VELIKA ANALIZA NOVOG SPORAZUMA PUTIN-ERDOGAN: Završava li ovako rat i je li ovo totalni američki poraz u Siriji?

Aktuelno
VELIKA ANALIZA NOVOG SPORAZUMA PUTIN-ERDOGAN: Završava li ovako rat i je li ovo totalni američki poraz u Siriji?
Sve što je dogovoreno jučer između Putina i Erdogana u Sočiju imati će velike posljedice po aktualnu situaciju u Siriji, pa krenimo redom.

Sve što je dogovoreno jučer između Putina i Erdogana u Sočiju imati će velike posljedice po aktualnu situaciju u Siriji, pa krenimo redom.

Sastanak je potrajao poprilično, više od šest sati, no nakon dugih rasprava dvojica su objavila kako je postignut opsežan sporazum kojime bi se trebala riješiti aktualna kriza na sjeveroistoku Sirije (a možda i cjelokupna "kriza" u Siriji koja traje još od početka 2011. godine).

Nekoliko je glavnih zaključaka, a najveća novost je dolazak ruske vojne policije na scenu. Zapravo ona je već i bila tu, u nekoliko gradova su ušli zajedno sa sirijskom vojskom neposredno nakon što se američka pred turskom invazijom povukla (Manbij, Kobani...). Od sada će granicu između Turske i Sirije zajedno kontrolirati spomenuta ruska vojna policija i sirijska vojska (odnosno pogranična straža). Što je pak s turskom vojskom koja je početkom mjeseca pokrenula invaziju na Siriju? Ona ostaje, ali samo na prostoru gdje se trenutačno nalazi (između gradova Tell Abyad i Ras al-Ayn). To je dakako puno manji prostor od onog kojeg je Erdogan inicijalno zamislio (tzv. "sigurna zona" koja bi se protezala sve od Eufrata do krajnje istočne sirijske granice, dubine 30 km unutar sirijskog teritorija).

Sav preostali granični prostor sjeveroistočne kontrolirat će sirijska vojska, uz asistenciju ruske vojne policije - dakle, govorimo o prostoru od Kobanija do Tell Abyada te dalje od Ras al-Ayna pa do iračke granice.

Putin je za vrijeme sastanka istaknuo kako Rusija ima razumijevanja za tursku vojnu ofenzivu u Siriji, no također je istaknuo kako se mora očuvati sirijski teritorijalni integritet te kako ne smije doći do prilike da ISIL-ovi teroristi iskoriste ovu situaciju. "U konačnici Sirija mora biti slobodna od svih stranih ilegalnih vojski", poručio je Putin.

Kurdske snage će se povući iza 30 kilometara od turske granice.

Nije pak sasvim jasno točno gdje će granicu patrolirati zajedničke rusko-sirijske, a gdje rusko-turske snage. Naime, u sporazumu se navodi da će dijelove granice, izvan poteza Tell Abyad - Ras al-Ayn, kontrolirati zajedno turska vojska i ruska vojna policija te kako će taj prostor zajedničke kontrole biti do dubine od 10 km unutar sirijskog teritorija (izuzev velikog kurdskog grada na istoku Sirije, grada Qamishli). Je li i sirijska vojska tu? Svugdje? Na nekim dijelovima? Hoće li to biti rusko-tursko-sirijska zajednička kontrola ili? Ti detalji još nisu sasvim jasni.

Putin je naglasio kako se ne smije dozvoliti da ISIL-ovi teroristi dospiju na slobodu. No, informacije govore kako ih je već više desetaka pobjeglo iz kurdskog zarobljeništva.

Nadalje, Turska i Rusija naglašavaju važnost sporazuma iz Adane 1998. godine. Naime, riječ je o ondašnjem sigurnosnom sporazumu između Turske i Sirije kojime se, između ostalog, turskoj vojsci dozvoljavaju prekogranične operacije u slučaju borbe protiv PKK-a, dok se Damask tim sporazumom iz 1998. obvezao kako neće davati utočišta PKK-u.

Podsjetimo, riječ je Radničkoj partiji Kurdistana (PKK) koja je aktivna na prostoru Turske te se desetljećima već bori protiv turske vojske. Turska PKK smatra terorističkom organizacijom, no tvrdi kako su kurdske snage u Siriji, odnosno YPG, zapravo "ogranak" PKK-a. Ima li istine u tome? Djelomično da, no ono što je danas YPG je snaga koju je uvelike ustrojio, obučio i naoružao SAD koji pak, ironično (ali ne i iznenađujuće) također smatra PKK terorističkom organizacijom.

