PADA LI KONAČNO Angela Merkel – i što to znači za EU i SAD?

Svijet
PADA LI KONAČNO Angela Merkel – i što to znači za EU i SAD?
.

PADA LI KONAČNO Angela Merkel – i što to znači za EU i SAD?

 Ostanak ili odlazak Angele Merkel – pitanje geopolitike    Pod skutima Angele Merkel se u zadnjem desetljeću na europskim prostorima, učvrstio nesmiljeni gospodarski liberalizam pod maskom, tobože, neizbježne globalizacije koji je zavladao i europskom društvenom strukturom, slomio europsku srednju klasu, radništvo pretvorio u prekarijat bez perspektive sa zamjenskom imigracijskom jeftinom radnom snagom dovedenom s razorenih bliskoistočnih prostora

Europska unija se pod vodstvom politike njemačke kancelarke nasilno i protuprirodno geoekonomski i geopolitički uvezuje sa Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom u cilju stvaranja nekakvog nesuvislog imperija, kao replike Rimskoga carstva, koji bi bio poligon za ekonomsku, vojnu i političku ekspanziju europske moći i osnovica njenog nastupa prema Aziji

Koliko su njemačka kancelarka Angela Merkel i njen politički krug bili i ostali ključni za uspostavu i održavanje liberalnog gospodarskog i društvenog poretka unutar Europske unije uvezanog s geoekonomskim i geopolitičkim interesima SAD-a, jasno se vidi sada, u trenucima kada se ljulja njeno prijestolje “najmoćnije žene Europe”, kako su joj godinama sladunjavo tepali europski mainstream mediji pod kontrolom liberalnih gremija i njima pridružene ljevičarske elite.

Pod njenim se skutima u zadnjem desetljeću na europskim prostorima, učvrstio nesmiljeni gospodarski liberalizam pod maskom, tobože, neizbježne globalizacije koji je zavladao i europskom društvenom strukturom, slomio europsku srednju klasu, radništvo pretvorio u prekarijat bez perspektive sa zamjenskom imigracijskom jeftinom radnom snagom dovedenom s razorenih bliskoistočnih prostora.

Sve u cilju podčinjavanja vlastitih građana, ucjene radno ovisnog stanovništva, razbijanja tradicionalnih europskih socijalnih zajednica, nacionalnih posebnosti i na kraju i samih obitelji, kako bi se mogla provesti agenda denacionalizacije europskih država, oduzimanje njihovog nacionalnog suvereniteta i uklapanja u jedinstvenu centraliziranu federalnu Europsku uniju. Samo tako prilagođena gospodarska i društvena statifikacija Europe može se adekvatno uklopiti u nastavak procesa euroatlantske unifikacije sa SAD-om, čiji simbol predstavljaju famozni gospodarski i trgovinski sporazumi s Washingtonom, posebice TTIP.

Novac i ekonomski interesi
Pritom se Europska unija pod vodstvom politike njemačke kancelarke nasilno i protuprirodno geoekonomski i geopolitički uvezuje sa Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom u cilju stvaranja nekakvog nesuvislog imperija, kao replike Rimskoga carstva, koji bi bio poligon za ekonomsku, vojnu i političku ekspanziju europske moći i osnovica njenog nastupa prema Aziji.

Kao strateški partneri tih integracijskih procesa koriste se, nažalost, zlokobne i opasne diktature arapskoga svijeta predvođene Saudijskom Arabijom i ostalim despocijama iz Vijeća za suradnju u zaljevu (GCC), koje su u pozadini svih potresa, nereda i uništavanja na bliskoistočnim prostorima i koje nemaju nikakvu, baš nikakvu društvenu i političku kompatibilnost s europskim prostorima i zapadnim svijetom. Osim dakako, kada je riječ o novcu i ekonomskim interesima.

U tom kontekstu je i nasilna, strateški programirana imigracija s Bliskoga istoka iz prethodno razorenih bliskoistočnih arapskih država čije je stanovništvo – što poklano i bačeno u masovne grobnice, s posebnim akcentom na tamošnje kršćanske zajednice koje gotovo više ne postoje, što pretvoreno u skitnice po palestinskom obrascu i upućeno kao jeftina radna snaga i politički destabilizirajuća masa krvavim putevima migracije prema Europi. Dakako, europski partneri iz Saudijske Arabije i pridruženih diktatura pobrinuli su se da u migraciju instaliraju korpus islamističkog ekstremizma koji će svoje pravo lice tek pokazati na europskim prostorima.

