Ne damo vječiti derbi, uz njega smo rođeni, odrasli, živili i danas živimo i za taj dan!
Još jedan je na programu vječiti derbi između Željezničara i Sarajeva. Ovaj put na Grbavici i to u posljednjem kolu Premijer lige Bosne i Hercegovine. Mnogi su ga proglasili nebitnim još od onog trenutka kada je Željo izgubio i teretske šanse za titulu prvaka, ali je ostvario plasman u Evropu osvojivši Kup, koji je i Sarajevo osiguralo nastup na ino sceni, bez obzira na rezultate do kraja prvenstva.
No, derbi je derbi i uvijek će imati posebnu draž u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, među istinskim navijačima bordo i plavog tima, ali i uopće ljubitelja najvažnije sporedne stvari na svijetu širom svijeta. Jer, prestiž je prestiž u dosadašnjim međusobnim tekmama, a ova današnja je 115. prvenstvena, a ukupno 132. U oba slučaja skor je na strani Želje, ukupno 41 pobjeda, tri više od Sarajeva, uz 52 remija. U prvenstvu, Željo 34 pobjede, Sarajevo 32, uz 48 remija.
Vratimo se na značaj vječitog derbija. Sjećam se dobro da su se u bivšoj Jugoslaviji vječiti derbiji igrali i na početku jesenjeg i proljetnog dijela prvenstva, pa tako nisu ni odlučivali ni o kom slučaju o konačnom plasmanu, pa su opet stadioni bili itekako ispunjeni, rekordnih na Koševu i po 50.000, na Grbavici 25.000. Neko će reči da su to bila druga vremena, kao što su mi kazali nakon onih bordo i plavih prvih jedanaest osamdesetih godina minulog stoljeća, koje sam „ko iz topa“ izdiktirao za vrijeme vođenja „Kristalnih 11“. Đurković, Radeljaš, Kapetanović, Janjoš, Jozić, Hadžibegić, Jakovljević, Vukičević, Musemić, Merdanović i Pašić, te Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Komšić, Čapljić, Bahtić, Škoro, Mihajlović, Baždarević i Nikić. Teška da danas bilo koji novinar, pa i navijač može iz prve izdiktirati aktuelnu prvu postavu sa Koševa i Grbavice. Istina, danas u toku jedne sezone kroz Hasetov stadion i Dolinu ćupova prodefiluje toliko fudbalera, da ih teško pamte i sami klupski administrativci.
Dalje, nekad se na derbije išlo, pa i po nekoliko sati prije. Taj dan je bio doslovno rezervisan za derbi. Rahmetli dedo Ibrahim (gradio Grbavicu) i otac Asim (prohodao na stadionu) su mi pričali da se znalo ponijeti meze, pića, pa laganini čekati početni sudijski zvižduk. Inače, na taj dan vječitog derbija mnoge familije su bile podijeljene. Otac – sin, braća, amidže, dajdže. Kod mene je bio slučaj da je cijela familija sa mamine strane, inače starosjedioci iz Starog grada sa Sedrenika (Parle), navijala za Sarajevo, a jedini ja (Bikići) za Želju, s obzirom da sam prohodao u blizini stadiona Grbavice, staro Hrasno.
I tako tih osamdesetih, povedu mene dajdže na Koševo, ali pod uvjetom da ću navijati za Sarajevo. Ja im dam obećanje, čak sam morao i potpisati, samo da bih išao... I tako smjestimo se na istoku Koševa, Željo da gol, a ja jedini skočim i dignem ruke i počnem navijati. Navijači Sarajeva me gledaju, po koji me opsuje, ali mi kupe košpice i kažu „eto ti košpicaru sa Grbavice“. Naravno, tada nije bilo inicidenata, bojkota i sličnih situacija, ko danas. Bilo je sve drukčije, ljepše...
No, i danas ću sa svojim sinom Hamzom i životnim prijateljem Emirom Hujdurom na našu Grbavicu, kao što smo prije nekoliko prvenstvenih kola bili i na našem Koševu i pratit ćemo naš vječiti derbi, jer smo uz njega rođeni, odrasli, živili i danas živim i za taj dan. Zato ga ne damo, on je naš, bordo-plavi!
Piše: Muhamed Bikić, Novi.ba