Okrenuo sam se i posljednji put vidio oca

Bosna i Hercegovina
Okrenuo sam se i posljednji put vidio oca
Čovjek kojem je genocid u Ljutočkoj dolini obilježio život

Most rastanka - Tako je izgledao naš jedini put spasa, a taj most je bio most rastanka u pravom smislu riječi. Zajedno s mamom, sestrom i ocem krenuo sam u koloni na stranu koja je život značila. Prve su išle mama i sestra, a mene je otac nosio na ramenima da bi ga četnici pustili da prođe. Međutim, napola mosta čuo sam glas koji je dovikivao: "Odža, stani!"

"Otac je zastao i nekoliko četnika dotrčalo je do nas. Rekli su mi da idem za mamom i sestrom i da će otac doći kasnije. On nije došao ni kasnije, ni nikad! Okrenuo sam se i posljednji put pogledao oca, ali samo njegova leđa. Njegov zadnji pogled nisam zapamtio." priča Džafica, reditelj i scenarista nedavno predstavljenog filma "U dolini heroja", čiji je otac, efendija Smail Džafica bio među prvima od 300 svirepo ubijenih Bošnjaka u Krajini.

Smaila su četnici odveli na jednu stranu, a pod Sabahetom su, dok se kretao putem spasa, odzvanjali teški koraci nad nabujalom Unom. Imao je samo sedam godina kada je osjetio krv, smrt, tugu, strah i nemoć. "Nikada neću zaboraviti taj dan. I ne mogu. Zapravo, zapamtio sam fragmente koje sam kasnije povezivao u jednu cjelinu. Sve vrijeme rata živio sam u nadi da će se otac pojaviti i pokucati na vrata. Međutim, tek na njegovoj dženazi osjetio sam da je zauvijek otišao. Sve dotad imao sam osjećaj da će se vratiti i biti dio naše porodice. Od 10. juna 1992. godine nije prošao nijedan dan, a da nisam pomislio: „Kako bi bilo da je on tu..." To je bio moj san i ostao." tvrdi Džafica.

U teškom vremenu glava kuće postaje majka Subhija. Sabahetu i njegovoj sestri i danas je i otac i majka. "Nažalost, u BiH je mnogo sudbina sličnih mojoj. Odrasti bez jednog roditelja rana je koja ne može zacijeliti ni da imam dva života. A majka, ona je motiv koji me svaki dan pokreće iznova. Sa svoje dvije ruke uspjela nas je othraniti i od mene i sestre napraviti ono što mi jesmo, aktivni učesnici društva.", dodaje Sabahet.

Dvadeset godina poslije rata sve je manje onih koji razmišljaju o teškoj sudbini djece šehida. Ovaj termin sve manje budi saosjećanja, koristi se usputno, kad zatreba. "Rekao bih da ni šalteri više "ne prepoznaju" dijete šehida i to je tužno.", dodaje Džafica.

Ne propustite