OVO JE SLIKA SA PORODIČNOG IZLETA KOJA ĆE SE KASNIJE PRETVORITI U HOROR: Organizovali smo porodični izlet na Vlašic, malo spa, malo šetnja,...

Kiosk
OVO JE SLIKA SA PORODIČNOG IZLETA KOJA ĆE SE KASNIJE PRETVORITI U HOROR: Organizovali smo porodični izlet na Vlašic, malo spa, malo šetnja,...
.

Na društvenim mrežama objavljena je poruka Armena Tatarevića, čija porodica je prošla kroz tešku borbu sa koronom.

viber-image-2020-11-13-09-46-17

"Tatarevici - COVID-19 = 4:0

Ovo je slika sa porodicnog izleta koji ce se kasnije pretvoriti u horor. Prvi izlet 2020. godine, tek cetvrto vidjanje u godini. Granice napokon otvorene. Nismo se bas ni cuvali, mi smo jaki, vidi nas, momcine i mama zmaj u top formi. Ovo je istinita prica, koju pricam da vam malo otvorim oci. Vama koji negirate, vama koji ne vjerujete, a i vama koji ste svjesni svega, ali vas zaboli dokle god komsijama umiru krave. Dobro je dok vama ne pocnu umirati. 

Roditelje i brata nisam vidio mjesecima. Kako je krenulo sranje sa zatvaranjem granica bili smo, kao i svi, primorani na Skype i Viber. Granice se otvorise i nakon 4 mjeseca se spustih u Bosnu. Organizovali smo porodicni izlet na Vlasic, malo spa, malo setnja, priroda (pojedes grahcinu sa kobasicom i setas 500 metara. Priroda na bosanski). Nakon 10 dana u Bosni, vratih se za Bec i uradih zakonski obavezan test. Odmah isti dan, tacno pred spavanje oko 12 uvece mi stize mail. Otvorim aplikaciju, kad crvena velika slova POSITIVE.

Panika, gusenje, mucnina. Ne zbog mene, znao sam da cu je kad tad pokupiti i da cu je prelezati. Ali sta s roditeljima? Oni imaju 53 i 60 godina, valjda ce biti ok. I stariji su je prelezali i izvukli se. I oni sa oboljenjima, i oni sa karcinomima. Njima nece biti nista. Ispostavilo se upravo suprotno – virus ne bira. Virus je podmukli seronja koji se uvuce u tijelo i jede vam pluca malo po malo.

Brat i ja smo osjetili prve simptome nakon par dana. Desetak dana sam bio strasno umoran, spavao sam po citave dane, umarao se na najmanje pokrete. Visoku temperaturu i kasalj nisam imao, ali glavobolja i neki cudan bol u misicima me drzala bez prestanka. Isto je bilo sa bratom, mozda malo jaca gripa. Roditelji su poceli dobijati simptome netom poslije nas. I onda pocinje pakao.

Oboje su imali iste simptome, ali su se umarali mnogo vise. Kroz desetak dana vec nisu mogli ni ustajati iz kreveta. Znojili bi se uvece, nisu spavali, a po danu ih toliko boli glava da samo gledaju u prazno. Trebali bi se ici testirati kako bi otvorili bolovanje. Bez pozitivnog testa nema bolovanja, ali kako da se testiras kada NEMA testova? Nakon deset dana, mama jos uvijek iscrpljena i slaba, odlazi porodicnom doktoru na pregled i zahtjev za testiranje. Doktorica joj rece da sjedne 2 metra od nje, samo nek se ne priblizava. „Ma dobro ti izgledas. Nije tebi nista, mogla bi ti u ponedjeljak na posao. Ne mogu ja tebi otvoriti bolovanje samo jer se ti osjecas slabo.” 

Posla je zena kuci. Samo tako, posla je kuci. U subotu, sad vec 12 dana od simptoma, tata odlazi na slikanje pluca i testiranje. Mama me zove poslijepodne i jedva izgovara „Sine, trebao bi vidjeti imas li kakav prevoz iz Beca. Senad ima jaku obostranu upalu pluca. Mora u bolnicu.“ Eto, tek su ga tad pristali testirati. Tek tad, a covjek vec razvio obostranu upalu pluca. Nikada nikakvih oboljenja nije imao, nepusaci oboje, ma nista. Taj dan je cekao 6 sati na pregled. Zamislite, cekati sest sati sa obostranom upalom pluca pod koronavirusom. Kad si zdrav ne mozes toliko stajati.

Pulmolog ga ipak posla kuci, da ga ne odvaja od zene koja je slaba. Antibiotici, vitamini i ostale pizdarije. U utorak na pregled, pa vidjeti ima li poboljsanja. Stigoh do njih u subotu uvece i ugledah mamu blijedu kao Casper. Sva sreca pa ih je brat pazio sve vrijeme, ljudi ne mogu ustati iz kreveta. Nisu jeli nista desetak dana, a mama je pocela dobijati velike probleme s disanjem. Narednih par dana proveo sam spavajuci pored nje u sobi, za slucaj da po noci prestane disati. Nestajalo bi joj kisika samo odjednom, zadise se kao da je trcala oko kuce, do daha jedva dolazi. Zena je do prije 2 sedmice isla tri puta sedmicno na trening, radila nekad i dva treninga dnevno. A vidi je sad! U ponedjeljak ujutro oko 3, sjedi na krevetu i gleda me izmorenim ocima. “Kad ce ovo proci? Bice sve dobro, mora. Ja sam jaka, mogu drvo iz korijena iscupati.”. “Sve ce biti dobro mama, spavaj.” Alen isto dodje u sobu i zagrli je. Sve ce biti dobro.

