Seljačka buna ili neprijateljski ispad

Aktuelno
Seljačka buna ili neprijateljski ispad
Omaha ili Jurjevo ili Đurđevdan je predkršćanska svetkovina u našim krajevima, kada Krajišnici i okolno stanovništvo Banije i Korduna slavi početak lijepog vremena i završetak zime. Djevojke se umivaju s vodeničnih točkova i omahuju cvjetnom vodom da su mirisne i čiste. Mladići to rade s cvijetom drenjka, da budu zdravi ko dren. Od jutra se narod skuplja na velikoj livadi i sve se pretvara u lijepo narodno veselje.

"Cazinska buna”, kako je u narodu zvana, ili “Cazinski ispad”, kako je bilo uobičajeno zvati je u političkom vrhu tadašnje Jugoslavije, ili “neprijateljski ispad”, kako je u tadašnjoj službi unutrašnje bezbjednosti tretirana, 6. maja 1950. godine definirana je kao oružana pobuna Krajišnika protiv tadašnje NFR Jugoslavije.
I danas, nakon mnogo godina “Cazinska buna” izaziva velik interes, kako šire javnosti tako i spisatelja, publicista, naučnika i umjetnika, a traže se odgovori na do sada javno neodgovorena pitanja. Obimna i hvale vrijedna studija “Cazinska buna” Vere Kržišnik-Bukić iz 1991. godine daje iscrpnu analizu bune i tog vremena, ali novi prilozi za reviziju historije tog događaja ugledali su svjetlo dana nakon otvaranja tajnih dosjea UDBA-e, pa se i sama buna može sveobuhvatnije sagledati.

Zašto je šesti maj te 1950. godine izabran za dan narodne pobune i ko je organizovao “Cazinsku bunu”, šta je povod, a šta uzrok pobune i kakve su posljedice uslijedile?

Omaha i buna

Omaha ili Jurjevo ili Đurđevdan je predkršćanska svetkovina u našim krajevima, kada Krajišnici i okolno stanovništvo Banije i Korduna slavi početak lijepog vremena i završetak zime. Djevojke se umivaju s vodeničnih točkova i omahuju cvjetnom vodom da su mirisne i čiste. Mladići to rade s cvijetom drenjka, da budu zdravi ko dren. Od jutra se narod skuplja na velikoj livadi i sve se pretvara u lijepo narodno veselje. Virtuozni prikaz tog vremena u knjizi “Omaha” objavljenoj prije 30 godina predočio je Dževad Sabljaković.

Te poratne, gladne i politički nestabilne 1950. godine ovo je narodno veselje ili Omaha bilo uvod u krvavi pir i zauvijek ružno sjećanje na lijep narodni običaj.  

Za bunu su tadašnji državni organi znali i slučajno ili namjerno nisu joj pridavali značaj. Ne sluteći u šta se upuštaju, a želeći iskazati svoje nezadovoljstvo sa sveprisutnim siromaštvom i državnom stegom u otkupu tržišnih viškova, mnogi i ne znajući šta se ustvari dešava, srčani i naivni Krajišnici su vođeni nekolicinom odabranih vođa izrazili svoj bunt u masovnom okupljanju i napadu na državne rezerve hrane.

Iz svjedočenja učesnika bune jasno je da njih 600 s 50 pušaka nisu bili snaga za bilo kakav ozbiljan prevrat niti su imali precizne ciljeve pobune, osim izraženog bunta i djelimične otimačine rezervi hrane iz sabirnih stanica. Parole koje su korištene govore da je neko znao šta treba buna da poruči. “Živio Kralj”, “Živio Staljin”, “Dole komunisti”, samo su neke krilatice koje smjerno i precizno vođeno bunu odvlače u zamku i historijski otklon od njene iskrene i masovno izražene suštine i borbe za prava seljaka i prava na dostojan život.

Povod i uzrok pobune

Nemali broj istoričara i istraživača saglasan je da je povod za bunu vješto insceniran od strane tadašnje službe državne bezbjednosti (UDBA) i političkog vrha, koji su izabrali dan, kada se po narodnoj tradiciji okuplja veliki broj ljudi na jednom mjestu, da provedu svoj pripremljeni plan u konačnom obračunu s ostacima ustaša, četnika, informbiroaca i muslimanske milicije Huske Miljkovića.

