreju, koja je slijedila njen „inspirativni primjer“. Ali Putin je zato svjestan još jedne činjenice: Kastro je bio i ostao ubjedljivo najpoznatiji antiamerikanac na svijetu. I ne samo to, Fidel Kastro je bio i daleko najuspešniji antiamerikanac na planeti. Već decenijama, bukvalno pod nosem SAD opstojavao je režim koji im se oštro suprotstavljao, a moćna i uticajna velesila koja pretenduje na mjesto glavnog kapelmajstora svjetske politike mu ništa nije mogla.

Osim toga, tu je još jedna stvar zbog koje ime kubanskog diktatora u srcima savremenih ruskih imperijalista izaziva nostalgičnu sjetu i tugu. Kuba je bila očigledan primjer uspješnog modela antiameričke saradnje. Svima je bilo jasno da bez ogromne materijalne podrške SSSR-a prkosne i trijumfalne kubanske godine ne bi bile moguće. Mi i naša kubanska braća smo u svako doba Amerima mogli da pokažemo onaj dražesni gest sa srednjim prstom, koji nas uvijek veseli i raduje.

Naravno, Putin gorko zavidi svojim sovjetskim kolegama na tome što su oni imali tako harizmatične partnere. Hej, Fidel Kastro! Ili onaj Če Gevara, na primjer. A koga on ima? Njemu je zapao ovaj zarozani i zlovoljni Asad koji sopstvene građane truje hemijskim oružjem i kojeg politički protivnici samo što nisu otjerali s vlasti. Ili one korumpirane likove sa zapada, vrle drugare savremene ruske vlasti. Može li se bilo šta uzvišeno i romantično naći u ličnostima poput Šredera ili Berluskonija? Gramzivi, koristoljubivi i besprincipijelni cinici. Svi oni zajedno nisu ni pod rep jednom bradatom i revoluciji odanom latinosu, s vatrenim kao smola crnim očima i s debelom cigarom u uglu usana. U njegovim rukama čak i naš banalni kalašnjikov dobija tajnovitu i romantičnu auru. Sve što taj lik nosi drago je srcu ruskog čovjeka. Svaki detalj prosto miluje dušu našeg prosječnog i ne samo prosječnog žitelja.

Važnu ulogu je imao i fon na kome se sav taj revolucionarni cirkus odigravao: vitke zelene palme, tople pješčane plaže, bijeli rum i tamnopute ljepotice koje su prema svjedočenjima očevidaca uvijek spremne da svoje čari daruju zainteresovanima. I sve to u atmosferi vječnog ljeta, bez hladnog prljavog snijega, bez ljepljivog ruskog blata i mokre klizave lapavice. Isplati se brate, nema šta. „Za tako nešto bi se mnogo čega valjalo odreći“. Kao na primjer duga od 32 milijarde dolara koji je Putin nedavno oprostio Kubi. A to što kubanski narod već decenijama tavori u dubokom siromaštvu, ma koga briga? To je ionako samo gnusna izmišljotina liberala, laž kojom oni uporno kleveću naše istinske prijatelje.

I zato naši ljudi najiskrenije tuguju za Fidelom Kastrom. Zato tuguje i naš Putin. Epoha harizmatičnih diktatora je zauvijek prošla. Nastupaju vremena turobnih i zlovoljnih vampira.

(Ежедневный журнал)