Sve u svemu, sporazum iz Adane je tehnički još uvijek na snazi iako su se odnosi između Damaska i Ankare drastično srozali za vrijeme aktualnog Rata u Siriji. No, Rusija sada zagovara revitalizaciju tog sporazuma kako bi se, između ostalog, smanjile napetosti između Damaska i Ankare. Ako pak itko to može izvesti u ovom trenutku onda je to Rusija pošto ona ima dobre, čak i vrlo dobre odnose i s Erdoganom i s Assadom.

Dakako, odnosi između Erdogana i Assada postoje već dva desetljeća i dvojica su nekoć bili dobri prijatelji. Prijateljstvo je naglo puklo nakon što se Erdogan stavio na stranu islamističkih militanata u Siriji koje je - uz SAD, Francusku, Saudijsku Arabiju, Katar i još neke zemlje - aktivno i snažno podupirao gotovo sve godine rata (da bi sada završio kao najveći podupiratelj istih, čak i kada su druge zemlje gotovo sve već redom odustale od ekstremista). Čak i kada su se pojavile indicije da bi se odnosi mogli obnoviti - nije tajna da su tajni kontakti između sirijskih i turskih obavještajnih službi "preživjeli" sve ove ratne godine - Erdogan se snažno tome protivio nazivajući Assada "mesarom iz Damaska" (opširnije o odnosu dvojice: Machiavelli našeg doba i izdano ljeto: Tragična priča o prijateljstvu Turske i Sirije).

Imajući sve to u vidu, pristaje li Damask na ovaj novi Putin-Erdogan sporazum? Naravno da pristaje jer nije tajna da Damask zapravo i nema druge opcije nego pristati ako Rusija to traži od njih. Bez snažne ruske političke i vojne podrške, sasvim je jasno, aktualna vlast u Damasku na čelu s predsjednikom Basharom al-Assadom, danas najvjerojatnije više ne bi postojala, štoviše, Assad bez ruske podrške mogao je dijeliti sudbinu s brutalno ubijenim libijskim predsjednikom Muammarom Gaddafijem.

Svima u Damasku to je savršeno jasno iako nije sporno da je sirijska vojska oslobodila gotovo cijelu Siriju, ali opet bez velike ruske potpore to ne bi bili u stanju. Drugim riječima, Damask se samo želi nadati da će se ta ruska potpora nastaviti i da će Rusija i dalje zagovarati teritorijalni integritet Sirije.

Nakon gotovo 7 sati sastanka s Erdoganom Putin je telefonski nazvao sirijskog predsjednika Assada te mu iznio sve detalje. Assad je pak poručio kako podupire dogovor te kako je sirijska vojska spremna odmah započeti zajedničku patrolu granice s ruskim snagama.

Znači li to da Assad mora sada, još jednom, progutati "gorku pilulu" i prihvatiti trenutačno stanje kao jedino moguće? Da, apsolutno, a to znači i prihvaćanje turske vojne prisutnosti na sirijskom teritoriju.

Neće mu to biti lako, ali nije u političkoj poziciji da može proturječiti ruskoj odluci, a nije ni - realno gledajući - u stanju sam ratovati protiv puno snažnije turske vojske.

No, neki će reći, Assad bi trebao biti zahvalan Rusiji što je izvojevala ovakav ishod koji bi, možda, mogao dovesti i do okončanja Rata u Siriji. Možda, ali pitanje je koliko je jednostavno biti optimist u ovakvoj situaciji. Naime, zadnji put kada su se Putin i Erdogan nešto dogovorili po pitanju Sirije dogodio se Idlib - ta sirijska sjeverozapadna provincija danas vrvi raznim terorističkim organizacijama pod nepisanim pokroviteljstvom turske vojske. Idlib definitivno nije "rješenje" oko kojeg bi Damask bio zadovoljan. Štoviše, sirijska vojska pokušala je silom vratiti kontrolu nad ovom provincijom, imajući pritom čak i direktnu potporu ruske vojske (naročito ruskih zračnih snaga). No, čim je postalo "gusto", odnosno čim je izgledalo da bi turske snage mogle biti odbačene, odmah je uslijedio sastanak Putin-Erdogan i sirijska vojna ofenziva je, na rusku inicijativu, odmah zaustavljena.

