BIDENOVA ADMINISTRACIJA I SVIJET OKO NJE: Ustrajanje na kineskoj "genocidnosti", kolebanje oko Irana, ali odjednom su u strahu i dva glavna američka bliskoistočna saveznika - i to s razlogom

Svijet
BIDENOVA ADMINISTRACIJA I SVIJET OKO NJE: Ustrajanje na kineskoj "genocidnosti", kolebanje oko Irana, ali odjednom su u strahu i dva glavna američka bliskoistočna saveznika - i to s razlogom
Promjenom vlasti u Washingtonu više toga će ostati isto, a sad, kojih mjesec dana nakon Bidenove inauguracije, progresivniji glasači već su dočekali svoja prva razočarenja. Što se pak tiče one pretpostavke da će lijevo krilo Demokratske stranke "gurati" Bidena u tu stranu, čini se da to uopće nije na agendi, pa čak ni Bernie Sanders (iako tehnički nezavisni zastupnik) nešto se ne žuri s time. Za prosječnog američkog radnika previše toga ostaje isto, a možda i gore. Biden je zagovarao poticaj od 2,000 USD po stanovniku kao pomoć oko koronavirus krize, a sad je taj iznos već pao na 1,400 USD. U petak Biden je poručio kako tu brojku neće dodatno smanjivati "i točka". Kako će u konačnici biti tek ćemo vidjeti. U isto vrijeme već se priča kako je kompromitirana i njegova ideja da se minimalna plaća do 2025. podigne na 15 USD po satu.

Promjenom vlasti u Washingtonu više toga će ostati isto, a sad, kojih mjesec dana nakon Bidenove inauguracije, progresivniji glasači već su dočekali svoja prva razočarenja. Što se pak tiče one pretpostavke da će lijevo krilo Demokratske stranke "gurati" Bidena u tu stranu, čini se da to uopće nije na agendi, pa čak ni Bernie Sanders (iako tehnički nezavisni zastupnik) nešto se ne žuri s time. Za prosječnog američkog radnika previše toga ostaje isto, a možda i gore. Biden je zagovarao poticaj od 2,000 USD po stanovniku kao pomoć oko koronavirus krize, a sad je taj iznos već pao na 1,400 USD. U petak Biden je poručio kako tu brojku neće dodatno smanjivati "i točka". Kako će u konačnici biti tek ćemo vidjeti. U isto vrijeme već se priča kako je kompromitirana i njegova ideja da se minimalna plaća do 2025. podigne na 15 USD po satu.

Sve su to detalji koji su se mogli i očekivati od strogog centra Demokratske stranke, gdje Biden svakako pripada, ali to je domaća politika, u domeni pak vanjske politike neke poprilično velike promjene ipak se događaju - iako i tu dosta toga ostaje isto. Spomenimo za početak neke odrednice koje se očito neće pretjerano mijenjati kako su neki prognozirali. Američki odnos prema Kini nije se nešto "odmrznuo" otkako je Biden na vlasti, štoviše, neke poprilično "trumpističke" prijetnje se ponavljaju, a i američki ratni brodovi u Južnom kineskom moru i Tajvanskom tjesnacu kao da nisu ni osjetili promjenu vlasti u Washingtonu.

Snažan pritisak se vrši na postupanje Pekinga prema Ujgur muslimanima u zapadnoj kineskoj regiji Xinjiang. Neposredno pred tranziciju vlasti SAD je kinesku represiju nad muslimanskom manjinom proglasio "genocidom". Imajući u vidu da je odluka donijeta dan prije Bidenove inauguracije neki su mislili da je riječ o zadnjem Trumpovom "udarcu" po Kini, nečem što možda neće dugo trajati, jedna u nizu odredbi koje će se preokrenuti s Bidenovim dolaskom na vlast.

I zaista, neposredno po dolasku na vlast Joe Biden je preokrenuo nekoliko većih Trumpovih odluka - primjerice, vratio je SAD u Pariški sporazum o klimatskim promjenama. Odmah zatim vratio je SAD natrag i u Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO) iz koje je Trump naprasito izašao tvrdeći kako je ista "pod kineskom kontrolom". No, što se tiče Trumpove odluke da u Xinjiangu proglasi "genocid", tu nema preokreta. Štoviše, Bidenova odabranica za UN ambasadoricu, Linda Thomas-Greenfield, poručila je kako će SAD napraviti reviziju te odluke, ali na način da će joj dati dodatne argumente kako bi ista bila "još čvršća". Drugim riječima, američka presuda da Kina vrši genocid u Xinjiangu stoji.

Sama činjenica da to sada tvrdi i Biden, ne samo Trump, povući će u taj krug još neke zemlje, naročito bliske američke saveznike koji su bili malo na distanci za vrijeme Trumpa. Jedna takva zemlja svakako je Kanada s čijim premijerom je Biden jučer imao dvosatni virtualni sastanak gdje su si međusobno izjavljivali vječno prijateljstvo. No, još nešto značajno za ovu priču dogodilo se jučer - kanadski parlament također je proglasio genocid u Xinjiangu, i to s čak 266 glasova "za" i nula glasova "protiv".

Dakako, Kina najoštrije odbacuje takve tvrdnje te su ovog tjedna poručili kako su vrata Xinjianga otvorena UN inspektorima. Što se stvarno događa u Xinjiangu je bitno, i ako netko može objektivno dati procjenu tamošnjeg stanja to bi bilo dobro (upitno je koliku bi slobodu kretanja UN inspektori zapravo imali), ali isto tako nemoguće je ne primijetiti činjenicu da politika ovdje određuje i kategorizira razinu kršenja ljudskih prava. U konačnici Kina bi mogla postati "genocidna" nacija otprilike koliko su i PKK "teroristička" organizacija. Na popisu, da, ali nedorečenom i kontroverznom popisu.

