Kako su teroristi pokušali ubiti sport: 44 godine od Minhenske

Drugi pišu
Kako su teroristi pokušali ubiti sport: 44 godine od Minhenske
NA današnji dan prije 44 godine dogodio se nezapamćen zločin na Olimpijskim igrama u Munchenu 1972., kad je palestinska teroristička organizacija "Crni Rujan" upala u olimpijsko selo te je otela, a poslije i pobila 11 izraelskih sportaša.

Na današnji dan prije 44 godine dogodio se nezapamćen zločin na Olimpijskim igrama u Munchenu 1972., kad je palestinska teroristička organizacija "Crni Rujan" upala u olimpijsko selo te je otela, a poslije i pobila 11 izraelskih sportaša. 

 
Olimpijske igre Münchenu bile su jedne od najspektakularnijih što se tiče rezultata koji su tamo ostvareni. Sve do Pekinga 36 godine poslije i pojave Michaela Phelpsa nitko nikada nije nadmašio sedam zlata i sedam svjetskih rekorda plivača Marka Spitza. U Münchenu su briljirali i sovjetski gimnastičari predvođeni Olgom Korbut, u legendu je ušao ''leteći finski policajac'' Lasse Viren u atletici, Jugoslavija je osvojila rukometno, a Mate Parlov boksačko zlato, dok je košarkaška reprezentacija SSSR-a u dramatičnoj finalnoj utakmici šokirala svijet  i pobijedila favorizirani SAD.
 
Ipak, ove će Igre nažalost najviše ostati upamćene po onome što se dogodilo u noći s petog na šesti rujan.
 
Te noći izraelski su se sportaši vratili iz izlaska u kojem su gledali slavni mjuzikl ''Guslač na krovu'' i željeli su poći na počinak. Međutim, palestinski teroristi iz skupine ''Crni rujan'' iskoristili su šlampavost organizatora i bez problema su upali u Olimpijsko selo te su okupirali zgradu u kojoj su bili smješteni izraelski sportaši.
 
Teroristi naoružani Tokarev pištoljima, kalašnjikovima i bombama planirali su oteti izraelske sportaše i razmijeniti ih za dvoje njemačkih terorista, Ulrike Meinhof i Andreasa Baadera iz skupine ''Baader-Meinhof te 234 palestinska zarobljenika zatvorena u izraelskim zatvorima.
 
Međutim, plan nije uspio. Pred samu zoru osmorica palestinskih terorista predvođenih Lutifom Afifijem i Jususufom Nazalom upali su u paviljon gdje su spavali Izraelci. Najprije su zarobili suca Jossefa Gutfreunda, a onda je krenuo masakr. Hrvač Josef Roman i njegov trener Moshe Weinberg pokušali su napasti napadače, no ovi su ih odmah pogubili. Poslije toga su zarobili devet Izraelaca i krenuli su pregovori.

Domaćini su reagirali katastrofalno, početnički, totalno nespremno. Posebno čudi reakcija njemačke policije kad se zna da su se mjesecima uvježbavali za moguće terorističke napade. Kroz treninge su prošli 26 mogućih vrsta napada, a vježba broj 21 gotovo je identična onoj koja se dogodila. Nijemci su nizali grešku za greškom, glupost za glupošću. Najprije su odbili pomoć izraelskih anti-terorističkih jedinica, koji su za razliku od Nijemaca bili spremni za ovakve situacije, da bi odlučili nastaviti natjecanja na Igrama koje su pritom i snimali te prenosili na TV-u. Tako su teroristi uživo gledali što se događa i pratili su sve što radi policija.
 
Palestinci su uz već poznate zahtjeve tražili i avion za Kairo. Kako je Izrael odbio isporučiti zarobljene Palestince, sve je ostalo u rukama njemačkog kancelara i dobitnika Nobela za mir Willyja Brandta. Brandt je u očaju ponudio Palestincima ''bianco'' ček, ali uzalud – teroriste novac nije zanimao.
 
Brandt je odbio dolazak Mossada i pokušao je prevarom te policijskom intervencijom izvući teroriste van zgrade. Njemačka policija umjesto pilota u avion je postavila svoje ljude i činilo se da je trik uspio jer su na ponudu Palestinci pristali, međutim, sve je pošlo po zlu kad su Nijemci shvatili da je otmičara osam, a ne tri kako su isprva mislili.
 
Konačni epilog kaosa koji je uslijedio: devet ubijenih Izraelaca, pet mrtvih Palestinaca i jedan njemački policajac. S dvojicom iz Olimpijskog sela ukupno 11 pobijenih sportaša te sveukupno 17 poginulih.

Izraelska tajna služba Mossad nije imala namjeru tek tako prijeći preko 11 ubijenih sportaša i pokrenula je akciju kodnog imena ''Božji gnjev'' u kojoj su pobijeni svi Palestinci umiješani u minhensku tragediju. Osvetničke akcije vođene su po cijelom svijetu, primjerice u Norveškoj i Libanonu, a za posljedicu su imale smrt više desetaka nevinih ljudi, koji su bili kolateralne žrtve izraelskog bijesa.
 
Ionako nezadovoljna načinom na koji je globalna zajednica reagirala na zločin nad izraelskim sportašima, Golda Meir se potpuno razbjesnila kada su preostali teroristi oslobođeni bez konzultacija s Izraelom. Zatražila je lociranje i eliminiranje svih koji su imali veze s napadom. Izdala je zapovijed da izraelska tajna služba Mossad organizira specijalne jedinice koje će se obračunati ne samo s trojicom preživjelih otmičara, nego i sa svima uključenima u planiranje pokolja.
 
Operacija "Božji gnjev" trajala je skoro 20 godina, ali na kraju su ubijeni baš svi sudionici u napadu. Prva žrtva izraelske osvete bio je predstavnik PLO-a u Italiji, koji je ubijen već u listopadu 1972. godine. Izraelski komandosi su nastavili loviti Palestince po cijelome svijetu, sve dok 1992. nije pogubljen i posljednji organizator napada. Ukupan broj mrtvih sveo se  na15 terorista koji su sudjelovali u napadu ili koji su ga organizirali, ali i na stotine drugih koji su stradali u napadima izraelske vojske na kampove za obuku boraca PLO-a.
 
"Crni rujan" je pokušao uzvratiti istom mjerom i izveo još nekoliko zapaženih akcija protiv izraelskih građana u svijetu, ali to nije nimalo pokolebalo Izrael. Osvetnička kampanja Golde Meir bila je tako žestoka da je matična teroristička organizacija al-Fatah naposljetku raspustila "Crni rujan", u nadi da će zaustaviti kišu bombi kojom su izraelski avioni svakodnevno zasipali svaku točku na palestinskom teritoriju za koju je postojala i najmanja sumnja da ima veze s pokoljem u Münchenu.
 
Golda Meir je zbog nesmiljene kampanje ubijanja terorista stekla zastrašujuću reputaciju, ali i izazvala niz diskusija o tome je li sama inicirala državni terorizam.

Inspiriran ovim događajima, posebice osvetom Mossada,  Steven Spielberg 2005. snimio je odličan film pod naslovom ''Munich'' s Ericom Banom u naslovnoj ulozi.
 
 Imena tragično stradalih sportaša koja se nikad ne smiju zaboraviti su: David Mark Berger, Ze'ev Friedman, Jossef Gutfreund, Eliezer Halfin, Josef Romano, Andre Spitzer, Amitzur Shapiro, Kehat Shorr, Mark Slavin, Jakov Springer i Moshe Weinberg.

(Index.hr/ Saša Čobanov)

Ne propustite