Zemaljski muzej otvara vrata: Čudo bosanskog inata

Bosna i Hercegovina
Zemaljski muzej otvara vrata: Čudo bosanskog inata
Otvorit će se zahvaljujući inicijativi onih koji vjeruju da se domovina brani znanjem, obrazovanjem, vaspitanjem i knjigom.

Spadam u onu generaciju koja je u osnovnoj školi učila pjesmicu o tome kako se brani domovina. Na praznike, dan škole, ili za kakve važne posjete recitovali smo o tome kako se domovina brani ribom, pticom, brezom… ali ja najbolje pamtim one dijelove o tome kako se brani knjigom, znanjem, čašću, obrazovanjem i lijepim ponašanjem. Ova pjesma danas se ne uči. Ne zato jer nemamo praznika, bitnih datuma ili značajnih posjeta. Mogući razlog treba potražiti u tome što u kulturnom smislu, onom koji u pjesmici govori o knjizi, obrazovanju, znanju…, naša domovina, zapravo – ne postoji. Jer je tako predvidio Dejtonski ustav. Pa država nema nadležnost nad kulturom, nego je imaju kantoni, odnosno RS. Samim tim država ne može imati državnu kulturnu strategiju. Zato mogu kantoni i RS. Naglasak je, naravno, na – mogu. Jer do sada se nije desilo da neko ovu mogućnost i iskoristi pa nas zapanji kulturnom strategijom za barem četiri godine mandata.

U Kantonu Sarajevo, koji je što je i logično, nakrcan kulturnim institucijama koje su nekada bile narodne, zemaljske, republičke, a sada su kantonalne imali smo svega i svačega, ali strategije nismo. Posljednji put smo zapanjeni ostali nad činjenicom da se ministar kulture u svom prvom intervjuu pohvalio da ne voli književnost. Što je, valjda, bio mig da se izdavačka djelatnost i biblioteke ne nadaju ničem konkretnom. Ali je oduševljenje prvog čovjeka kulture Kantona Sarajevo Dalijevim muzejom, Louvreom, Egipatskim muzejom, pa čak i njihovo potpuno neočekivano, a ministru logično, spajanje sa Camp Nouom stadionom u Barceloni (sadrži i muzej, pa valjda otud) davalo nadu u tom trenutku preko dvije godine dana zatvorenom Zemaljskom muzeju.

Najstarijoj muzejskoj instituciji u BiH koja, istina ne izlaže kopačke i dresove, ali je preživjela tri rata, promjene sistema i vlasti, nedaće i nevolje, pa čak i sjednice prvog bh. predsjedništva koje su se u njemu održavale, a poslije kojih su ostali neplaćeni računi za struju potrošenu na grijanje predsjednika i svite kvarcnim grijalicama. Nada je bila lažna. Muzej nije otvorilo ministrovo oduševljenje muzejima, pa čak ni veliki i sasvim teoretski plan po kojem bi se kulturno turističkim paketima od ulaznica u muzeje godišnje zarađivalo više od 100.000 KM.

Zatvaranje muzeja

Istina, ako ćemo sasvim pošteno, problem je počeo mnogo prije ovog ministra. Počeo je sa prvim vapajima kako treba platiti struju. Kako su muzeju isključili grijanje. Sa odbijanjem da bilo ko preuzme odgovornost za ustanovu u kojoj je sakupljena prošlost države čije pasoše nosimo, čiji je malter opadao, a Federalni ministar kulture u to vrijeme govorio kako nema obavezu da bilo šta da za sanaciju krova koji prokišnjava. Sa prvim platama koje su počele kasniti po nekoliko mjeseci. Sa prvim pranjima ruku koje su doživjeli svi muzeji i ostale institucije od famoznog državnog značaja koje više niko nije htio.

