KONAČAN SRAZ U REGIJI AZIJA-PACIFIK I OSVRT NA PODMORNIČKI ASPEKT: Po čemu su nuklearne podmornice bolje od dizel-električnih (a po čemu nisu) i kakav je omjer snaga američkih i kineskih?

Američka najava da će graditi podmornice na nuklearni pogon za Australiju je poprilična prekretnica u Indo-pacifičkoj regiji, naročito pošto je jasno da je ovaj potez tek jedan u nizu američkog plana militarizacije regije u vrijeme jačanja rivalstva s Kinom. Joe Biden je pred UN Generalnom skupštinom rekao kako "ne želi novi Hladni rat", ali teško može objasniti ovo američko "prebacivanje fokusa" prema Aziji da to ujedno i zvuči smisleno, odnosno ne upravo "hladnoratovski".

Potez je u čistoj kontradikciji s njegovim drugim javnim izjavama o tome kako SAD zatvara "eru neumornih ratova" i okreće se eri "neumorne diplomacije". Diplomacija, neumorna ili bilo kakva druga, može se komotno odrađivati "na daljinu", za to nije potrebna vojna prisutnost u relativnoj blizini najvećeg geopolitičkog rivala.

Američka vojna prisutnost u Aziji je vrlo tvrdoglava otkako se globalno proširila za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata (kada je SAD postao super-sila). Uzmimo Europu za komparaciju. Broj američkih vojnika u Europi se do danas smanjio s oko 354.000 na oko 66.000 (znatan dio se danas nalazi u Njemačkoj). U slučaju Azije ta brojka se daleko sporije smanjuje. 1987. godine SAD je na prostoru regije Azija-Pacifik imao oko 184.000 vojnika. Danas ih ima oko 131.000. Nadalje, ako se ovo "fokusiranje" nastavi, uskoro ćemo možda vidjeti promjenu trenda i dolazak dodatnih američkih vojnika. U ovom slučaju novog pakta s Australijom već je dogovoreno kako će Australija dozvoliti veći američki vojni pristup njihovom teritoriju.

Dijeljenje tehnologije za nuklerano pogonjenje australskih podmornica (koje će tek biti izgrađene) svakako je važan trenutak. Formalno je riječ o trilateralnom paktu u kojem se nalazi i Britanija, no London je u ovom slučaju - kako su to već točno zaključili ljutiti francuski dužnosnici - "samo treći kotač" (razlog zašto Pariz nije ni povlačio svog ambasadora iz Londona, za razliku od Washingtona i Canberre).

Očito je kako SAD želi da napredne podmornice budu na raspolaganju, a to što su iste australske u praksi je kao da su i njihove jer u slučaju da slučajno izbije rat između SAD-a i Kine jasno je na čijoj bi strani morala biti Australija.

No, kakav je zapravo odnos pomorskih snaga u ogledu SAD-a i Kine? Američka mornarica je zasigurno još uvijek u značajnoj prednosti, ali u isto vrijeme Kina brzo napreduje i ulaže milijarde u vojni razvoj.

Prema novom izvještaju kojeg je ovog mjeseca objavio američki institut Hudson sa sjedištem u Washingtonu, kineske podmornice predstavljaju "sve veću prijetnju SAD-u i američkim saveznicima". U izvještaju se navodi kako je Kina pokrenula modernizaciju flote od ukupno 65 do 70 podmornica. "Uvježbavaju ofenzivne operacije u sklopu aktivne obrambene strategije kako bi pojačali utjecaj i teritorijalnu kontrolu, potencijalno potkopavajući američke snage u regiji", navodi se u izvještaju.

Slično očito razmišlja i američka mornarica koja je u svom planu objavljenom ove godine. "Moramo izgraditi veću, smrtonosniju flotu s više podmornica", navodi se u tom planu. Također se napominje kako Kina ima najveću mornaricu na svijetu.

Da, to je točno, Kina ima najveću mornaričku flotu na svijetu, najveći broj brodova, no to samo po sebi, sirova kvantiteta, ne znači previše. Jasno je da američka mornarica ima veće sposobnosti, ali će u isto vrijeme koristiti činjenicu o kvantitetu kako bi sebe prikazali kao da "zaostaju" ne bi li se to, kroz nove velike investicije, "ispravilo".

No, stvarna pomorska snaga SAD-a ne može se mjeriti samo kao američka već se tu moraju pridodati i mornarice njihovih saveznika, kako smo već rekli i u slučaju Australije.

Vratimo se na podmornice. SAD raspolaže s ukupno 66 vojnih podmornica uključujući više od 50 podmornica na nuklearni pogon te više od desetak podmornica koje imaju raketne balističke kapacitete.

Dakako, nije sve u podmornicama, podjednako su važni, razumljivo, i protupodmornički kapaciteti gdje se ulažu velika sredstva i vodi velika utrka kad je riječ o globalnim silama.

Ni Lexiong, stručnjak za vojnu tehnologiju iz Šangaja, smatra kako i Kina i Rusija imaju slabije protupodmorničke kapacitete od SAD-a. "No, ako pak sudimo po tome da se kineske podmornice mogu pojaviti iznenada na svega par stotina metara od američkih bez da ih se detektira pokazuje nam kako američki protupodmornički kapaciteti očito imaju određene nedostatke", rekao je.

