Bog, Hrvati i Federacija

Krajem marta Institut za društveno-politička istraživanja iz Mostara je objavio studiju sa nekoliko konkretnih prijedloga za reorganizaciju države, a koja bi trebala početi sa preustrojem Federacije BiH – i to na etničkim principima.

Post-dejtonska Bosna i Hercegovina je podjelom na dva entiteta ostavila pitanje teritorijalne podjele između Hrvata i Bošnjaka, a problemi koji su nastali u poslijeratnom periodu nastavljaju i danas da koče razvoj zemlje. Prije svega,ističe se nezadovoljstvo Hrvata teritorijalnom podjelom Federacije, i od kraja rata naovamo, hrvatski političari pokušavaju da organizuju još jednu federalnu jedinicu unutar BiH sa hrvatskom većinom. Najozbiljniji pokušaj ostvarivanja ovog cilja se desio u 2000. godine u Novom Travniku, kada je Hrvatski narodni sabor na svom osnivačkom zasjedanju u Novom Travniku odlučio raspisati referendum na kome su se bh. Hrvati izjasnili o Deklaraciji o pravima i položaju hrvatskog naroda u BiH.  Usvojena Deklaracija je proglasila suverenost hrvatskog naroda u BiH, a međunarodna zajednica je reagovala tako što je tenkovima upala u trezor Hercegovačke banke i tako dokinula izvor finansija kako stranci HDZ koja je i bila lučonoša ove ideje, tako i Hrvatskoj samoupravi kao teritorijalnom subjektu unutar Federacije BiH.

Nakon toga, samoupravaši su političkoj zajednici ponudili Platformu Hrvatskog sabora, u kojoj su tražili osnivanje Federalne Republike Bosne i Hercegovine, sa načelom potpunog pariteta i ravnopravnosti naroda, uz novu Međunarodnu konferenciju u BiH, neku vrstu Daytona 2.  Do toga nikada ne dolazi, a svaka priča o ustavnim promjenama pada odmah na početku. A onda 2006. godine Željko Komšić, uz pomoć velikog broja bošnjačkih glasova, postaje hrvatski član predsjedništva, što iznova antagonizira velik dio hrvatskog stanovništva, i priča o trećem entitetu još jednom dobija na snazi. Kada se 2010. na izborima situacija ponovila i Komšić je (sa 60% glasova) ostao hrvatski član predsjedništva, majorizacija postaje ključna riječ u diskursu hrvatskih i bošnjačkih političara unutar Federacije.

Kao što prenosi Večernji.ba, predloženi modeli (ne)teritorijalnog preustroja su usmjereni na nužne promjene Ustava BiH i FBiH te Izbornog zakona BiH kojima bi se eliminirale posljedice neodgovarajućih izmjena tih ustava, sa svrhom obnavljanja pune jednakopravnosti naroda. Modeli administrativno-teritorijalnoga preustroja utemeljeni su na jasnim kriterijima demokratskoga odlučivanja tijela lokalne samouprave na razini županija i jedinica lokalne samouprave u FBiH, kao i teritorijalnoga kontinuiteta novonastalih administrativno-teritorijalnih cjelina, uz naglašenu perspektivu cjelovite reforme ustroja BiH na načelima jednakopravnosti naroda, ali i težnje ka simetriji državnoga ustroja.

Prijedlog je uglavnom naišao na odoboravanje političara iz reda hrvatskog naroda, koji već dugi niz godina traže uspostavljanje hrvatske federalne jedinice. Tako profesor sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Nino Raspudić tvrdi u izjavi za Oslobođenje da “će se možda tim preustrojem Federacije naći nekakav okvir koji će imati taj potrebni konsenzus. Mislim kako bi održivo rješenje bilo da se Federacija rekonstruira na dva teritorijalno diskontinuirana kantona, jedan bošnjački, jedan hrvatski. To praktično danas i imamo na terenu. Imamo dva društva kojima treba dati i institucionalni okvir. Mislim kako je to pravi put ka održivoj Federaciji.“

S njim se slaže i sarajevski profesor Ugo Vlaisavljević, koji je na promociji studije u hrvatskom domu herceg Stjepana Kosače u Mostaru rekao da je “hrvatsko pitanje pitanje svih konstitutivnih naroda u BiH i pitanje rješenja ukupne krize u BiH. Sadašnje stanje pokazuje kako mi nemamo temelj za etnokulturnu pravdu.”