Muzej je zatvaran dva puta. Prvi put radnici su povjerovali obećanjima da će se sve riješiti, a riješilo se tako što je u oktobru 2012. slika muzeja na kojem piše “zatvoreno” i čija su vrata zaglavljena daskama obišla svijet. Interes za priču trajao je taman toliko da se ne zaborave imena učesnika u nekom od rijaliti show programa i za muzej se više nije čulo, sve dok jedan drugi ministar, sa višeg nivoa, nije odlučio riješiti problem. Negdje pred izbore. Pa je postavljen novi Upravni odbor koji je uspio organizovati dolazak Chrisa Dercona, direktora Tate Modern London galerije, jedne od najuspješnijih kulturnih institucija na svijetu.

Niko nije utvrdio šta je, osim predavanja o promjenama, uradio novoizabrani Upravni odbor, te da li je ministar kuture sa višeg nivoa ikada otkrio ko zatvori muzej. 

Tate je, recimo, za period 2013/14 od britanskog Parlamenta, odnosno Odjela za kulturu, medije i sport dobila 30,4 miliona funti, a ukupni prihod za istu godinu kroz donacije, pomoć Parlamenta i trgovinu umjetninama, te kroz vlastitu zaradu iznosio je 178,1 milion funti. Dok je Dercon u Sarajevu držao predavanje o temi "Sve se može promijeniti" radnici uposleni u muzeju brojali su tridesetu nedobijenu plaću. Ne ulazeći u namjere, za uslove u kojima se nalazi Zemaljski muzej ovo predavanje je valjda bila najnepristojnija stvar koja se mogla desiti. Toliko o odbrani domovine lijepim ponašanjem.

Situacija u muzeju nije se začudo promijenila nakon predavanja. Ali se promijenila situacija oko Muzeja. Uz podršku medija od uposlenih koji su sve vrijeme radili, i u zatvorenom muzeju održavali zbirke, čuvali eksponate i redovito dolazili na posao, napravljeni su hohštapleri, neprijatelji, pa i potencijalni kriminalci. Na vrata Muzeja na inicijativu Federalnog ministra kulture zakucalo je Tužilaštvo da istraži “zašto je muzej zatvoren” i utvrdi ko je odgovoran. Niko nije utvrdio šta je, osim predavanja o promjenama, uradio novoizabrani Upravni odbor, te da li je ministar kuture sa višeg nivoa ikada otkrio ko zatvori muzej. Čak je vijećano i o tome trebaju li uposleni uopšte dobiti plate – naime postavilo se pitanje da li su oni uopšte zaposleni u muzeju ili su skupina terorista koji terorišu građane uporinm odbijanjem da shvate kako kultura u ovoj državi (koje nema) nije bitna.

Ne njih 120, kako su nam govorili, uhljebljenih. Nego 55 koji svojoj djeci moraju objasniti kako se to završi etnologija, magistrira i doktorira, a nema se za tramvajske karte.

Direktor je bio nesposoban, radnici otmičari, otpadnici i kriminalci, Upravni odbor u skladu sa opštom političkom situacijom: elokventan ali potpuno neučinkovit, a Ministar je otkrio kako nije završio Hogwarts – pa nema on čarobni štapić da rješava probleme. Oni hohštapleri, otimači zlatnog kovčega, uzurpatori i uništivači zgrade – nacionalnog spomenika, čiji krov prokišnjava već dvije decenije, ali je to manji problem nego dvije daske na vratima, nastavili su dolaziti na posao. Ne njih 120, kako su nam govorili, uhljebljenih, nego 55 koji svojoj djeci moraju objasniti kako se to završi etnologija, magistrira i doktorira, a nema se za tramvajske karte.

Nerad nadležnih

I muzej je, opet, ostao zatvoren. I bio bi zatvoren i dalje da je bilo do politike, upravnih odbora, ministara ljubitelja stručne literature ili nezavršenih studenata čarobnjaštva.

