Bila je zarobljena da bi bila udata: „Koprcala sam se i vrištala, dok su me uvlačili u kola''

Uprkos dugogodišnjim pozivima grupa za zaštitu prava žena da se ova praksa ukine, ona nastavlja da se sprovodi u određenim dijelovima Sumbe, zabitog indonežanskog ostrva istočno od Balija.

Indonežanski zvaničnici zarekli su se da će okončati kontroverzni običaj otmice nevjeste na zabitom ostrvu Sumba, nakon što su snimci otmice žena izazvali nacionalnu raspravu o toj praksi.

Citra je mislila da je to samo radni sastanak. Dvojica muškaraca, koji su tvrdili da su lokalni zvaničnici, rekli su da žele da sa njom prođu kroz budžet za projekat koji je vodila u lokalnoj agenciji za pomoć.

Ova tada 28-godišnjakinja bila je blago nervozna zato što će na sastanak ići sama, ali je bila željna da se istakne na poslu, tako da je samo odbacila takve brige.

Poslije sat vremena, muškarci su predložili da se sastanak nastavi na drugom mjestu i ponudili joj da je povezu njihovim kolima. Insistirajući da ide vlastitim motociklom, ona je krenula da gurne ključ u motor, kad ju je odjednom ščepala druga grupa muškaraca.

„Koprcala sam se i vrištala, dok su me uvlačili u kola. Bila sam bespomoćna. Unutra su me dvojica prikovala za sjedište", kaže ona. „Znala sam šta se dešava."

Bila je zarobljena da bi bila udata.

Otmica nevjeste, iliti kavin tangkap, kontroverzna je praksa na Sumbi s osporavanim poreklom kada žene na silu odvedu članovi njene porodice ili prijatelji muškarca koji želi da ih oženi,prenosi BBC.

Uprkos dugogodišnjim pozivima grupa za zaštitu prava žena da se ova praksa ukine, ona nastavlja da se sprovodi u određenim dijelovima Sumbe, zabitog indonežanskog ostrva istočno od Balija.

Ali nakon što su dve otmice nevjeste zabilježene na video snimku, centralna vlada je pozvala da se ova praksa ukine.

O Marini i njenoj borbi za bolje uslove malih ljudi u Pokretu mali ljudi Srbije, kao i koliko im znače druženja, zaljubljivanja i međusobna podrška.

„Osjećala sam se kao da umirem"
Dok je bila u kolima, Citra je uspjela da pošalje poruku dječku i roditeljima prije nego što je stigla do stare tradicionalne kuće, sa visokim iskošenim krovom i teškim drvenim stubovima. Porodica koja ju je otela, shvatila je tada, bili su njeni daleki rođaci sa očeve strane.

„Bilo je mnogo ljudi koji su nas čekali. Udarili su u gong kad sam stigla i otpočeli sa ritualom."

Drevna animistička religija, poznata kao Marapu, naširoko se primjenjuje na Sumbi zajedno sa hrišćanstvom i islamom. Da bi svijet ostao u ravnoteži, duhovi se zadovoljavaju ceremonijama i žrtvama.

„Na Sumbi, ljudi veruju da kad voda dodirne vaše čelo, vi ne možete da napustite kuću", rekla je Citra. „Bila sam i te kako svjesna svega što se dešava, tako da kad su pokušali to da urade, okrenula sam se u zadnji čas i voda mi nije dotakla čelo."

Njeni otmičari su joj uporno ponavljali da sve to rade iz ljubavi prema njoj i pokušavali su da je navedu da dobrovoljno pristane na brak.

„Plakala sam dok mi se grlo nije osušilo. Bacala sam se na zemlju. Uporno sam zabijala ključ motora u stomak dok mi se nisu pojavile modrice. Udarala sam glavom u velike drvene stubove. Željela sam da im jasno stavim do znanja da ja to ne želim. Nadala sam se da će se sažaliti na mene."

Narednih šest dana držana je praktično kao zarobljenica u njihovoj kući, spavajući u dnevnoj sobi.

„Plakala sam čitavu noć i nisam spavala. Osjećala sam se kao da umirem."

Citra je odbijala da jede i pije bilo šta što joj je porodica nudila vjerujući da će je to začarati: „Ukoliko uzmemo njihovu hranu, pristaćemo na brak."

Njena sestra joj je doturala hranu i vodu dok je njena porodica, uz pomoć grupa za zaštitu ženskih prava, pregovarala o njenom oslobođenju sa starješinama sela i porodicom potencijalnog mladoženje.

Grupa za zaštitu ženskih prava Peruati dokumentovala je sedam takvih otmica nevjeste u posljednje četiri godine, a veruju da ih se desilo još mnogo više u zabitim dijelovima ostrva.

Samo je troje žena, uključujući Citru, na kraju oslobođeno. U dva najskorija slučaja koji su snimljeni u junu, jedna žena je ostala u braku.

„Ostale su jer nisu imale izbora", kaže aktivistkinja Aprisa Taranau, lokalna šefica Peruatija. „Kavin tangkap ponekad umije da poprimi oblik ugovorenog braka i žene nisu u položaju da pregovaraju."

Ona kaže da su one koje uspiju da odu često prokazane u vlastitoj zajednici.

„Obilježene su kao sramota za porodicu i ljudi kažu da sad više nikad neće moći da se udaju ili imaju djecu. I zato žene ostaju iz straha od toga", kaže ona.

Isto je rečeno i Citri.

„Hvala bogu da sam sada udata za dečka i da imamo jednogodišnje dijete", kaže ona s osmijehom na licu, tri godine poslije njenog mučnog iskustva.

Svjetska zdravstvena organizacija tvrdi da se rizik od nasilja nad ženama povećao tokom pandemije. Evo nekoliko tajnih signala koji se koriste za pomoć žrtvama nasilja

Lokalni istoričar i stariješina Frans Vora Hebi tvrdi da ova praksa nije dio bogate kulturološke tradicije Sumbe i kaže da se njome služe ljudi koji žele da primoraju žene da se udaju za njih bez ikakvih posljedica.

Izostanak odlučnih koraka starješina i vlasti znači samo da se ova praksa nastavlja, kaže ona.

„Nema zakona protiv toga, samo društvo nekad prekori one koji to rade, ali nema pravnog ili kulturološkog odvraćanja."

Poslije izraženog nezadovoljstva na nacionalnom nivou, regionalni lideri na Sumbi su početkom mjeseca potpisali zajednički deklaraciju kojom su se odrekli ove prakse.

Ministarka za osnaženje žena Bintang Puspajoga doletjela je na ostrvo iz glavnog grada Džakarte da bi prisustvovala događaju.

Govoreći za medije poslije ceremonije, ona je rekla: „Starješine i vjerski lideri su nas uvjeravali da praksa otimanja i prisilnog vjenčavanja koja je postala viralna nije istinski dio tradicije na Sumbi."

Ona je obećala da je deklaracija početak šire vladine inicijative za okončanje ove prakse koju je ona opisala kao nasilje nad ženama.

Grupe za zaštitu prava žena pozdravile su ovaj potez, ali su ga opisale kao „prvi korak na dugom putovanju".

Citra kaže da je zahvalna vladi što sada obraća pažnju na tu praksu i nada se da, kao posljedica toga, niko neće morati da prođe kroz ono kroz šta je ona prošla.

„Za neke je to možda tradicija naših predaka. Ali to je zastarjeli običaj koji mora da se ukine zato što je veoma štetan po žene."

*Citrino ime je promenjeno da bi se zaštitio njen identitet.