Znano je da je ovaj dio Bosne i Hercegovine ograničen lijevom obalom Une na jugu te Koranom i Petrovom gorom na sjeverozapadu, Antemurale Christianitatis zapada i Dural Harba i mač islama Osmanskog carstva. Granica civilizacija, religija i kultura, Rimljana i Ilira, kršćanstva i Kristijana koja se spletom historijskih zbivanja definirala kao vojna krajina u širem smislu ili Cazinska krajina u stvarnom životu.
Tokom dugog vremenskog perioda Cazinska krajina postala je etnički muslimanska, što je u velikoj mjeri imalo uticaja na razvoj i tok događaja u 2. svjetskom ratu.
Koliko je uticajni Nurija Pozderac kao pripadnik Muslimanske organizacije i najmlađi poslanik u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca svojim odlaskom u partizane, gdje postaje potpredsjednik 1. zasjedanja AVNOJ-a, imao uticaja na priključenje muslimana NOP-u, toliko je i Hasan Miljković, disident JMO i kandidat na Mačekovoj listi u cazinskom kotaru, koji bira drugu stranu, imao uticaja na formiranje Muslimanske milicije Huske Miljkovića. Huska, kao predratni skojevac, nakon njemačkih ofanziva u Krajini s partizanima odlazi u Liku, a nakon smjenjivanja s mjesta sekretara SKOJ-a i spoznaje da mu je brat u logoru Jasenovac, vraća se u Krajinu i formira “muslimansku miliciju” koja ratuje na svom ognjištu protiv sviju koji ih napadaju.
Pri kraju rata, zahvaljujući vještom radu prekaljenog komuniste Šukrije Bijedića, Huska i većina njegove vojske prišla je partizanima, a Huska je postao oficir NOV. Dio Huskine vojske se nije slagao s ovom odlukom i odmetnuo se u “zelenaše”, a nakon dirigovanog ubistva Huske Miljkovića dobar dio njegove vojske priključio se zelenom kadru i ostao do kraja rata u šumama Krajine. Nemili novoj vlasti, i zelenaši i oni koji su prišli partizanima bili su likvidacijski cilj UDBA-e i političkog vrha Jugoslavije koji je aktivno sudjelovao u organizaciji i realizaciji plana obračuna sa stanovništvom Krajine, kršeći sve međunarodne konvencije o ljudskim pravima i čineći postupke koji se graniče s genocidom.

Odmazda države

Taj i naredna tri dana bune nije bilo žrtava i taman kad se stanje stišalo, uslijedila je odmazda protiv svog naroda. Na osnovu uputa i naredbi tadašnjeg najvišeg vrha Jugoslavije, oličenog u predsjedniku prezidija skupštine Jugoslavije, Moši Pijadi i Đuri Pucaru Starom, krenula je na današnji dan prije 66 godina neviđena hajka na Krajišnike zbog “neprijateljskog ispada” i za kratko vrijeme je, bez pravična suda i vođenja sudskog procesa, ubijeno 15 ljudi ispred njihovih domova. Vođe bune, Mile Devrnja, Milan Božić, Ale Čović i još 13 ljudi streljani su, a za 262 čovjeka izrečeno je 4.617 godina zatvora. Radno sposobni, a manje sumnjivi, osuđeni su na prinudni rad u rudnicima Jugoslavije, a mnogima je oduzeto pravo glasa i lična imovina nauštrb troškova suda. Preko sto porodica ili 777 lica osuđeno je na “kolektivnu kaznu” – deportaciju, što je nezapamćen slučaj takve sankcije u Jugoslaviji, gdje su i maloljetna djeca bila kažnjena za “grijehe” svojih očeva. Rijetki su se vratili u Krajinu, a većina je kojekakvim kanalima bježala u inostranstvo.

Ostaće zabilježeno i urezano u svijest naraštaja da Krajišnici nisu nikad poraženi i da im je postojbina časna kolijevka kojoj se s ponosom vraćaju i iz nje tananim nitima pletu mostove dobrim ljudima i klopku onim drugima. Ovdje lebdi dah Zapada i Istoka u jednom gnijezdu mitske ljepote krajolika s hirovitim i zdravim vodama i nadasve ponosnim ljudima plahe naravi. Ne ponovila se odmazda

Ne propustite