Narednog jutro smo isli na pregled i slikanje pluca. Vec u 9 ujutro je pred COVID ambulantom bio veliki red ljudi. Sestre izlaze i kupe knjizice po principu “ko je prvi dosao?”, pa se ti guraj sa drugim bolesnicima. Ako i nisi zarazen, sada ces da budes. Tri sata im je trebalo da nas prime i napisu uputnicu, tri sata. Razumijem da su i sestre i doktori umorni, ali onoliko drskosti ja ne mogu prihvatiti. Igraju se sa zivotima, kao da stoku rasporedjuju okolo. Jedna starija gospodja ceka da udje kod doktora i stoji. Sestra joj rece „Sta ti stojis tu? Hajd sjedi tamo, pravis mi guzvu dzaba.”. “Stojim evo, ne mogu sjediti vise. Samo da zavrsim, past cu u komu“. „Svi cemo pasti u komu kad tad. Hajd majke ti sjedi tamo, nemoj mi tu stajati.” Eto, je li to dolikuje razgovoru sestra – bolesni pacijent? O mojoj svadji sa doktoricom jer se pocela derati na mamu necu puno da pisem. “Ja od marta ovdje radim dan noc i ovo je prva kritika koju primam.“ „Pa mozda vam je neko i ranije trebao reci da se ne odnosite prema pacijentima kao prema stoci. Nema na cemu. Koliko god da ste umorni, covid pacijentima je gore. Imajte to na umu.“ Ali na kraju krajeva, sistem je kriv, nisu oni. Oni su heroji koji se bore iz dana u dan.

Nakon jos tri sata cekanja, dodjose rezultati slikanja pluca. Pulmolog je drugima davao nalaze, a nama dovice „Oboje u cekaonicu.“ Tata nije dobro, siri mu se obostrana upala. „Ali ne kaslje, dise lijepo, mislili smo da ide na bolje“, rekoh. „Sine, vidjam ovo mjesecima. On nije dobro, vjeruj. Mislis da ide na bolje, ne ide. On mora u bolnicu. Odluka je na vama.“ Sad smo vec sest sati na nogama, salju nas iz jedne cekaonice do druge.

Mama je sama rekla da zeli da ide, nema sta cekati. Tata je odbijao, ali ga nagovorismo. Da nismo, sada bih drugaciji post pisao. Oboje ih odmah odvedose. Dovedoh roditelje na kontrolu, a sad ih ispracam u podrumski ulaz COVID bolnice. Bez stvari, bez icega. Grlim ih, ne znam hocu li i drugi put imati priliku. Kuci smo im brzo spakovali stvari, sve sto bi im moglo zatrebati i donijeli u bolnicu. Posjeta nema, pa kese ostavljas na recepciji. “Stvari? Ja sam danas vec jednom nosio. Necu opet.” – to je bila reakcija medicinskog tehnicara kada smo donijeli kese. Je li tesko otici opet na cetvrti sprat i odnijeti kese majke ti? Sestra je bila razumiljivija i shvatila da su tek primljeni, nismo ni mogli donijeti ranije. “Ovaj put je oprosteno, drugi put pazite kad donosite.”

Narednih par dana je bilo strasno. Bol, strah, konfuzija. Mamu vidim na kameri sa kisikom u nosnicama. Ona je prosla gore, imala vrlo visoku koncentraciju virusa, koji joj je agresivno napadao pluca, uz to i krvna slika losa. Tata je duze zarazen, virus je slabiji, ali se prosirio vec obostrano kroz pola pluca. Primali su 6-7 injekcija dnevno, 2-3 infuzije i nekoliko tableta. 

Po njihovim riječima, njega koju su dobili u bolnici je bila izvanredna. Iz dana u dan su se oporavljali, glas je bio bolji, počeli su jesti i samostalno disati. Ja zaista nisam očekivao tako brz oporavak, već sedmi dan su pušteni kući. Evo, jučer je 7 dana kako su primljeni u bolnicu. Trebala im je bolnička njega i kokteli antibiotika intravenozno kako bi zaustavili širenje virusa. Došli su na vrijeme, da su čekali jos nekoliko dana, bilo bi kasno. Izborili su se za nas. Moje saucesce porodicama preminulih, koji su nažalost izvukli drugi kraj u ovoj borbi“, ispričao je.

Nakon svega ispričanog, Armen je postavio nekoliko pitanja. Kako kaže, prolaze mu kroz glavu posljednjih dana.