Zhou Chenming, stručnjak za vojna pitanja s tehnološkog instituta u Pekingu, smatra kako je SAD znatno veća prijetnja po Kinu nego obrnuto. "SAD ima toliko podmornica na nuklearni pogon, a misle da smo mi prijetnja? Američki podmornički kapaciteti su definitivno vrlo snažni i zato će Kina i Rusija morati ojačati svoje snage, naročito imajući u vidu da trenutačna međunarodna sigurnosna situacija nije stabilna. Morat će se fokusirati na protupodmorničke kapacitete. Kina primjerice nije značajno pojačala broj svojih konvencionalnih podmornica", rekao je.

Collin Koh, stručnjak iz Singapura, smatra da će Kini trebati još poprilično vremena da sustigne SAD imajući u vidu kako SAD ima desetljeća prednosti u razvoju, naročito za vrijeme Hladnog rata. Također smatra kako će Kina morati intenzivnije poraditi na obuci.

Stavimo neke konkretne brojke na stol. Ukupan broj podmornica je sličan. Kina ima 60 vojnih podmornica, SAD ima 66. No, klasične dizel-električne podmornice ne mogu se baš mjeriti s podmornicama na nuklearni pogon, a tu je SAD znatno jači. Naime, SAD ima 52 nuklearne podmornice, a Kina samo 6.

Razlike između dizel-električnih i nuklearnih su brojne, no spomenimo samo neke. Dizel-električne podmornice moraju češće izranjati zbog čega ih je, jasno, lakše detektirati. Nuklearne pak mogu ostati i godinama ispod površine. Nuklearne podmornice pokreće nuklearni reaktor koji se nalazi u njima te pokreće turbine. Prednost dizel-električnih je u tome što su manje, jeftinije za proizvodnju, a i lakše ih je održavati.

Mnogima je jasno da je jedan od glavnih faktora vojnih podmornica njihova sposobnost da budu što je moguće manje opažene, a samim time moraju biti i što je moguće tiše. U toj kategoriji dizel-električne podmornice zapravo imaju komparativnu prednost. Podmornice na nuklearni pogon su velike i dosta bučne. Pumpe, turbine, para koja ide kroz cijevi... sve to stvara popriličnu buku i samim time se lakše može detektirati.

Dizelski pogon, jasno, također je bučan, ali dizel-električne podmornice koriste dizelski pogon samo dok plove po površini ili blizu površine, ispod površine prebacuju u električni mod, a onda mogu biti jako tihe... No, problem je što moraju povremeno izroniti kako bi usisale zrak koji je potreban pri izgaranju dizelskog pogona putem kojeg se također pune i njene električne baterije. Naravno, kad jednom izroni vidljiva je neprijatelju.

Naravno, savršena podmornica bila bi nuklearna koja je ujedno i tiha. Očekivano, radi se na tome, Rusija primjerice intenzivno radi na tome - njihova nuklearna podmornica Yasen klase je tako obložena s čak 10.000 gumenih dijelova koji je čine tišom. Na smanjenju buke kod nuklearnih podmornica intenzivno rade i Francuzi - njihovi stručnjaci tvrde kako će njihove nuklearne podmornice treće generacije biti tiše od ambijentalne buke oceana.

Trenutačno samo šest zemalja posjeduje nuklearne podmornice - SAD, Rusija, Britanija, Kina, Indija i Francuska. Jasno, tom popisu će se u dogledno vrijeme pridružiti i Australija zahvaljujući novom paktu sa SAD-om koji je objavljen iznenada te je šokirao Francusku koja je time izgubila posao s Australijom.

Jasno, iz australske perspektive dogovor sa SAD-om je bolji jer bi im Francuska gradila dizel-električne podmornice, a SAD im sad daje transfer tehnologije i uvodi ih u vrlo ekskluzivan nuklearno-podmornički klub. No, Australija dogovorom sa SAD-om dobiva još nešto što je vojno vrlo značajno - američke rakete Tomahawk koje će moći koristiti s brodova ili podmornica, a iste bi mogle biti vrlo bitne u slučaju da dođe do katastrofalnog scenarija - rata s Kinom.

Dakle, sve je stvar perspektive. Ako Australija želi biti što spremnija za takav konflikt onda im se svakako isplati posjedovati najbolju moguću obranu. S druge strane, sam čin ovog ulaska u vojni pakt sa SAD-om dovodi ih korak bliže upravo katastrofalnom sukobu s Kinom odnosno scenariju kojeg bi, da su vodili jednu drugačiju, neutralniju politiku, mogli izbjeći ako do istog jednog dana dođe.

Sve se pak prezentira na način da će upravo regija Azija-Pacifik biti veliki završni sraz u kojem će se definirati tko će i na koji način voditi svijet. Australija ga sigurno neće voditi i bilo bi joj bolje da taj okršaj promatra s distance, no čini se da takva opcija nije na stolu.