Apel medicinara: 'Ljudi, osvijestite se, ovdje se umire '

Unutra se umire u mukama, pacijenti se guše, a to je jedan od najtežih načina umiranja.

Kada onda čujem komentare o teorijama zavjere oko koronavirusa ili pritužbe na medicinske radnike, budem baš razočaran. Jer, svi mi u bolnicama dajemo sebe za druge. Posljednji smo koje umirući pacijenti vide, a s time se zaista teško nositi – rekao je za "Večernji list", doslovce iz dubine duše, 43-godišnji Dejan Kušnjer, glavni tehničar Klinike za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje KBC-a Osijek.

Medicinske sestre i tehničari u respiracijskom centru u osječkoj bolnici već mjesecima doslovce padaju s nogu, kao i njihovi kolege na prvoj crti obrane od koronavirusa diljem Hrvatske. 

Sestre se vežu, teško im je – Borimo se, dosta nam je teško. I razbolijevamo se, a strah nas je, naravno, da ne prenesemo virus vlastitoj obitelj. Moja je majka bolesna, kada bih je zarazio, vjerojatno bi umrla. Imamo svu zaštitnu opremu, zaista nam ništa ne nedostaje, zasad još izdržavamo i dovoljno je ljudstva. Upravo smo oformili stalni tim za COVID od 30 vrsnih sestara i tehničara, koji imaju iskustvo rada u intenzivnoj njezi, a pretežno su to dobrovoljci – nastavlja naš sugovornik.

Od ponedjeljka će, tako, raditi po osam sestara u smjeni, u turnusima, pa će im, vjeruju u ravnateljstvu bolnice, posao biti nešto lakši.

Osječki respiracijski centar pokriva svih pet slavonskih županija, a njemu gravitiraju bolesnici koje je koronavirus najteže pogodio. Preminula je u četvrtak ondje 61-godišnja žena iz Strizivojne. Trenutačno se brinu o desetak pacijenata, a najmlađi ima 47 godina.

– Sestre su uz njih prve, čim dođu, povežu se s njima. Ljudima je strašno kad im ugine kućni ljubimac, a kamoli kad umre čovjek s kojim uspostave kontakt. Psihički to nije nimalo jednostavno. Svjesni smo da pacijenti koji ulaze u respiracijski centar možda nikada odande neće izići. Kada to znate, nije vam svejedno proživljavati sve to zajedno s njima. Stavljate se na njihovo mjesto, ali i mjesto njihove obitelji. Doslovce budemo posljednji s kojima imaju kontakt. Tko to ne proživi, ne zna kako je. I tko zna gdje mi to sve slažemo u sebi... – govori Dejan, koji iza sebe ima 25 godina staža u bolnici. Kada pacijenti oporavljeni odlaze od njih, veliko je slavlje i veselje, dodaje.

Sestre u respiracijskom centru borave po četiri sata, potom izlaze, presvlače se i tuširaju, odmaraju se, pa se vraćaju i još četiri sata brinu se o pozitivnim pacijentima.

– Jako je nezgodno raditi u zaštitnim skafanderima, smanjeno nam je vidno polje, dosta se znojimo, vruće nam je, ograničeni su nam pokreti, moramo paziti da ih ne pokidamo ili da nam ne ispadne maska. Jer, trebamo oko pacijenta raditi sve kao i u normalnim uvjetima, okretati ga, kupati... Iskreno, nikada nam nije bilo teže raditi, barem nama koji nismo preživjeli rat u bolnici – ističe. Suočavaju se s novim virusom, koji hara već više od osam mjeseci, a broj zaraženih konstantno raste.

– Još uvijek imamo dovoljno i odjeće i tehnike i respiratora, ali zabrinjava me sve veći broj zaraženih. Strah me kako će to završiti. Važno je, stoga, da se građani osvijeste – zaključuje taj osječki tehničar.

U zagrebačkoj Kliničkoj bolnici Dubrava na odjelu za COVID jučer je do 14 sati ležao 171 pacijent, od kojih je 14 pacijenata bilo na respiratoru. Dan prije primljeno ih je 17, dvoje tog jutra, a nekoliko je u tom trenutku bilo u najavi.

– Prijemi obično počinju poslije 16 sati, nakon što nalazi potvrde COVID-19 – objašnjava Sanja Piškor, pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo i glavna sestra KB-a Dubrava. U toj bolnici jučer su iseljavali preostale pacijente s odjela prenamijenjenog za pacijente s COVID-om, a zasad je predviđeno 270 kreveta.

Još je 220 kreveta u šatorima pred bolnicom, oni još nisu došli na red jer je odluka Ministarstva zdravstva da se pacijenti smještaju u čvrste objekte jer je tamo ipak bolja skrb i infrastruktura, a šatori čekaju spremni kada u bolnicama više ne bude bilo mjesta.

