POSLJEDNJI ISPRAĆAJ BRATA ENVERA: Iz dvije grobnice pronašli su mu donju vilicu i donji dio ekstremiteta (FOTO)

Bosna i Hercegovina
POSLJEDNJI ISPRAĆAJ BRATA ENVERA: Iz dvije grobnice pronašli su mu donju vilicu i donji dio ekstremiteta (FOTO)
Mevludin Jahić iz Bratunca, povratnik u mjesto Zalužje, juče je bio na dženazi svog brata Envera u Potočarima koji je ukopan zajedno sa ostalih 70 identificiranih žrtava.

Mevludin Jahić iz Bratunca, povratnik u mjesto Zalužje, jučer je bio na dženazi svog brata Envera u Potočarima koji je ukopan zajedno sa ostalih 70 identificiranih žrtava.

Mevludin, tridesetsedmogodišnjak, ne mari za politiku jer nema vremena, okupiran je stvarnim životom i prepun boli zbog gubitka dva starija brata i velikog broja članova familije. 

Mevludin se brine o majci i nani koje su narušenog zdravlja te o svemu vodi brigu sam. Bavi se poljoprivredom i na taj način privređuje za život. Zna Mevludin da mu niko mu neće zaraditi za preživljavanje osim njega i niko mu neće vratiti izgubljenu braću. Njegovo je da se nosi sam sa životom i gubicima. Njegovo je da nađe snagu i prihvati, njegovo je da bude jak i za majku i za nanu pa tek onda za sebe. 

„Bilo nas je tri brata i tri sestre..,“ - počinje priču Mevludin.  „... živjeli smo život kakav dolikuje jednoj finoj porodici.„ 

„Enver je bio šaljivdžija, takvog ga pamtim. Nikada se ni u čemu nismo zamjerili. Bio je nestašan i vedrog duha. Jednom je na večernjem sijelu obukao dimije i stavio šamiju predstavljajući se kao žensko i nasmijajavući sve prisutne. – kroz gorak osmijeh prisjeća se Mevludin dvije godine starijeg brata. „ Svašta ga je zanimalo, bio je talentovan i svašta mu je išlo za rukom ...  bio je dobar u školi, nikad u kući nije pisao zadaću, nije mu trebalo .. sve je pamtio. Bio je baš pametan. Bio je miran i fin primjer.„ – ponosno će Mevludin. 

„Sve se desilo na brzinu. Juli 1995 godine. Na taj dan svi smo se morali rastati od svojih najdražih. Tako sam i ja sa svojom dvojicom braće. Nisam se stigao ni pozdraviti s njima.

Nikad ih više nisam vidio. Noć prije nego što će Srebrenica pasti, rečeno je da se ide na to postrojavanje u Šušnjare. To veče kroz plač, sve se desilo na brzinu, nismo imali vremena ni pozdraviti se. Nismo znali ni šta se dešava, sve je bilo u nekoj neizvjesnosti.  

Moja sestra je zapamtila šta je brat Enver imao na sebi od odjeće i to je stvarno bilo na njemu na dijelovima tijela koji su pronađeni.„ – nastavlja priču Mevludin, praveći pauze da se ne primjeti koliko je to ponovno proživljavanje tih trenutaka još uvijek vidno i živo. 

„Raspitao sam se i saznao da je Enver streljan u Vranjevu i da je prvo bio ukopan u grobnicu u Lipnju i kad je potpisan Dayton ta grobnica je premještena. Početkom prošle godine su nam javili da su pronašli Envera.  Nakon toliko godina bilo je teško čuti to isto kao i svaki 11.07,  isto mi je kao da je on juče poginuo a danas ga kopam .. Zadrhtao sam i sjeo na pod .. nisam čuo ništa od onog što mi je dalje govorio glas preko telefona...blokirao sam, emocije su proradile...ne možeš objasniti taj osjaćaj...nazvao sam ponovo kad sam se prizvao da bih saznao detalje i tada sam i majci prenio. 

Iz dvije grobnice pronašli su mu donju vilicu i donji dio ekstremiteta - noge do stopala.“ 

„Kada sam išao da ga identifikujem, osjećao sam i da mi je drago i da mi je žao u isto vrijeme. Kad to dvoje sastaviš, opet bude više na dobro i hvala Bogu pa su našli i ovoliko da se smiri. Da su samo jednu kost našli, da znam da je njegova, da se njegova duša smiri i da bude kod dragog Allaha gore i aBd u Džennetu i da svi šehidi tamo budu, ja bih ukopao i samo tu jednu kost. Prošle godine sam imao dženazu daidži i daidžiću, a ovih godina sam prisustvovao dženazama mnogobrojne familije".

20170711-093648

Jučer je Mevludin opet bio sa svojim bratom na sedždi njegove dženaze i u nekom paralelnom svijetu oni su ponovo bili zajedno, ruku pod ruku kao oni isti nestašni dječaci koji su vedrili druge.  

Enver je našao svoj smiraj a i Mevludin...napokon. 

Još jedan brat čeka na susret sa svojom braćom,  još jedno iščekivanje, još jedna neizvjesnost, još jedna bol.  

„Tragamo i za drugim bratom Hedinom,  za njega ništa ne znamo. I s njim sam se isto veče i isti tren rastao kao sa Enverom. Oni su zajedno otišli...više ih nikad nisam vidio..“  – dodaje sa uzdahom Mevludin. 

„Mora se živjeti, život ide dalje, ali je mnogo lakše živjeti sa saznanjem da si ukopao svog voljenog i da je našao smiraj, da mu učiš fatihu i tevhid i sve druge vjerske obrede i svaki vikend da posjetiš mezar  i proučiš jasin. Meni je poslije ukopa mnogo lakše. Onako u neizvijesnosti razmisljaš da li je nađen ,kako je umro, kakva mu je sudbina bila, možda je bio ranjen, pa patio, pa onda ubijen. Kad pola tijela nedostaje, opasne su to misli. To ne može da se shvati osim da se doživi. „ – zaključuje. 

Puko je zavaravanje znati kako se osjeća neko ko je na ovakav način izgubio člana porodice. Od Envera Mevludin ima jednu fotografiju, sjećanje i bol.  

received-817995578365447

Enver je naša opomena, naša obaveza sjećanja i bol iz poštovanja. 

Enver nije bio ni punoljetan u vrijeme kada je ubijen. 

Enver je juče našao svoj smiraj, a smiraj jednog naroda leži u poštovanju prema njegovim žrtvama i  borbi protiv amnezije. 

Genocid je zločin u ratu a amnezija zločin u miru. Ne budimo zločinci mira. 

Juče je Mevludin svog brata zadnji put držao za ruku i vodio do kabura baš onako kako ga je nekoć vodio u igru. Ovaj put vječnu.  

Juče je Enverova duša nakon mnogo godina lutanja svoj put zaustavila i napokon se smirila. 

Pronađimo i mi svoj smiraj i ne dozvolimo da se ikad zaboravi i ponovi Srebrenica. 

 

(Za Novi.ba iz Srebrenice: Naida Kurdija)

 

Ne propustite