Uznemirujuća priča o grobaru mađarske demokracije

Mađarska se s Viktorom Orbánom vratila iza željezne zavjese, s tugom mi je prije nekoliko zima rekao György Konrád, pisac i vječni disident, čovjek s kojim se Mađarska najviše približila Havelu, iako njega, za razliku od Havela, nikada nije zanimalo izravno uključivanje u politiku. Pili smo kavu u malom baru starog hotela Budapest, valjkastog socijalističkog nebodera u podnožju budimske tvrđave, toga kišnog zimskog dana gotovo praznom, tek je nekoliko penzionera kartalo u kutu.

Pitao sam ga postoji li u Mađarskoj imalo relevantna organizirana opozicija Viktoru Orbánu? “Ko bi znao, vjerovatno je još nema”, rekao je. “Znakovito je, međutim, da su građani protestirali kada je Orbán s društvom u Operi slavio proglašenje Ustava. Bio je to vrlo civiliziran protest na kojemu se okupilo stotinjak tisuća građana. To je znak da je razdoblje njegove popularnosti u narodu završeno.”
 
A je li Orbán u svojem prvom mandatu bio doista bolji kao što pričaju? “Tada je imao manje moći i nije bio toliko ekstreman u stavovima. Nije se činio toliko dešperatnim da bi igrao na sve ili ništa, danas ili nikad... Nije se činilo da nastoji koncentrirati svu svoju moć na to da se na vlasti zadrži zauvijek. Sada je luđi. Zna da će, ako izgubi, izgubiti sve. Iako”, kaže nakon kraćeg razmišljanja, “kada bi odstupio kao civilizirani političar, to bi još uvijek moglo biti OK. Mogao bi otići s poštovanjem. On to, međutim, neće učiniti, i to će u očima javnosti uništiti svaku percepciju o njemu kao o talentiranom političaru.”

Protjerivanje u anonimnost 
 
Od tog je razgovora prošlo šest godina. Viktor Orbán sada je pri kraju svojeg trećeg premijerskog mandata (između prvog i drugog proteklo je osam godina koje je Fidesz proveo u oporbi), s jasnom namjerom da se ovaj put zadrži do vječnosti. Protesti su utihnuli, ne računamo li u to i pobunu grupe mladih profesionalaca i studenata Momentum koja je prošle godine ustala protiv organiziranja Olimpijade u Budimpešti. Uspjeli su, Budimpešta je povukla svoju kandidaturu, iako je pobjeda bila na tanjuru. Orbán je Momentum kaznio protjerivanjem u anonimnost. Nekoliko mjeseci prije toga eutanazirao je i oporbene medije, prvo televiziju, poslije i jedini preostali oporbeni (ljevičarski) dnevni list Népszabadság. Oporba je ostala gotovo nevidljiva, na margini i bez političkog utjecaja. Kao svojeg najopasnijeg, ako ne već i jedinog, protivnika Orbán je prepoznao ekscentričnog milijardera-aktivista Georgea Sorosa s kojim je u otvorenom ratu već dvije godine. Paradoks: Orbán je bio Sorosev stipendist u vrijeme studija. Upravo mu je Soroseva zaklada Otvoreno društvo platila studij i boravak u Oxfordu, a Soros je bio i jedan od najvećih donatora njegove stranke Fidesz, bez njegove obilne financijske pomoći stranka vjerojatno nikad ne bi zaživjela. Financirao je čak i snimanje dokumentarnog filma o Orbánu kao mladom lideru demokratske oporbe, hrabrom studentu koji je 1989. javno tražio odlazak ruskih trupa iz Mađarske i slobodne demokratske izbore.
 
Prvi mandat na čelu vlade, onaj od srpnja 1998. do svibnja 2002. godine, završio je kao “reformist” i zvijezda tranzicije. Već početkom drugog počele su stizati opomene iz Bruxellesa. Ozbiljna opomena, zbog koje sam te zime 2012. putovao u Budimpeštu, tražila je od njega da što prije (“do sljedećeg četvrtka”, pisalo je precizno u poruci iz Bruxellesa) modificira svoje politike koje miniraju nezavisnost središnje banke i prijete da će zemlju odvesti u smjeru autoritarnih režima ili da se suoči s legalnom akcijom. “Obračun je na pomolu. Mađarskoj bi se, usprotivi li se Bruxellesu, mogla dogoditi čak i suspenzija iz članstva u EU”, napisao je Edward Hugh, tada najčitaniji financijski bloger s obje strane Atlantika.
 
