Zbog tenisa nekada ismijavali Hercegovce a sada su ponos nacije
Još nije preboljen teniski poraz od Argentine. Biti drugi na svijetu, u bilo čemu, Hrvatima puno ne znači. Slave se samo prvaci. Nema alibija ni u tome što su Argentinci deset puta brojniji od Hrvata ili, recimo, što se službeno tenis igra u 211 država svijeta. Međutim, kada se emocije slegnu, onda će se trezvenije analizirati što znači biti u finalu Davis Cupa. Puno više od osvajanja “salatare” pozitivno je ozračje koje je vladalo u prepunoj Areni.
Svi trebaju biti ponosni na sportsko navijanje. Iako nisu navijači Argentine i Hrvatske bili razdvojeni, bio je nezamisliv bilo kakav incident. Pljeskalo se svojim igračima, zavjetovalo se istoj (međugorskoj) Gospi. Možete zamisliti da je kakva organizirana nogometna navijačka skupina (huligani) došla u ovaj hram sporta. Jednako tako navijači su pokazali fascinantno hrvatsko zajedništvo. Nikome nije bilo važno što su ključni hrvatski igrači iz Hercegovine. Marin Čilić i Ivan Dodig su iz malog sela, Međugorja. Kada se devedesetih zločesto stvarao stereotip o Hercegovcima kao primitivcima koji nose bijele čarape, mobitele, voze Mercedese i igraju tenis, Marinovi i Ivanovi siromašni roditelji ulagali su zadnji novac u elitni sport. Uspjeli su sami bez pomoći BiH i uz podsmijeh sunarodnjaka. Plodove Međugoraca danas svojata nacija. Pokazatelj je to kako bi Hrvatska mogla biti daleko uspješnija kada svoju dijasporu ne bi doživljavala kao teret. Ozračje iz Arene trebalo bi prenijeti i na druge odnose među Hrvatima i njihovim bh. sunarodnjacima. Sadašnji animozitet prema Hercegovcima i Bosancima rezultat je stereotipa. Kada bi se uklonile predrasude, onda bi se vidjelo kako oni nisu “paraziti”, “kriminalci”, “dotepenci”... Vidjelo bi se kako oni unutar svog korpusa imaju ponajviše domoljuba, intelektualaca, radišnih ljudi, uspješnih sportaša... Jednako tako i BiH treba zauzeti drugačiju strategiju prema svom hrvatskom narodu. Treba se zapitati zašto Čilić i Dodig, baš kao Rakitić, Kovačić, Lovren, Ćorluka i brojni drugi hrvatski sportaši rođeni u BiH, ne igraju za svoju državu. Može li se narod koji se tretira kao podstanar u vlastitoj državi identificirati s njom?! Dok god BiH bude nastojala politički oslabiti Hrvate, dotad će oni odlaziti u svoju matičnu domovinu (RH).
Nepodnošljivo je kako ih se svakodnevno medijsko-politički diskreditira. Krajnji je trenutak da se shvati kako je najmalobrojniji narod bogatstvo i BiH i Hrvatske. Hrvati su europski narod koji živi izvan granica EU-a i možda ih se i zato s Balkana protjeruje. Uvredljivo je što su stranci kada napuste BiH i dođu u svoju matičnu, europsku domovinu (RH). Finale Davis Cupa poticaj je za promjene. Dvojica Međugoraca napravila su čudo. I Hrvatsku i sebe uzdigla su na vrh svjetskog tenisa. Mogu li bh. Hrvati individualno pretočiti u kolektivno bogatstvo, umnogome ovisi i o njima samima. Čilićevi i Dodigovi roditelji pokazali su kako se upornošću i jasnom strategijom može do svjetskih visina.