U središtu svega toga – pretvaranja europskog gospodarskog i socijalnog sustava u veliki ekonomski kasino sa slomljenim nacionalnim suvremenitetima država članica EU-a, njene transformacije u nadnacionalni imperij čvrsto uvezan s interesima Washingtona i arapskog kapitala iz GCC-a i imigracijske navale s afričkih i bliskoistočnih prostora, nalazi se upravo politički krug oko njemačke kancelarke, koja se postupno pretvorila u de facto kancelarku Europske unije, a sudeći po sadašnjoj agendi razvoja EU-a, i s neskrivenim ambicijama da to postane i de iure.

Medijski dugo održavani prikaz Angele Merkel kao odmjerenog vođe ujedinjene Europe u tihom sukobu sa SAD oko zaštite europskih interesa, nakon svega što se dogodilo u europskoj politici iskazuje se kao prijevara. Upravo suprotno, politički krug oko njemačke kancelarke, dominirajući Europskom unijom, promicao je isključivo parcijalne njemačke, prije svega ekonomske interese na račun EU-a kao cjeline koju je, slizavši se s američkim geostrateškim i gospodarskim agendama, gurnuo u u podređeni položaj prema Washingtonu.

Snaga i stabilnost transatlantskih odnosa, kao strateškog sidrišta zapadnoga svijeta na ovaj način, stavljanjem europske strane u ekstremno podređeni položaj, samo je umanjena, a euroatlantskim integracijama nanesena nepovratna šteta. Sadašnja europska politika bazira se na goloj sili Bruxellesa i Berlina pod palicom Angele Merkel koja je u svojim rukama skupila sve poluge europske moći.

Glavni oslonac američkih interesa
Ne kaže bez razloga Ashoka Mody, profesor međunarodnih odnosa na sveučilištu Princeton i bivši šef misije za Njemačku i Irsku u MMF-u – „da je Merkel uistinu djelovala kao europska kancelarka pri čemu je fokus uvijek držala na njemačkim interesima” i grubo manipulirala europskom ekonomskom politikom dok je gradila svoju poziciju gospodarice europske ekonomije. Mody čak otvoreno tvrdi da je “krajem 2011. godine Merkel projektirala zamjenu izabranih vlada u Grčkoj i Italiji tehnokratskim vladama bez izbornog legitimiteta”.

Mody navodi samo Grčku i Italiju koje su ključne slabe karike europske ekonomije, a sam sotona zna koliko je vlada manje važnih država članica sličnim političkim inženjeringom zamijenila iz ovih ili onih razloga, često iz čisto egoističnih interesa njemačkog kapitala pod maskom zaštite i unaprjeđenja interesa EU-a.

Takvim razvojem došlo je do apsurdne situacije da zapadni strateški euroatlantski odnosi ovise o sudbini jedne osobe i njene politike. Stoga pitanje ostanka ili odlaska Angele Merkel s pozicije njemačke kancelarke, nažalost, za Zapad postaje – pitanje geopolitike.

Njen pad i mogući izborni poraz, prema većini analitičara, doveo bi do masivnih poremećaja u geostrateškoj konstrukciji euroatlantskog poretka.Tako dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar, Joschka Fischer, članku pod naslovom “Zapad na rubu” za “Project Syndicate, ”objavljenom 3. listopada, dramatično upozorava:

“Tektonske ploče zapadnog svijeta počele su kliziti, a mnogi ne shvaćaju potencijalne posljedice… Jedina nada da ćemo biti pošteđeni tragične budućnosti je da Merkel zadrži svoj ured nakon 2017. godine. Budućnost Njemačke, Europe i Zapada može ovisiti o tome.”

I prema Fischeru je, dakle, Angela Merkel središnja figura geopolitike zapadnoga svijeta oko koje se prelamaju sve silnice euroatlantske politike. Posljedice njenog pada sasvim sigurno odrazit će se i na američke geostrateške opcije u Europi, jer su Merkel i njen politički krug , sada je potpuno očito, glavni oslonac američkih interesa.