Sirijska vojska je i dalje tamo, u Idlibu, a jučer je tamo bio i Assad koji je posjetio vojnike na fronti te je pritom poručio kako je Erdogan "otimač sirijske zemlje" - znajući jako dobro da taj isti Erdogan upravo održava sastanak s Putinom u Sočiju.

Ova situacija mogla bi, eventualno, biti drugačija ukoliko sirijske i ruske snage zaista odmah preuzmu kontrolu nad granicom, prije no što to učine pro-turske snage, odnosno islamistički militanti koje je Erdogan u velikom broju "ubacio" nedavno na sjeveroistok Sirije. U Idlibu nije bilo tako, u Idlibu je Rusija "dala" Erdoganu slobodne ruke da sam riješi tamošnju sigurnosnu situaciju, odnosno da protjera teroriste što ovaj, očekivano, nije napravio (niti mu ne pada na pamet).

Dobro, može se reći da je pozitivan ishod dogovora u Sočiju odlazak američke vojske, odnosno potvrda toga. Ruski MVP Sergej Lavrov, koji je jučer (kao i njegov turski kolega) bio nazočan za vrijeme pregovora, poručio je po pitanju američkih snaga: "Ne razmatramo previše američku ulogu u ovom trenutku. Njihov stav je poprilično promijenjiv i, dakako, koalicija koju SAD predvodi u Siriji je ilegalna, to je sasvim poznato".

Je, ilegalna je, baš kao i turska invazija (što god da pisalo u sporazumu iz Adane), ali čini se da Rusija određuje što je legalno, a što ilegalno od slučaja do slučaja. Oko toga se Damask ne bi složio - za njih je turska vojna prisutnost u Siriji itekako ilegalna i mora nestati.

Zašto vjerovati Erdoganu? Zar nije Turska i dalje dio NATO pakta? Zar nije Turska mjesecima pokušavala sa SAD-om izvesti okupaciju sjeverne Sirije da bi tek sad pristali na ovakav aranžman s Rusijom kada su vidjeli da SAD tvrdoglavo želi zastupati gotovo isključivo vlastite interese? A ISIL? Pa glavni lider turske opozicije otvoreno ističe kako je ISIL ubačen u Siriju upravo preko Turske!

Dakako, ovo je sada tabu tema za cijeli spektar, nešto što ne želi spominjati ni Rusija ni SAD, odnosno svi glume demenciju, ali neugodne činjenice neće se tako brzo zaboraviti (a u jednom trenutku je o poveznici između ISIL-a i Turske govorio čak i američki tadašnji potpredsjednik Joe Biden, vidi: Američki potpredsjednik Biden optužio saveznike SAD-a za stvaranje ISIL-a: "Oni su najveći problem, toliko su željeli srušiti Assada da su davali novac i oružje svima"). Nadalje, kako smo i spomenuli, turska opozicija upozorava na ovaj problem već dugo vremena (vidi: Vođa glavne turske oporbene stranke CHP: "Na Zapadu postoji percepcija da Turska podupire ISIL, ta percepcija je točna - ISIL ima urede u Turskoj").

Biti entuzijastičan oko suradnje s nekim tko je možda na putu stvaranja novog fašističkog režima svakako nije nešto naročito mudra odluka (osim za one kojima ništa od navedenog ne smeta, dakako).

Jučerašnji sporazum iz Sočija nije mrtvo slovo na papiru, to je sada živi proces koji se tek treba pokazati u svom pravom svijetlu. Damask mora, koliko može, tražiti od Rusije da ne zaboravi zašto je pozvana u Siriju 2015. godine.

Može li sve završiti dobro? Može li ovo biti situacija kojom će se Rat u Siriji završiti? Možda, iako će ostati "zamrznuti sukobi" na nekoliko lokacija, ali možda je to neizbježno. S druge strane sve se, u ovoj kaotičnoj situaciji, može komotno raspasti već do kraja ovog tjedna, a nije teško ni zamisliti kako bi se to odvijalo...

Kao prvo, američka vojska koja "kao odlazi", još uvijek je tu negdje, ili s druge strane sirijsko-iračke granice ili se vozi uokolo sirijskih naftnih polja (vidi: Hrana za jastrebove i američki plan okupacije sirijskih naftnih polja: Kome pripada nafta? Onom čija se zastava nad njom vijori).