Orbán se tada nije izravno usprotivio Bruxellesu, ali danas znamo i da nikada nije kanio poslušati direktive. Ipak, najavljena “legalna akcija” Bruxellesa je izostala, baš kao i “obračun” koji je najavljivao danas već pokojni Hugh. Međunarodne bonitetne agencije još su krajem jeseni 2011. spustile kreditni rejting Mađarskoj na razinu današnjeg hrvatskog (“smeće”), ali to je, osim pisanja pisama, bila zapravo jedina reakcija međunarodnih institucija na Orbánovu otvoreno nedemokratsku, neeuropsku politiku. Prije dvije godine rejting-agencije su ponovno mađarski rejting podigle iznad investicijskog praga, unatoč činjenici da je Orbánova politika u međuvremenu postala još konzervativnija, definitivno tvrđa i autoritarnija, a Mađarska nikada nije bila neprijateljskije nastrojena prema međunarodnim financijskim institucijama. Europska komisija u međuvremenu je opet višekratno (dopisno, bez posljedica) kritizirala Orbána i njegovu vladu zbog nepoštivanja ekonomskih ciljeva u 2010. i 2011. godini, zbog nacionalizacije privatnih mirovinskih fondova i zbog oštrog rezanja plaća državnih službenika, uključujući među njih i šefa Mađarske narodne banke. Vlada je tako minirala nezavisnost tih institucija, zaključio je Bruxelles. Kritizirali su ga i zbog krute imigrantske politike te ne baš liberalnog stava prema manjinama.
 
Ne može se, međutim, reći da su zapadni politički krugovi oduvijek bili negativno nastrojeni prema Orbánu. Prije 17 godina American Enterprise Institute i The New Atlantic Initiative dodijelili su mu Nagradu slobode. Iste je godine dobio i Paul Polak Award, nagradu koju fondacija dodjeljuje zaslužnima za poticanje poduzetništva. Iz EU stigla mu je 2002. Förderpreis Soziale Marktwirtschaft (Nagrada za socijalnu tržišnu ekonomiju) te 2004. Mérite Européen Prize, a iste ga je godine nagradio i Papa Velikim križem reda Sv. Grgura Velikog.
 

Dobar prvi mandat
 
U svojem prvom mandatu Orbán je, kažu, tehnički gledano bio dobar premijer. Bio je najmlađi mađarski premijer ikada - preuzeo je vlast s 34 godine. Njegovi tadašnji uspjesi uključuju rezanje inflacije s 15 posto 1988. na 7,8 posto 2001. godine. BDP je u to vrijeme rastao stabilno, stopama u prosjeku višim od 4 posto. Deficit državne blagajne smanjio se ispod 3,5 posto, a javni dug ispod 54 posto BDP-a. U tadašnje su vrijeme svi Mađarsku već vidjeli kao članicu eurozone najkasnije 2009. godine. Današnja Mađarska nikad nije bila dalje od toga da zadovolji kriterije ulaska u eurozonu. Što se dogodilo? Globalna ekonomija ipak nije otišla kvragu, kao što se činilo u jeku krize 2008./2009., eurozona je preživjela, ali Orbánov problem čini se da nema korijene u Bruxellesu. Štoviše, on niti ne smatra da problem postoji jer mađarska ekonomija statistički raste. Taj je rast, međutim, sve dalje od europskog modela, kao i društvo koje se takvim rastom razvija. On je sam svoj sustav u jednom govoru 2014. okarakterizirao kao “neliberalnu demokraciju”, štogod to značilo.
 
Čak i oni koji ističu dobre strane njegova prvog mandata sjećaju se da je Orbán već u to vrijeme pokazivao naznake sklonosti prema autoritarnom upravljanju državom. Nakon dolaska na vlast je Fidesz, stranka kojoj je Orbán na čelu od 1993., proveo čistku državnih službi, ne obazirući se previše na to tko je posao dobio političkim, a tko regularnim putem. Njegove tadašnje izjave, poput poznate da “parlament radi i kada nema oporbe”, pridonijele su predodžbi o arogantnom i agresivnom premijeru, baš kao i detalj da je odmah kad je došao na vlast zatražio da se s njim komunicira isključivo formalno i da pri njegovu ulasku u prostoriju svi moraju ustati.
 