Kada se muzej konačno otvori 15. septembra bit će to uprkos vlasti koja ga treba podržavati. Uprkos onima koji neprekidno kao papagaji ponavljaju kako kultura mora biti samoodrživa, iako ne postoji niti jedan primjer državne samoodržive kulture na svijetu (istina – mi ono nemamo državu, ali recimo njemačka federalna jedinica Bavarska je svom nacionalnom teatru prošle godine obezbijedila početni budžet od 22 miliona eura, prosječna cijena karte je oko 30 eura – nepristojno je i porediti). Uprkos onima koji tvrde kako kultura mora nešto proizvoditi, pri čemu se postavlja sasvim ozbiljno pitanje znaju li da je kultura također proizvod ili očekuju jogurt sa naljepnicom neke galerije ili sir usiren u baletskoj sali.

Uprkos kulturnim stratezima koji nikada nisu ni ušli u muzej. Uprkos svoj našoj uobičajenoj negativnosti...

Uprkos menadžerima u kulturi, što mi je najmrži pojam koji postoji jer ne znači apsolutno ništa, a pogotovo to da neko ma koliko uspješan može iz željezare doći da upravlja sarajevskom Filharmonijom. Uprkos svima koji bi znali bolje upravljati institucijom u koju je ulaz pet maraka, tri za učenike, pa se opet desi da profesori odvedu kustose u stranu i kažu im kako u odjeljenju imaju pet ili deset ili tri učenika koji nemaju ni te tri marke. Uprkos kulturnim stratezima koji nikada nisu ni ušli u muzej. Uprkos svoj našoj uobičajenoj negativnosti. Otvorit će se zahvaljujući inicijativi onih koji vjeruju da se domovina brani znanjem, obrazovanjem, vaspitanjem i knjigom. I da domovina postoji. I to je golemo. Dežure građana, dolasci djece, podrška koju su radnici imali od onih koji su u sličnoj poziciji jeste golema. Ali…

To što je svačiji nije prednost

Ako malo bolje razmislim, mogući razlog zašto se ona pjesmica sa početka, a koja me uvijek asocira na Zemaljski muzej, danas više ne uči je i taj što se ni u jednom jedinom stihu ne kaže kako se domovina brani vitalnim nacionalnim interesom. Istim onim po kojem muzej nije ničiji. A to što je svačiji nije prednost. Nego ogromna mana.

Kada se 15. septembra otvori Muzej za to neće biti zaslužan niti jedan dobro plaćeni i uhljebljeni ministar. Nego oni koji su dokazali kako vole svoj neplaćeni posao. Ostaje međutim pitanje ko će ga finansirati. RS ne želi imati ništa sa bilo čime što podsjeća na BiH, Kanton pere ruke, a Federacija domovinu brani Muzejom, tvrdeći kako ga mora preuzeti samo i isključivo država. Ona koje nema. Ali koju Federacija BiH u ovom slučaju grčevito brani. Iako je odavno izdala i čast i poštenje i knjigu i vaspitanje i brezu i pticu i ribu i… muzej.

I dok sa jedne strane, zbog ljudi koji u njemu rade, samo da je redovito, Muzej može, ako može, finansirati i sarajevska Mjesna zajednica Džidžikovac, sa druge strane opet polako nestaje sve ono što nosi prefiks BiH. Pa je Zemaljski muzej Mjesne zajednice Džidžikovac u tom kontekstu potpuno isti kao Zemaljski muzej Federacije BiH, Kantona Sarajevo ili bilo koje druge “zemlje” koja se ne zove BiH – tužno podsjećanje na to da nije bitno samo čime se brani domovina, nego i od čega. Ili koga. Da upotpunimo padež.

Bilo knjigom, časti ili čarobnom građanskom inicijativom, na koju se oslanja socijalna, kulturna, ekonomska i razvojna politika ove zemlje (vi ćete to dok mi štitimo vaše interese) jedno je jasno kao dan – ako se, ne daj Bože, desi pa se Muzej opet zatvori, za šta će sasvim sigiurno biti kriv poneki ministar, ova zemlja se više nikada i ničim neće moći odbraniti. Od sramote.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Ne propustite