Misli li Putin da Trump ne zna igrati šah? Tko kaže da SAD ne može sada Erdoganu ponuditi "brda i doline" da ovaj promptno okrene leđa Rusiji? Čudilo bi da se to ne dogodi - a ako se ne dogodi to znači da Trump stvarno propagira izolacionizam kao nešto dobro i korisno po SAD (saznat ćemo uskoro je li tako).

No, ako pretpostavimo da se to ne dogodi (a može se dogoditi na razne načine, može Trump biti srušen s vlasti pa "commander-in-chief" Mike Pence pokrene neku suludu akciju), ako SAD neće pokušati ponovno nekim planom izvući se iz ove teške pozicije, onda je ovo totalni američki poraz u Siriji i oko toga se danas slažu čak i vodeći američki analitičari.

Sinoć, nedugo nakon objave detalja sporazuma, američki CNN objavio je analizu pod naslovom: "Putin i Erdogan upravo su sklopili dogovor po pitanju Sirije. SAD je najveći gubitnik".

Očekivano, u tom tekstu želi se optužiti Trumpa da je svojim potezima prouzrokovao američki poraz u Siriji jer - ako se ovo zaista završi kako je jučer dogovoreno u Sočiju - to će, bez dvojbe, biti ogroman američki poraz. Dakako, opet je pitanje "kakve prirode" je taj poraz? Naime, Trump bi mogao reći da to nije poraz već pobjeda - u smislu da on uspješno vadi svoje snage iz bliskoistočnog kaosa dok Rusija u isti upada. Naravno, za velik dio američkog establišmenta, bez obzira gravitira li prema Demokratima ili Republikancima, ovo će svakako biti poraz u pravom smislu te riječi i to poraz koji bi mogao imati velike posljedice po SAD.

Naime, kako već ističemo godinama, ovaj sukob, koji je u svojoj prirodi hladnoratovski, odredit će dobitnike i gubitnike na jedan vrlo jednostavan način - tko je predsjednik na kraju rata? Ako je to Bashar al-Assad, Rusija pobjeđuje, SAD gubi, i to će biti jasno cijelom svijetu, a naročito Bliskom istoku.

Ako sporazum bude implementiran kako je jučer predstavljen to bi vjerojatno značilo da će Rusija dovesti još svojih snaga u Siriju, odnosno da će proširiti svoju misiju.

Jedna stvar je sigurna, Erdogan i Putin izašli su u ovom sukobu kao glavni konačni pregovarači, oni koji će definirati sudbinu i ishod Rata u Siriji. Mogao je na tom sastanku biti i američki predsjednik, u kojem slučaju sastanak vjerojatno ne bi bio u Sočiju.

Sada će u SAD-u svi zagovornici "SAD-a kao svjetskog policajca" žestoko napasti Trumpa, a možda i njegovog prethodnika Obamu koji nije "dokrajčio Assada dok je imao priliku".

Rusija je preotela Amerikancima Kurde (koji, slično kao i Assad, ali još manje, nemaju baš mogućnosti birati u ovakvoj situaciji!), a ruski novinari obilaze američke napuštene vojne baze na sjeveru Sirije dok američka vojna vozila žurno odlaze iz Sirije.

Cijelom situacijom sinoć se nasladio ruski ministar obrane Sergej Šojgu ističući kako američke snage imaju "2 sata da napuste Siriju". Naime, sinoć je istekao sporazum kojeg su prošlog tjedna u Ankari dogovorili Erdogan i američki potpredsjednik Mike Pence. U tom pak sporazumu SAD se zaista obvezao da će napustiti Siriju ukoliko Turska prekine ofenzivu protiv Kurda.

Turska sad javno poručuje kako daljnje ofenzive neće biti jer za istom nakon dogovora s Putinom više nema niti potrebe. Kako se rok Erdogan-Pence sporazuma primicao kraju, Šojgu se još jednom oglasio - "Amerikanci sada imaju točno 1 sat i 31 minutu da napuste Siriju".

Dakako, u praktičnom smislu ova njegova prijetnja nije značila ništa, ali simbolično je bila ogromna - u prijevodu je značila: "Poraženi ste, prihvatite to".

Ne propustite