Analitičar američkog think tanka “Hoover Institution” sveučilišta Stanford, prof. Russell A. Berman, također upozorava: “Politička pozornica u Europi se mijenja, posebice nakon Brexita. Merkel bi mogla osigurati kontinuitet vodstva za Njemačku i cijelu Europu, ali njen mogući odlazak može europsku politiku gurnuti u različitim smjerovima sa značajnim implikacijama za američku politiku. Nakon izbora u Berlinu, 18. rujna, budućnost bez Merkel je postala još izglednija.”

 

Što ako Merkel uistinu padne?
Nakon svega što je Merkel napravila u političkom životu Njemačke i EU-a, a posebice nakon dovlačenja imigracijske mase s Bliskog istoka, tijekom ove godine na pokrajinskim izborima njen CDU dosljedno pada u rezultatima. Tek sada s vidi da je kancelarka bila i ostala ključna europska veza s američkom politikom i da je u tom jačanju transatlantskog partnerstva, stvarne interese Europske unije i njenih članica podredila geoekonomskim i geostrateškim interesima SAD-a

Srećom, u samoj Njemačkoj i ostalim članicama Europske unije još uvijek postoje demokratski izborni procesi koliko god bruxelleska elita pokušavala njima manipulirati, postupno ih potisnuti i pretvoriti u rudimentalne ostatke demokratskog poretka. Njemački i europski građani svojim izbornim odlukama vraćaju udarce eliti.

Nakon serije katastrofalnih rezultata vladajuće njemačke koalicije CDU i SPD na pokrajinskim izborima, postaje sve izglednija mogućnost da kancelarka Merkel na njemačkim saveznim izborima 2017. godine ne uspije osvojiti svoj četvrti mandat. Stoga se kroz europsku i američku političku elitu sve više širi panika – što ako Merkel uistinu padne?

Naime, CDU kancelarke Angele Merkel, na nacionalnim izborima 2013. godine osvojio je čak 41,5 posto glasova, a samo zbog nedostatka četiriju zastupničkih mjesta, CDU je bio prisiljen formirati veliku koaliciju sa socijal-demokratskom strankom SPD. No, nakon svega što je njemačka kancelarka napravila u političkom životu Njemačke i EU-u, a posebice nakon dovlačenja imigracijske mase s Bliskog istoka, tijekom ove godine na pokrajinskim izborima CDU dosljedno pada u rezultatima.

U ožujku je CDU u Sachsen-Anhaltu pao za 2,7 posto, u Baden-Wurttembergu za 12 posto. Početkom rujna u Mecklenburg-Vorpommernu pao je za 4 posto, a u Berlinu za 5,7 posto, gdje su 18. rujna dobili svega 17,6 posto glasova. U svakom od tih izbora, Merkeličin koalicijski partner SPD također se suočio s gubicima na sličnoj razini. Istodobno jača Alternativa za Njemačku (AfD) koja postaje centar otpora vladajućoj liberalnoj politici i masovnom useljavanju. Tako je u Baden-Wurttembergu dosegla 15 posto, u Sachsen-Anhaltu 24,3 posto, 20,8 posto u Mecklenburg-Vorpommernu i konačno u glavnom gradu Berlinu, 14,2 posto.

Tek sada je, pri prijetnji izbornog poraza, uistinu ogoljena dugo medijski prikrivana činjenica da je upravo kancelarka Merkel bila i ostala ključna europska veza s američkom politikom i da je u tom odnosu i jačanju transatlantskog partnerstva, stvarne interese Europske unije i njenih članica podredila geoekonomskim i geostrateškim interesima SAD-a i pretvorila je u neku vrstu vazalske tvorevine Washingtona koja istovremeno svoju naraslu moć projicira u stvaranje nekakvoga novog carstva, okrutnog prema unutra i agresivnog prema vani.

 

Amerika treba pouzdane izvršitelje, a ne kreatore politike
Američka politika, spoznavši tijekom rata sve praktične vrijednosti Mackinderove teorije i dvojeći između nje i Mahanove ‘vladavine svjetskim morima’, postupila je na tipično američki pragmatični način – prihvatila je obje. Taj genijalni potez istovremene kontrole i Heartlanda i Rimlanda, omogućio je SAD-u neviđeno širenje moći i utjecaja Veza Njemačke i Rusije i nekakvo euroazijsko povezivanje ugrozilo bi američku i britansku dominaciju. Stoga, bilo kakvo povezivanje Njemačke i Rusije, Europe i Azije, koje bi obuhvaćalo cijeli Heartland i centralnu svjetsku kopnenu masu Euroazije, za američku i britansku politiku bilo je neprihvatljivo

Angloamerička politika se danas u suštini zasniva na više od sto godina staroj Mackinderovoj geopolitičkoj postavci odnosa i uzajamnog djelovanja između Euroazije kao centralne kopnene mase svijeta, Heartlanda i morskog područja s dijelovima kopna koji je okružuju, Rimlanda, kao i na geopolitičkom učenju američkog admirala, povjesničara i geostratega Alfreda Thaylera Mahana.

