"Jučer u gradu idu ispred mene dvije djevojke od kojih jedna otežano hoda. "

Jučer u gradu idu ispred mene dvije djevojke od kojih jedna otežano hoda.

Zbog uskog prolaza morala sam neko vrijeme da idem za njima i tada obratila pažnju na sve ljude koji su nam išli u susret. Svaka, ali svaka, osoba je gledala djevojku u noge dok joj je prilazila, čak i na pola koraka od nje kada su bili oni se nisu ustručavali da saviju glavu i bolje zagledaju vjerovatno ne bi li procenili u čemu je njen problem.

Pri svakom tom pogledu ja sam osjetila neprijatnost i stid i po ko zna koji put zapitala se zašto ljudi imaju potrebu da tako reaguju na različitost i kada će različitost prestati da nam bode oči?

Možda ta djevojka nema problem sa tim, možda je navikla, a možda ipak nije, možda joj teško padaju ti pogledi koje sigurno primjećuje. Zapitaju li se ljudi nekad kako je njihov neki nenamjerni gest uticao na ljude koje sreću u prolazu, da li je neko zbog toga bio tužan, plakao, poželeo da ga nema?