Tomina priča u jednom naslovu: "Kafana je moja sudbina"

Rođen je u Aleksincu, ali se ubrzo sa roditeljima seli u Pečenjevce, rodno mesto svoga oca, u blizini Leskovca. Kao vrlo mlad je prešao u Leskovac zbog nezaposlenosti. Bio je boem, a čak ga nazivaju i prvim boemom srpske narodne muzike. Četiri puta se ženio. Iako je alkohol bio najveći neprijatelj njegovog zdravlja, do posljednjeg dana je pio. Dugo se mučio sa rakom prostate, ali se nije pridržavao savjeta ljekara.

Toma Zdravković je bio čovjek koji bi jednoga dana bio ekstremno bogat, a već slijedećeg nije imao ni za hljeb i mlijeko. Vjeruje se da kada je umro, nije imao para ni za sahranu, jer je navodno sve potrošio na poroke. Preminuo je 30. septembra 1991. godine u Beogradu, gde je i sahranjen, na Centralnom groblju. Na dvadesetogodišnjicu smrti u Gradskom parku u Leskovcu je otkriven njegov spomenik u prirodnoj veličini, a u selu Pečenjevce spomen ploča sa natpisom: "Dao sam vam svoju dušu".

Svoju pjevačku karijeru je započeo prvo u Leskovcu, a zatim i u Beogradu, u kafanama. U početku je imao vrlo malo uspjeha, ali je kao već iskusan pjevač dočekao eru masovne proizvodnje ploča i kaseta, te je vrhunac svoje slave doživio 1980-ih.

U većini njegovih pjesama violina daje melanholičnu atmosferu. Uglavnom je tekstove za pjesme sam pisao i skoro uvijek su bile autobiografske. Riječ je o kafanskim, ljubavnim pjesmama, kojima dodatni duh daje njegov umirujući glas, u kojima se uglavnom govori o neuzvraćenim ljubavima i patnjama.

Iza sebe je ostavio mnoštvo pjesama koje su i dan danas veliki hitovi. Neke od najpoznatijih su „Da l‘ je moguće“, „Branka“, „Dotak’o sam dno života“, „Kafana je moja sudbina“, „Prokleta nedelja“ itd.

Tomina supruga Gordana Zdravković dolazi iz Toronta svake godine da održi pomen na grobu svoga muža.