Urednik i vlasnik portala Poskok.info Ivan Šušnjar, za Novi.ba je rekao:“To je samo jedan pristup koji bi mogao promijeniti stvari u Federaciji. Ova studija je jedan oblik vizije koja daje prijedloge koje bi Hrvati odmah potpisali, koje hrvati nikada ne bi potpisali, i isto tako prijedloga koji bi Bošnjaci potpisali. S tim da studija u sebi sadrži karte novih teritorijalnih jedinica, a čim se kod nas obajvljuju mape, odmah se nailazi na protivljenje protiv podjele BiH, a zapravo se radi o ukrupnjavanju kantona i regija. Ja studiju podržavam u smislu otvaranja dijaloga, i žao mi je što je shvaćena kao želja za podjelom osim za konstruktivnim pristupom.“

Međutim, postavlja se pitanje koliko je održivo rješenje koje opet počiva na etničkim principima – ako nas je išta naučila postdejtonska realnost, to je da komadanje administracije na manje cjeline samo može dovesti do zastoja u radu i problema, tako da se postavlja pitanje koliko bi efikasan bio ovakav model. Međutim, jedan od autora studije, Milan Sitarski, tvrdi da bi ovakvo uređenje „moglo dovesti do pojačanja međunacionalnog povjerenja i sniženja tenzija i distance, a možda i trasirati put utemeljenju interkulturnog bosanskohercegovačkog građanstva, čemu unitarističke snage streme tek deklarativno, a u stvarnosti je to njihovo stremljenje ekstremno neučinkovito i kontraproduktivno, ili pak neiskreno.“

Ipak, ne slažu se svi sa ovakvim viđenjem budućeg ustroja države. Tako profesor sa Fakulteta političkih nauka Elmir Sadiković kaže u izjavi za Novi.ba: „Što se tiče same studije, ona je u dijelu koji govori o historiji BiH naučno neutemeljena, jer su brojne historijske činjenice u njoj netačno prikazane, ponajviše što se tiče kontinuiteta razvoja državnosti BiH i etničkih odnosa unutar BiH. Međutim, u studiji su najbitniji prijedlozi koji se navode kao rješenje političkih problema u BiH, ali se svode na uređenje države po principu tri etničke republike. U jednoj bi bila dominantna bošnjačka, u jednoj hrvatska, u jednoj srpska većina i sve bi se odluke donosile konsenzusom tri etničke oligarhije ili elite. Taj prijedlog je naravno legitiman, svako ima pravo da predloži rješenje za uređenje Bosne i Hercegovine dok ne dovodi u pitanje njen teritorijalni integritet, međutim smatram da je ovaj prijedlog suprotan duhu vremena u kojem živimo, suprotan državno-pravnoj tradiciji BiH,i na kraju krajeva, suprotan evropskim vrijednostima kojima težimo. Evo imamo iskustvo postdejtonskog nefunkcionisanja Bosne i Hercegovine na principima etničke teritorijalizacije vlasti i vidimo da etničke političke elite ni u jednom važnom pitanu ne mogu postići dogovor. Nikada u historiji Bosna nije imala etničke teritorijalne jedinice na kojim je jedan narod imao ekskluzivno pravo – taj model kod nas je korak ka trajnoj dezintegraciji BiH, ne bi doveo političku stabilnost nego bi otvorio vrata za neke nove sukobe. Po meni je taj prijedlog iz brojnih razloga neodrživ i neprihvatljiv.“  

Studija je objavljena u dvojezičnom izdanju, na hrvatskom i engleskom jeziku, a izdana je uz financijsku pomoć Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.