Pojednostavljeno, britanski geograf Halford John Mackinder, koji se smatra jednim od utemeljitelja geopolitike, i njegovi kasniji sljedbenici definiraju Heartland kao srce svijeta u koji uključuju srednju i istočnu Europu i Rusiju, te s njima povezana područja danas poznata kao Bliski istok, a u širem smislu i Afriku. Prema Mackinderu, onaj tko vlada istočnom Europom, vlada i Heartlandom, a tko vlada njime, vlada i Euroazijom, središnjom svjetskom kopnenom masom, a time i cijelim svijetom.
Kontrola Heartlanda i Rimlanda

Američki, pak, admiral Mahan, postavio je temeljne geopolitičke postavke o značaju pomorske moći američke države za njeno globalno strateško pozicioniranje, sažete u izreci – „Tko vlada morem – vlada cijelim svijetom“, pa ga smatraju i ocem američke mornaričke sile. Suprotno Mackinderovom učenju, Mahanovi sljedbenici drže da pomorske sile Rimlanda, SAD i Velika Britanija, zahvaljujući svojoj pomorskoj moći mogu kontrolirati Euroaziju i Heartland, posebice nakon tehnološkog napretka koji je omogućio da svaka točka Heatlanda bude dostupna oružanim kapacitetima suvremenih ratnih flota.

Američka politika dugo je zapostavljala Mackindera i tek je pojava njegova sljedbenika, njemačkog geopolitičara Karla Haushopfera, skrenula pozornost američkih stratega na Mackinderovo učenje. Haushopfer, koji je u akademski svijet uveo Hitlerova suradnika Rudolpha Hessa, a preko njega ušao u sferu strateških promišljanja nacionalsocijalističkih krugova i kasnije vladara Trećeg Reicha je, polazeći od Mackinderovih postavki, definirao pojam njemačkog životnog prostora – „Lebensrauma“ i doktrinu prodora na istok – „Drang nach Osten“, koja su u svojoj suštini – težnja za vladavinom nad Heartlandom.

Američka politika, spoznavši tijekom rata sve praktične vrijednosti Mackinderove teorije i dvojeći između nje i Mahanove „vladavine svjetskim morima“, postupila je na tipično američki pragmatični način – prihvatila je obje. Taj genijalni potez na doktrinarnoj razini istovremene kontrole i Heartlanda i Rimlanda, uključujući i sve strateški važne pomorske tjesnace i kanale, od Bospora i Dardanela, Gibraltara, Hormuza, Bab el-Mandeba do Sueskog i Panamskog kanala, omogućio je SAD-u u poslijeratnim godinama do tada neviđeno širenje moći i utjecaja. Dok su američka i britanska mornarica vladale morima, njihova politika geostrateški je manipulirala po sastavnim dijelovima Europe i Heartlanda – zapadnoj, srednjoj i istočnoj Europi.

Umjesto predlaganih savezničkih opcija gušenja poražene Njemačke, kao što je učinjeno nakon 1. svjetskog rata, američka politika je napravila još jedan genijalni potez i pomogla obnovi SR Njemačke. Privlačeći Njemačku sebi, privukla je i cijelu srednju Europu i tako je pomirila sa zapadnom, otklonivši opasnost mogućeg novog sukoba sila zapadne i srednje Europe – Francuske i Velike Britanije s Njemačkom.

Taj mir pod američkim pokroviteljstvom i nadzorom bio je s jedne strane preduvjet američke dominacije europskom politikom, a s druge strane bez njega bi bila nemoguća današnja Europska unija. Tim „Pax Americana“, uspostavljen je i atlantski most savezništva po kojem je, uostalom, i novostvoreni vojni savez NATO i nazvan. 

Ne propustite