Samra Menzilović Ćatić: Euro iz ženskog ugla

Kolumne
Samra Menzilović Ćatić: Euro iz ženskog ugla
Euro je već uveliko na malim ekranima, kuljau svim muškim porama, ne možete ga istjerati iz njih sve i da dubitena glavi u tangama, jednostavno vas ne primjećuju, stoga se najbolje okanite svih velikih strašnih planova i pokušajte skapirati o čemu se tu radi.

Euro iz ženskog ugla 

yene-i-fudbal


Euro je već uveliko na malim ekranima, kuljau svim muškim porama, ne možete ga istjerati iz njih sve i da dubitena glavi u tangama, jednostavno vas ne primjećuju, stoga se najbolje okanite svih velikih strašnih planova i pokušajte skapirati o čemu se tu radi. 


Nikad, ama baš nikad mi nije išlo skapirati toliko ljudi na jednom mjestu koji trče oko jedne male lopte, jednostavno mi je glupo; kažu tehnike, taktike, sve su to u superlativu pričali, ali meni se ne da odgledati do kraja, pa čak ni onda kad sam se trebala dokazati mužu kako imamo zajedničke interese: volimo, navijamo, sve one gluposti što rade parovi na početku braka, eto jednostavno nije išlo.

Nije da nisam probala, časna sestrinska jesam, ali ništa od te ljubavi. Vjerujem da malobrojne mogu da razumiju zašto je fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu.


Svađala sam se, zvocala, pozivala na ženska prava, ali nikad nisam uspjela da odnesem pobjedu; sve se svodi na to, dušo, to je “FUDBAL”, kontaš, sad razguli ili budi srce pa mi spremi mezu, dolazi nam kum, prijatelj, prvi svat, drugi su svi važni, a od tebe se traži samo jedno, da budeš “ljubazna domaćica”. 


U toj mojoj borbi titana, moj uvijek izađeporažen jer realno, kako i dobiti kad imaš onih dvadeset dvojicu što trče za jednom malom loptom, i imaš ove što ti na trosjedu čuče i navijaju kao da sutra ne postoji.


Sjedim tako i kontam, ok, ajd' da ne posmatram Euro iz muškog ugla, neću ga svariti, ajd' da vidimo kako to sve izgleda iz ženskog ugla. Mogla bih s prijateljicama da dogovorim gledanje neke tekme, da jedemo masnu hranu, da skačemo bez make upa, u starim majicama, da komentarišemo zgodne dečke, od onih dvadeset dvojice probrat će se nešto da iskomentarišemo, i na moment mi se čini da sve to ima smisla. Družit ćemo se, navijati (hahahahah) i sve u svemu dobro zabaviti.

Uzimam telefon i krenem da okrećem brojeve, jedna može al' da djecu povede, druga ne može jer joj mali ima temperaturu, treća vrišti ako ona ode na dva sata ko će mezu mužu i kumu praviti, sve u svemu od svih mojih ženskih opcija samo je jedna mogla, ona koja nema muža i djecu. Tada skontam da je ovaj Euro pravi neuro, skače ti po živcima, em što ništa drugo ne možeš na malom ekranu gledati, em što “ljubaznu domaćicu” moraš izigravati, em što realno ni fudbalere ne možešošajcovati jer je igra fokusirana na prilike i golove, osim možda kad daju gol, ali i onda se bacaju jedni na druge i šlataju po dupetu ko kakve ženskice u sestrinstvu. 


Sve u svemu, fudbal nikad neću razumjeti, ali me tješi činjenica da baš kao što ja ne razumijem najvažniju sporednu stvar na svijetu, tako ni on ne razumije zašto su meni indijske, turske, španske serije postale kao “kruh nasušni”, a iz iskustva, ako ste već primorani pogledati tekmu u muškom društvu, sebe radi se maksimalno uzdržite od pričanja i pitanja poput: šta se sada dešava, šta je to ofsajd, zašto golman nosi kačket, jel' ovaj oženjen... Nemojte da se glasno iščuđavate ni ako vaš partner Ronaldu pominje užu i širu familiju, jer je promašio zicer i oborio mu tiket, koji je satima sastavljao s prijateljima u kladionici. Ne posmatrajte fudbal kroz dvadesetak “likova” koji bez mnogo smisla trčkaraju u dokoljenicama, pljuju po terenu i povremeno namještaju frizuru...


Gledajte to kroz ovu poslovicu: “Nije ljubav paradajz, već plantaža, i to organskog paradajza”, a zbog ljubavi ste kadri činiti i gluplje stvari, zar ne!

 

 

 

Ne propustite