Uspavanka za Aliju D.
Agencijska vijest glasi: “Nakon višemjesečne istrage Tužiteljstva KS, u saradnji s hrvatskim USKOK-om, na području Istočnog Sarajeva jutros su uhapšeni Alija Delimustafić, bivši ministar unutrašnjih poslova RBiH i Juso Škrijelj, bivši pratilac Alije Izetbegovića.” Navodi se i da su izvršeni pretresi na više od 60 lokacija u BiH i Hrvatskoj, te da se uhapšeni dovode u vezu s prevarama i malverzacijama u poslovima trgovine nekretninama na osnovu kojih su nezakonito stekli višemilionsku korist.
Šampion tužiteljsko-policijskih istraga i nikad podignutih optužnica, nekadašnji SDA moćnik kojeg su u stranci oslovljavali kao “Šef A.”, tako je ponovo dospio iza rešetaka. Alija Delimustafić je posljednju deceniju proveo u potpunoj anonimnosti. Nije ga bilo u medijima ni u javnim poslovima, u centralu SDA rijetko je dolazio i u vrijeme svoje najveće političke moći, ali se zato očigledno nastavio baviti onim što najbolje umije – kriminalom, dakle.
U politiku je ušao početkom devedesetih godina i to kao lični izbor Alije Izetbegovića za prvog policajca države u nastajanju. Iako je još iz polovine osamdesetih godina prošlog stoljeća posjedovao respektabilan kriminalni dosje, to osnivača i neprikosnovenog autoriteta stranke “muslimansko-povijesnog kruga” nije spriječilo da Delimustafića instalira za ministarsku poziciju koju je “u dobru i zlu” bratski dijelio s još jednim prijeratnim pripadnikom kriminalnog miljea, Momčilom Mandićem. Budući da je poznato da njihova saradnja nije prekidana ni u ratno vrijeme, zbilja ne treba sumnjati da je veza Delimustafić – Mandić uspjela preživjeti i dvodecenijski postdejtonski period.
Delimustafić nikada nije skrivao svoje “poslovne” veze s pripadnicima podzemlja. Šefu A. račune za reketarenje i nasilje podnosili su i “najugledniji” članovi tog društva. Delimustafićeva podrška sarajevskim kriminalcima u vrijeme kad su oni “akumulirali početni kapital” osiguravala mu je njihovu zaštitu i onda kad je prividno izgubio politički grudobran. Baš negdje u to vrijeme, kao novinar Slobodne Bosne, imao sam priliku razgovarati sa Delimustafićem u njegovom lokalu Monique u Novom Sarajevu. Pokušao sam ga tada ubijediti da govori za novinu. Iako je prethodno bio pristao, na kraju je odbio dati intervju, a nakon što smo u SB objavili detalje tog razgovora, Delimustafić je preko svojih medijskih kerova organizirao harangu u čijoj osnovi je bila laž da do našeg susreta nije ni došlo. Uostalom, o tome sve zna onaj odavno sijedi, a danas visokopozicionirani SDA-ovac u Hrvatskoj, koji je tokom sastanka u Moniqueu najglasnije i govorio o stranačkoj “zavjeri protiv Alije kreiranoj u kabinetu kod drugog Alije”.
Kako rekosmo, Delimustafić je i prije rata imao kriminalni dosje zbog, kako je stajalo u presudi, “otuđenja i oštećenja tuđe imovine”. U ratu je po nalogu svog imenjaka Izetbegovića uhapšen pod optužbom za pripremu državnog udara. Poslije će biti pušten na slobodu, a da tužiteljstvo nikada nije podiglo optužnicu niti je slučaj stigao do suda. Delimustafićevi nasljednici na poziciji ministra unutrašnjih poslova RBiH, Jusuf Pušina i Bakir Alispahić, podnijeli su više krivičnih prijava protiv svog prethodnika zbog zloupotrebe položaja i to zbog muljanja s računima i novcem BH Banke, denominacijama valuta, finansijskim prevarama i počinjenom kriminalu koji se mjerio u milionima. Pogađate, ni ti slučajevi nikada nisu dobili sudski epilog jer je Delimustafić jednostavno imao prejake političke veze, previše je znao, a veliko je pitanje i s kim bi na sudu potvrdio da se „rastaljivao“.
Treći put uhapšen je u ljeto 2000. godine. U spektakularnoj akciji policije, pred uključenim TV-kamerama, Delimustafić je priveden po više (kriminalnih) osnova. Jedan od njih je uništavanje i nekada perspektivne firme “Fruteks” koju je Delimustafić prvo oteo, a na kraju i uništio u saradnji sa svojim saradnicima iz SDA-ovog reketaškog saffa. Ipak, pokazalo se da je to hapšenje bilo samo predstava za međunarodne zvaničnike koji su Izetbegovićevim kadrovima na čelu s tadašnjim federalnim premijerom Edhemom Bičakčićem s pravom isporučivali direktnu upletenost u najgori kriminal, pljačku i iznude. Čim su stranci prikunjali s pažnjom na ovaj slučaj, Delimustafić se ubrzo našao na slobodi. Ali ne zadugo...
U januaru 2002. godine uhapšen je na osnovu crvene potjernice Interpola, u Beogradu, ponovo pod optužbama za finansijski kriminal. Tokom pritvorskih dana bio je premlaćivan i mučen. Tada je u svojim iskazima srbijanskim istražiteljima iznio i nekoliko teških optužbi na račun vlasti u Sarajevu i njihove uloge u počinjenju ratnih zločina nad srpskim stanovništvom. Nakon puštanja iz beogradskog zatvora, potpuno je nestao iz javnosti. Ali očigledno da je to doba “nevidljivosti” iskoristio za nove lopovluke i prevare...
Jutrošnje hapšenje Delimustafića ponovo vraća pred svjetla pozornice. Ali prekasno je odavno za pravosudno-pravomoćnu istinu o sistem(at)skom kriminalu u kojem je Delimustafić direktno učestvovao krajem prošlog stoljeća. Što kažu, proš’o voz. Mnogi od Delimustafićevih političkih zaštitnika i nalogodavaca više nisu među živima, a i brojni svjedoci teško će se odlučiti da otvoreno (pro)govore o jednom pouzdano banditskom parasistemu formiranom pod visokim pokroviteljstvom vrha SDA, a u kojem je bivši ministar RMUP-a predstavljao važan šaraf. Zato smatram da se od ovog hapšenja, osim naravno Delimustafićeve privremene akomodacije, ne treba očekivati ništa spektakularno. Siguran sam, naime, da ovdašnji tužitelji nemaju kuveta upitati, recimo, Bakira Izetbegovića o njegovim osobnim saznanjima o Delimustafićevoj blistavoj biografiji i uspješnoj karijeri jer opravdano strahuju da bi ih aktuelni šef SDA odmah mogao optužiti za udar na Bošnjake, te da dotičnog gospodina – zatvorenika uopće i ne poznaje. Ni lično, ni preko zajedničkih prijatelja-taldžija...