"Slomila sam nogu, a poslije dva dana moj brak se promijenio iz korijena"

Ako ste multitasking woman kao ja, u gadnom ste problemu. Morate da se naviknete na činjenicu da ste potpuno bespomoćni, a to vašem egu nikako ne prija.

Ljekar obavezno propiše mirovanje, i to četiri do šest sedmica. A vi? Kao vrlo samostalna, zaposlena i spretna žena, to sa indignacijom odbijete (naravno u sebi). Možete vi sve. Gips nije bauk, muž će vas voziti do posla, a vi ćete samo podići nogu na drugu stolicu i raditi kao svaki dan. Probate i onda shvatite da to nije baš tako.

Kao prvo, položaj koji ste zauzeli ne odgovara povrijeđenoj nozi, buni se, boli, otiče, postaje skoro duplo deblja od zdrave. Unervozite se, preznojite, dekoncentrišete se. Na kraju priznate sebi da i rad od kuće nije loša ideja.

(Ilustracija)

A kod kuće tek pravi horor. Nije to zbog toga što nemate nikakvu pomoć, naprotiv, već zato što tek tamo shvatite koliko sada zavisite od drugog. Hodanje uz pomoć štaka nije ni malo lako. Potrebno je uskladiti pokrete, ravnomerno podeliti težinu, voditi računa da negdje ne zakačite štakama i padnete. A upravo se to meni desilo. Nezgodno mi da priznam, i to dva puta. Na sreću, bez nekih većih posljedica. Od tada me ukućani ne puštaju nigdje samu, čak ni do toaleta. Smjeste vas u krevet, podignu nogu uz pomoć tri jastuka i ne daju vam da ustanete. A možete da zamislite koliko to pozlijeđuje ego.

Iz “ležeće” perspektive stvari su još gore - po vas i po ukućane. Taman ste se smjestili, a treba vam laptop, jer ste odlučili da radite od kuće, telefon, punjači, rokovnik, olovka... Od kreveta ste napravili kancelariju. A onda... voda ili sok, da se okrepite, naravno tu su i lijekovi, protiv bola, protiv otoka, za cirkulaciju... sve mora da bude nadohvat ruke. Pa knjiga, za drugi dio dana... Sve to ukućani moraju da vam prinesu pre nego odu svojim poslom.

I to nije sve. Tu su i doručak, ručak, večera, sve to neko mora da vam prinese, donese, odnese, a prije svega da sve to spremi. E, tu je najveći problem. Ja sam od onih koja u kući ima veliku pomoć supruga. Usisivač, na primjer, nikad ne uzimam u ruke, nabavku uglavnom on obavlja, ja mu se ponekad, i to samo kad mi je usput, pridružim. Ako moram da što pre skuvam ručak, potrebno je samo da mu kažem i on će, na primjer, očistiti krompir, oprati pasulj, oprati i isjeckati pečurke. Za sve to je uvek spreman, ali da skuha kompletan ručak, to nikada nije radio. To je uvijek bila moja obaveza. Sve do sada.

(Ilustracija)

Poslije samo dva dana mog bitisanja u krevetu i njegovog “poslovanja” po kuhinji, mrtav umoran sjeo je na krevet i iskreno rekao: “Ja uopšte nisam bio svjestan koliko sam ja bio sretan”. A ja sam mu zadala baš težak zadatak. Samo za jedan ručak morao je da skuva krem čorbu, da napravi šnicle u sosu od senfa i ispeče krompir. Baš sam bila zahtijevna, ali uz uputstva, uspio je iako je na kraju pao s nogu.

Tako se nastavilo i narednih dana (moj oporavak, da podsjetim, trajao je četiri sedmice, a sada se produžio na još dvije). Poslije ključnih dva dana, sve je ušlo u normalu. Ja “savjetujem” kako je najbolje skuhati, a on sluša i radi. Zanimljivo mi je bilo da gledam kako brzo uči i kako je brzo shvatio da prije nego što počne da sprema ručak, mora da raspremi sve ono od prethodnog kuhanja, oprane sudove da vrati na mjesto, da rasčisti prostor, da sam donese zaključak “da je priprema najbitnija”...

(Ilustracija)

I tako, prvih četiri sedmice je prošlo. Ostaju još ove dvije. Ima tu nekih promena, sada smem da savijem nogu, da se oslonim na nju, da hodam samo uz pomoć jedne štake, sve ide nabolje. Ipak, sjetila sam se onog mog povrijeđenog ega sa početka ovog teksta i zapitala se: Bože, da li sam ja normalna. Kakav ego, kakva samostalnost, kakva bespomoćnost. Iskreno, ovako uopšte nije loše. Razmišljam, sad i on zna da kuha, pa to više neće biti samo moja obaveza, ili još bolje, da se i dalje pravim ranjivom i slabom, pa da nastavimo ovako kao što je bilo u posljednjih mjesec dana.

(Ljiljana Knežević, Žena.rs)