Nastavi li se tempom kakvim se bolest širi posljednjih dana, ne zaustavimo li virus, i šatori će doći na red. Jučer je ponovno srušen rekord s 1867 novih slučajeva zaraze virusom SARS-CoV-2, čime se broj aktivnih slučajeva popeo na 8394. Među njima je 716 pacijenata na bolničkom liječenju, od toga na respiratoru 49. Sedam je osoba umrlo. 

– Stižu nam ljudi na nogama, a za tri dana su pokojni – kaže Verica Šeb, medicinska sestra respiratornog centra KB-a Dubrava. Iza nje je 14 godina rada na odjelu intenzivne njege i tri na ostalim odjelima, pa i prvi val korone, ali ovo je, kaže, najgore.

– U prvom valu nismo znali što nas čeka. Vidjeli smo što se dogodilo u Italiji, no srećom nije bilo tako strašno, ali ovaj val koji je počeo ranije no što se očekivalo puno je teži jer je pacijenata previše. Po dvadeset do trideset dnevno, ne stignete ih ni upoznati. Ljudi doslovce dođu na nogama, a onda im se vrlo brzo stanje pogorša i izgubite čovjeka u tri-četiri dana – govori sestra Verica.

– U nekoliko slučajeva ljudi su dopremljeni razgovarajući s članovima svoje obitelji na mobitel, nisu se osjećali toliko loše. Kad smo ih pitali je li im teško disati, rekli su da nije, a imali su vrlo lošu saturaciju, između 85 i 90 posto. Za dan ili dva jednostavno se uruše, mora ih se intubirati i staviti na mehaničko disanje – svjedoči Antonio Ferketin, 24-godišnji medicinski tehničar i izvanredni student, budući prvostupnik sestrinstva. Napominje kako to nisu samo ljudi s kroničnim bolestima, već ima puno pacijenata bez ikakvih bolesti kojima se jednako tako stanje jako pogorša, u dobi između 55 i 65 godina.

– Neki ljudi imaju jedino povišen tlak, ali korona je za njih fatalna – kaže on. Najjači u prvim redovima Oni u Dubravi žive u izvanrednom režimu svakodnevne borbe za pacijente, koji katkad ne mogu ni svi medicinari podnijeti. Deseci medicinskih sestara dali je otkaz otkad traje pandemija, prema nekim informacijama čak i više od njih devedeset.

– Mnogi su dali otkaz, teško je, osobito u odijelima. U njima smo npr. od 7 do 11, od 11 do 15 bi se trebali odmarati, ali ćesto i tada uskačemo, pa od 15 do 19 opet u odijelo i na odjel – govori on. – Teško je, brojčano smo slabi, treba se prilagoditi na novi odjel, a rad u zaštitnom odjelu posebno je zahtjevan. U punoj spremi jako je teško raditi, bole uši i korijen nosa od hermetički zatvorene FFP3 i FFP2 maske, vruće je, ali pripremite se na to. Ima nas sa svih radilišta i nismo svi isti.

Dva tjedna ste na odjelu za COVID, pa dva tjedna na svome matičnom. U svakoj smjeni mora biti netko tko je “alfa”, takvi se stavljaju na odjel s najtežim pacijentima, i na to se mora paziti pri preraspodjeli. Mala smo vojska koja je iznimno solidarna. Evo i sada je kolegica izvučena s endokrinologije i mora ući u COVID-odjel neplanirano, jer se netko ne može onamo vratiti na još četiri sata. Nema problema, ide. Ja sam oduvijek htjela biti medicinska sestra, dobro znam što sve to podrazumijeva i to mi je poziv.

Dubrava mi je 17 godina drugi dom, ne planiram otići bila ona bolnica za COVID ili ne, i ne tražim zato lovorike, ali ako nešto ne znate, ljudi, nemojte izmišljati! Ako ne znate da su ljudi bolesni i koliko, onda radije ne govorite ništa. Frustrira stav mnogih prema ovoj situaciji. Nema empatije, javnost nekako dovodi u sumnju bolest, mi koji se protiv nje borimo stigmatizirani smo. Čujem kako govore da bez veze premještamo krevete! Tko ima želju, provest ću ga odjelom da vidi kako naglo odlaze ljudi!

Znam i da je dosadno to govoriti: “Uozbiljite se, stavite masku na nos, udaljite se!”, ali to je naš suživot s virusom, borimo se protiv nevidljivog neprijatelja i dok to traje, moramo se prilagoditi! Pa nečija će mama sutra doći k meni na odjel – u dahu izgovara sestra Verica.

(Izvor: večenji.hr)