Još za vrijeme Trumpovog trgovinskog rata s Kinom mnogi ekonomisti su isticali kako je SAD taj koji više treba Kinu, a ne obrnuto. No, Washington o takvim stvarima razmišlja u kontekstu sile, utjecaja, a regiju Azija-Pacifik smatraju svojim područjem snažnog utjecaja.

Dakle, i to ostaje poprilično "isto". Odnos prema Rusiji će se dodatno zaoštriti, odnos prema Europskoj uniji donekle popraviti (osim ako Europljani ne zaključe da im je SAD postao pomalo nepredvidiv partner, ali vjerojatno neće) - gdje su "promjene"? Ima i njih, a čini se da će najveće biti na prostoru Bliskog istoka. Naime, tamo se nalaze dvije zemlje koje su za vrijeme Trumpove administracije mogle, tako se barem činilo, dobiti sve što požele. Naravno, te dvije zemlje su Izrael i Saudijska Arabija.

Za vrijeme Trumpa brutalno je ubijen saudijski disident, kolumnist Washington Posta, Jamal Khashoggi. Ubijen je na naročito zlokoban način tako da je ušao u saudijski konzulat u Istanbulu i više nikad iz njega nije izišao. Cijelom svijetu bilo je brzo jasno što se dogodilo. Ovo nije bilo samo ubojstvo nekog koga se moglo smatrati opasnim po saudijski kraljevski dvor, ovo je bila drska manifestacija moći regiji i svijetu. Takvo što moglo se dogoditi samo uz prijatelja koji će im čuvati leđa čak i u slučaju brutalnog ubojstva. Upravo to je Trump i napravio - "nije dao" da se kritizira, ili pak slučajno proziva, saudijski nadobudni de-facto vladar, prijestolonasljednik Mohammed bin Salman (MbS).

Nadalje, Trump je zaljevski sraz između dvije muslimanske velesile, Saudijske Arabije i Irana, predstavio kao potpuno crno-bijeli sukob, onaj u kojem su Saudijci pozitivci i saveznici, a Iran je neprijatelj. To nije baš tako izgledalo u vrijeme Obamine administracije - iako se i tada dobro znalo tko su "saveznici", a tko "neprijatelji", situacija je imala puno više sivih tonova.

Isto pak vrijedi i za Izrael. Trump je Izraelu davao sve što je Izrael mogao poželjeti (osim možda američkog napada na Iran, možda je to bilo spremno za Trumpov drugi mandat?). Prebacio je američku ambasadu iz Tel Aviva u Jeruzalem, priznao okupiranu Golansku visoravan kao sastavni dio izraelskog teritorija...

Biden pak, čini se, planira napraviti distancu prema dvojici bliskoistočnih lidera koji su do prije mjesec dana računali na američku potporu za sve njihove prohtjeve. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu načekao se na Bidenov poziv, a saudijski princ MbS još uvijek čeka (Biden ističe da kad se čuju želi s njim razgovarati o slučaju Khashoggi).

Za vrijeme Trumpa Saudijska Arabija slobodno je i bez osude masakrirala Jemen. Biden je pak već napravio neke konkretne poteze da tome stane na kraj. Poručio je kako SAD više neće aktivno pomagati saudijsku vojnu kampanju u Jemenu, a također je i ukinuo Trumpovo proglašenje Houthi snaga u Jemenu "terorističkom organizacijom". Znakovito je da su od onda Houthiji, koji su zapravo blisko povezani s Iranom, krenuli u ofenzivu protiv Saudijske Arabije i pro-saudijskih snaga u Jemenu. Zadnjih dana izveli su niz napada bespilotnim letjelicama na nekoliko saudijskih gradova, a upravo traje i velika ofenziva na grad Marib, zadnje uporište pro-saudijskih snaga na zapadu Jemena. Slučajnost? Teško.

Nije tajna da su se i izraelske i saudijske vlasti pribojavale Obame, znajući da je njihova potpora za njih prije svega bazirana u američkim strateškim interesima (koji su uvijek podložni promjeni). Trump je pak bio nešto drugo... Taj kao da je i osobno gajio veliki animozitet prema Iranu (a i prema Palestincima). Obamin izlazak u susret Iranu i potpisivanje nuklearnog sporazuma s Iranom 2015. godine duboko ih je šokiralo i prestrašilo. Trump ih je pak oduševio kada je izašao iz tog sporazuma 2018., no sad se ponovno vratio drugi čovjek Obamine administracije - i to je nešto zbog čega ponovno strahuje, a čini se i s razlogom.

Ako bi vratio SAD u okvire nuklearnog sporazuma to bi bila velika stvar. Hoće li to učiniti? S Bidenom nije lako, njegov centrizam je onaj frustrirajuće vrste, kao i njegovo kolebanje, ali ipak, povratak u nuklearni sporazum danas se čini kao realna mogućnost. Palestinci pak neće imati previše razloga za optimizam. Bidenov bivši šef Obama vršio je popriličan pritisak na Izrael tražeći napokon kraj za višedesetljetni sukob i realizaciju "rješenja s dvije države". Biden će biti pragamtičniji i jednostavno će ga biti "manje briga" za palestinsko pitanje. No, u usporedbi s Trumpom, koji je pokušao (sa zetom Kushnerom) Palestincima nametnuti katastrofalan dogovor, cinično ga nazivajući "dogovorom stoljeća", čak i Bidenova suzdržanost, činjenica da neće Izraelu izlaziti u susret po svakom prohtjevu, već je pozitivnije stanje.

Ne propustite