Hoće li Tužilaštvo pokazati zube?

Ima ona hiljadugodišnja, da poslije kiše dođe sunce, a kad je upotrijebite kroz narativ glavnih aktera bosanskohercegovačke političke pornografije, onda to izgleda ovako: poslije iscrpljujuće kampanje dođu glasovi; poslije obećanja dođu šarene laže; poslije izbora dođu mandati; ili - poslije referenduma dođe Tužilaštvo.

Nepoznato je još uvijek da li će se ova igra riječi, primjer – posljednji, uklopit u slučaju Milorada Dodika, pa će mu „politički motivisano“ Tužilaštvo zaista doći na noge, ili će se Dodik, iz Laktaša serbez zaputiti da izjavu u vezi s provođenjem referenduma da u Sarajevu.

Dok se Dodik bude nećkao, sve oči će bit uprte u Tužilaštvo BiH, kao u sveti hram ovdašnje političke bezizlaznosti, koji svijetli i samuje u tmini, lux in tenebris. Iz Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, pak, dobićemo gorku satisfakciju, koja više djeluje kao rukavica u lice: nije više Goran Salihović, nego je Gordana Tadić!

Naravno da najisturenije ličnosti pravosudnog sistema, bilo da je riječ o suspendovanoj ili trenutnoj, neće i ne mogu preko noći okončati oporu pravosudnu agoniju u Bosni i Hercegovini i stati ukraj cjelokupnom sistemu koji ih je izbacio na tu, isturenu površinu.

Uprkos svim propustima kojim smo imali priliku svjedočiti proteklih dana, suspendovani glavni tužitelj je našao za shodno da nam objasni da u ovome svemu, nije bitan on kao Goran Salihović ili glavni tužitelj, nego da je riječ o „zaštiti vladavine prava i sprečavanju pravosudno-državnog udara“.

Barem se dvojako može posmatrati njegova uloga glavnog tužitelja: kao zaštitnika Milorada Dodika, ili kao "zaštitnika" države, jer je, tobože, optužnica protiv Dodika opasnost po državu i izazivanje „pravosudno-državnog udara“. Mile bi rekao: „ja vidim ovu čašu do pola praznu, a vi je vidite do pola punu“.

Dok je Salihović neumitno klizao u pravosudni ambis, tamo gdje se već odavno nalaze njegovi prethodnici Marinko Jurčević i Milorad Barašin, Dodik je uspio glavu zadržati iznad vode, nastojeći da se iskobelja mešetarenjem i političkim manipulacijama, što je dosad uvijek davalo dobre rezultate.

Zna Mile dobro kako funkcionira pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini, a još bolje kako iz njeg izdejstvovat povoljno rješenje, a da se pritom ne otvaraju pandorine kutije ni na jednoj strani. Uostalom, i puno sitnijim ribama je uspjelo da na isti način ostanu imuni na utjecaj Tužilaštva, pe se, eno, šeću slobodni po Čaršiji.

No, pitanje je hoće li Dodik pristat na medijsku farsu po principu "tresla se gora - rodio se miš",  kroz koju je nedavno prolazio Fahrudin Radončić. Ili, ako baš ne bude imao izbora, hoće li je iskoristiti u svoju korist za neke buduće referendumske naume. 

Stoga paranoično dramatizuje s predstavom o protestima pred zgradom Tužilaštva BiH, predstavom o njegovim samoprijavljenim saradnicima Tužilaštvu, predstavom o prijetnjama koje mu je uputilo političko Sarajevo - čisto da poveća ulog u svojim mešetarskim naumima.

Ima ona hiljadugodišnja, bolje vrabac u ruci nego golub na grani, a kad je upotrijebite kroz narativ glavnog aktera bosanskohercegovačkog političkog beznađa, onda to zvuči ovako: bolje referendum u ruci, nego izbori na grani; bolje Mato Đaković na OBN-u, nego Biljana Knežević na RTRS-u; ili, gledajući iz Federacije: bolje Gordanu Tadić za petama, nego Valentina Inzka na svojoj strani!