Kada se Orbán prije dvije godine zaratio sa svojim bivšim sponzorom i političkim mentorom Georgeom Sorosem, mađarski Amerikanac Charles Gati, profesor europskih studija na američkom sveučilištu Johns Hopkins i dobar poznavatelj obojice, korijen tog sukoba prepoznao je u Orbánovoj freudovskoj opsjednutosti autoritetom. Orbán je u nekoliko navrata javno govorio o tome kako ga je otac u djetinjstvu mlatio, to je ostavilo svoje posljedice, rekao je Gati za portal Politico. Sjećanje na svojeg oca, pisao je Gati, Orbán sada preslikava na svaku osobu, ali i političko tijelo i instituciju, koja mu pokušava nametnuti mišljenje ili disciplinirati ga. Danas je to Soros, ali Bruxelles i Europska komisija to su odavno, kao i Washington. Svi mu pokušavaju držati lekcije, a on to ne može otrpjeti.
 
Oni koji su upućeniji u razvoj Orbánove političke karijere, koji su neko vrijeme s njim surađivali, poput Tamasa Horvatha, privatnog konzultanta iz Budimpešte s kojim sam razgovarao u elegantnom kafeu Alibi u pješačkoj zoni Pešte gdje redovito doručkuje, upozoravaju da je Orbán svoj prvi mandat dobio netom nakon što je zaživio paket ekonomskih mjera Lajosa Bokrosa (bio je ministar financija u razdoblju između 1995 i 1996.). “To je bio vjerojatno najbolji ekonomski paket koji je ijedna mađarska vlada napravila i Bokros je time, nenamjerno jer ne slažu se ni u čemu, Fideszu dao priliku za start s fantastičnim vjetrom u leđa”, rekao mi je Horvath. Danas je Bokros persona non grata u budimpeštanskim političkim krugovima. Kratko je zaživjela ideja da povede oporbu protiv Fidesza, ali nakon propasti na izborima 2010. njegova se stranka (Mađarski demokratski forum) nikada nije oporavila.

Odbačen od intelektualaca
 
Orbán danas nije omiljeni političar u Budimpešti, barem kada se razgovara s ljudima iz javnog miljea. Portret koji je nedavno objavio Financial Times otkriva i kako se on sam oduvijek smatrao odbačenim od budimpeštanskih intelektualnih krugova, što je u značajnoj mjeri oblikovalo njegov kasniji odnos prema Budimpešti. Zato je provincija njime očarana. Tko bi, ako ne on, sagradio stadion za 3800 navijača u mjestu koje nema više od 1600 stanovnika? Pancho Arena, nogometni stadion koji je Orbán sagradio u Felcsútu, mjestu sjeverno od Budimpešte gdje je provodio djetinjstvo, nalazi se u neposrednoj blizini kuće u kojoj je odrastao. Drugi je primjer veliki vijadukt kojim se prolazi kada se putuje cestom iz Hrvatske prema Budimpešti. Jeste li ga primijetili, pita me Horvath, nema doline koju je trebalo premostiti, potpuno je nepotreban, ali tvrtka koja je gradila zadužila je Orbána.
 
Kako to da ni danas, unatoč golemim izbornim pobjedama, nitko u Budimpešti nije spreman govoriti u korist Orbána, pitao sam Horvatha. Odgovor je bio suh: “Razgovarali ste samo s komunistima”. Pokušao sam ga razuvjeriti, barem György Konrád je u bivšem sustavu bio jedan od najpoznatijih disidenata, 15 godina nitko mu nije htio (niti smio) objaviti ništa što je napisao. - Za njih je i on danas komunist, zajedno sa svim ostalim protivnicima sustava, poklopio me Horvath. I njemu samom su, kaže mi, kada je jednom progovorio protiv loših poteza vlade pokušali prilijepiti etiketu komunista, a bio je među prvim članovima Fidesza još 1988. i među prvima koji su javno rušili tadašnji sustav. Nekada je, kaže, bio dobar s Orbánom, zajedno su osnivali Fidesz. Ni danas njihov odnos nije loš, ali drže se na distanci. Ipak, zbog tog poznanstva ga ne diraju, i dalje za svoje konzultantske usluge dobiva narudžbe i od države.
 