1. Gdje su pare? GDJE SU PARE? Zgrade bolnica i domova zdravlja su oronule. Jugoslavija ih napravila, a ovi u 20 godina ne mogu obnoviti bez donacija. Da li je moguće da država živi i diše od donacija? Pa ni prozore promijeniti ne mogu.

2. Zdravstvena njega nije “besplatna“ i to morate shvatiti. Sve vi to plaćate svojim doprinosima kroz platu. Da li su moji roditelji zaslužili onakav tretman nakon 30 godina uplate doprinosa za zdravstvo? Da li su vaši roditelji?

3. Medicinari padaju s nogu. Nemaju adekvatnu opremu, nemaju dovoljan broj radnika, a hiljade mladih ljudi sa završenom medicinskom školom ili fakultetom na birou. Nema se mjesta u budžetu. Pa za šta ima onda? Za još par ministara, vozače i auta?

4. GDJE SU PARE? Svojim očima vidjeh kako postavljaju novi šator ispred bolnice, a u šatoru nekakve oronule klupe i stolice, svaka različita. Vjerovatno ih radnici od kuće donose, jer im je žao gledati kako ljudi stoje satima. Kako će biti tek sad kad počnu hladne kiše i snijeg? U bolnici su sve odjele preuredili u COVID odjele sa intenzivnom njegom i krevetima. Pojedini ljudi nemaju ni deke, samo čaršafe, a nema im ko ni donijeti. Jesmo na to spali, državo, da ni deke u bolnicama nemamo? Na sve pacijente u sobi ima jedna utičnica, za čitav sprat jedan WC. Što plasiraju u medije da imaju dovoljno PCR testova je LAŽ. Svojim ušima sam čuo, što vjerovatno nisam trebao, kako doktorica govori sestri da nemaju PCR testove i da bolovanje od danas mogu otvarati po serološkom testu.

5. Zašto ne dopuštate privatnim klinikama i bolnicama da brinu o COVID pacijentima? Država bi trebala snositi dio tih troškova. Bosanski državni bolnički kapaciteti su istrošeni, dotrajali i nisu dostojni čovjeka. Medicinski radnici u bolnici rade po 8 sati, bez da skinu odijelo sa sebe, bez da idu u WC ili jedu. Sistem zakazuje!

6. Jesu li vam predizborni skupovi ok? Nikome ne bih dao glas ko je pokazao lice na bilo kojem skupu, nikome. Ono još i baklje pali, vijori zastavama. Je li vas nije stid?

7. Koronavirus hara Bosnom i Hercegovinom, hara i više nego što mislite i što ste svjesni. Nemamo testove, niti testiramo dovoljno kako bi znali. Ja sam se u Beču testirao privatno, rezultati došli isti dan, a odmah narednog jutra me zvali iz epidemiološke službe da mi saopšte lošu vijest i pošalju odluku o izolaciji na mail. Brata u Bosni nisu htjeli testirati par dana, a kada su ga testirali, čekao je na rješenje o izolaciji 4 dana. U ta 4 dana mogao je da se kreće normalno, što naravno nije činio, ali ni bolovanje nije mogao da otvori. I tu nastaje problem. Koliko je radnica po apotekama, koliko kasirki, molera, šofera… zaraženo? Koji ne mogu raditi od kuće i strah ih je poslodavca? Mnogo, vjerujte jako mnogo.

8. Mjesta u bolnicama više nema. Imali smo sreće da su ušli na vrijeme, jer smo odmah poslije čuli da treba veza da se dobije mjesto. Zar se i za spašavanje sopstvenog života tokom epidemije treba veza?

9. Država nije Sarajevo, Banja Luka, Mostar. Postoje i druga, manja, mjesta, koja se bore sa nemogućim prilivom kritičnih pacijenata, a para u budžetu za njih nema.

10. Vi što negirate postojanje virusa, pa ne nosite maske i ponašate se kao da se ništa ne događa, bilo bi pošteno da potpišete da nemate pravo na liječenje i državne resurse ukoliko se razbolite. Niste vrijedni ni tog mjesta u bolnici preko veze.

11. I po stoti put – GDJE SU PARE STOKO? Jasno mi je da se talite i kradete na autoputevima, akcizama, zgradama, kapitalnim projektima, ali zar se morate taliti i na respiratorima? Na ljudskim životima? Pa kakav smo mi narod, ako je Fadil mutavi i dalje na vlasti? U Austriji padne vlada zbog jednog videosnimka. Šta je potrebno da se kod nas nesto promijeni?

“Mama i tata su se zajedno razboljeli, zajedno su ušli u bolnicu i zajedno su izašli. Živi i uskoro zdravi. Nastade čak i romantična priča iz nečeg što je moglo da nas ostavi bez roditelja. Za našu porodicu je sve dobro završilo. Molim vas, pazite svoje najmilije. Nije svejedno kada vidiš mamu kako se bori doći do daha. Virus je tu. I ja sam se pitao ‘kako već nisam zaražen, ako je tako agresivan? Nešto ne štima 100%’. I onda je došao, kao podmukli lopov gladan smrti.

What do we say to the God of Death? Not today. Tatarevići – COVID-19 = 4:0“, završio je Armen svoj dugi, ali izuzetno poučan status.

Ne propustite