Orbánova politička karijera čini se nezaustavljivom otkad je na izborima za Europski parlament 2004. njegova stranka Fidesz dobila 47 posto glasova i polovicu od mađarskih 24 mjesta u Parlamentu. Kada je Fidesz 2010. u prvom krugu mađarskih parlamentarnih izbora pomeo političke protivnike i osvojio 263 od ukupno 386 mjesta u parlamentu, dovoljno da krene u izmjene Ustava, više nitko nije bio iznenađen. Osim Bruxellesa. Nakon smanjivanja parlamenta na 199 članova 2014., Fidesz je na izborima te godine osvojio 114 mjesta, a Orbánovu vladu u parlamentu podržava 131 zastupnik. Na izborima u travnju očekuje da će opet prijeći prag dvotrećinske većine, potrebne da krene u novu promjenu Ustava. Tada ga nitko neće moći zaustaviti u namjeri da u Mađarsku uvede polupredsjednički sustav, po francuskom modelu, i da krene u osvajanje moćne predsjedničke pozicije.
 
Član je Europske pučke stranke, što se ne jednom pokazalo presudnim u situacijama kada je Bruxelles razmišljao o kažnjavanju Mađarske, ali i nedavno kada je Orbán ustao u obranu Poljske koja se zbog svoje sve autoritarnije politike našla na udaru Bruxellesa. Kažu i da je Helmut Kohl, kancelar koji je 1990. ujedinio Njemačku, do zadnjeg dana života upravo Orbána smatrao najboljim liderom nove Europe. Povezanost mađarske ekonomije s velikim njemačkim korporacijama koje imaju pogone u Mađarskoj Orbánu je olakšala i prolazak kroz veliku recesiju.

Neugodni lider
 
Danas ga ipak i u Njemačkoj smatraju neugodnim liderom oporbe Bruxellesu, gdje uz bivšeg poljskog premijera Jaroslawa Kaczynskog (koji Poljskom upravlja iz pozadine, kao šef ultradesne stranke Pravo i pravda) te s još dvije članice višegradske četvorke (Češkom i Slovačkom) sustavno podriva sve pokušaje političkog jačanja Europske unije za koju smatra da treba ostati zajednica jakih i neovisnih nacionalnih država. Prijatelj je s Putinom, Erdoğanom, Xijem... vole ga u kabinetu Donalda Trumpa. U hrvatskoj politici često pronalazi saveznike. Prvo je to bila Jadranka Kosor. Zoran Milanović (po stilu komunikacije i ne toliko različit, politički ipak demokratskiji i proeuropski orijentiran) od njega je htio preuzeti model nacionalizacije drugog mirovinskog stupa. Kolinda Grabar-Kitarović nedavno je s njim razgovarala o odnosima mađarske države, MOL-a i Ine, ali i o Inicijativi tri mora koja Hrvatsku približava politici Višegradske skupine.
 
Kada smo se posljednji put sreli u Budimpešti, Lajos Bokros upravo je sa svojom drugom strankom Pokret za modernu Mađarsku bio izgubio izbore za Europski parlament, a time i svoje zastupničko mjesto. Njegova se politička karijera činila završenom, ostao mu je posao na Sorosevu Central European Universityju, sveučilištu koje posljednje dvije godine trpi sve teži pritisak Orbánove politike. Ne bih još Mađarsku nazvao diktaturom, rekao mi je tada Bokros, ali ona definitivno klizi prema autoritarnom sustavu i danas je to svojevrsna neliberalna demokracija. U liberalnoj demokraciji postoje točke provjere, a pobjednik nikada ne odnosi sve. U neliberalnoj demokraciji točke provjere su uništene, a pobjedniku pripada sve. Tačno to se sada događa u Mađarskoj. Ništa od toga nije se dogodilo slučajno. U široko citiranom intervjuu Neue Kronen Zeitungu Orbán je rekao kako namjerava zavezati ruke premijerima i ministrima najmanje deset budućih vlada. To je 40 godina. Izbornim zakonom, zakonom o medijima i Ustavom on je na najboljem putu da to ostvari. Bacio je tepih bombi na demokraciju, kaže Bokros. Nije to samo pitanje Ustava i zakonodavstva, nego i kulture koja je tome u zaleđu.

(Jutarnji)