Matić: Bosna i Hercegovina je banana republika kojom upravljaju neznalice

Božidar Matić preminuo je danas u 79-oj godini u Sarajevu, potvrdila je Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Prenosim vam posljednji intervju Božidar Matića koji je prošli mjesec dao za poslovni magazin Prizma.

Ugledni bosanskohercegovački akademik, Božidar Matić, uprkos poznoj životnoj dobi  u savršenoj je mentalnoj kondiciji. U svojoj impresivnoj karijeri Matić je obavljao niz značajnih i bitnih funkcija.Reklo bi se kako je svaka naredna pozicija koju je obnašao bila stepenica više u odnosu na prethodnu. Prvo zaposlenje ostvario je u Energoinvestu, da bi potom bio imenovan za rektora Univerziteta u Sarajevu (1981-1985). Godinu dana poslije izabran je nap oziciju jugoslovenskog federalnog ministra za nauku i tehnologiju u Vladi Branka Mikulića. Nakon povlačenja sa te funkcije (1989.), Matić će se vratiti u Energoinvest na direktorsku poziciju na kojoj je dočekao i rat. Pet godina nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, kao kandidat SDP BiH, akademik Matić izabran je za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, a o stvarnim razlozima misterioznog odlaska iz državne vlade govori po prvi put u javnosti. Osim što svjedoči o jednom zauvijek izgubljenom vremenu, akademik Matić lucidno za Prizmu komentira i aktuelnu bosanskohercegovačku zbilju…

Gospodine Matiću, za dva mjeseca navršava se 25 godina od krvavog raspada Jugoslavije, a bili ste aktivni sudionik mnogih bitnih događaja iz tog vremena.

Jugoslavija je bila po svojoj zamisli jedan kvalitetan projekt. Američki predsjednik bio je kum stvaranju Jugoslavije. Imao je SAD kao uzor, mislio je da južnoslovenske zemlje mogu stvoriti jednu prosperitetnu integraciju i tako je nastala Jugoslavija. Nažalost, ona nije imala određene osigurače koji bi osigurali da se spriječe negativnosti koje zajednička država može imati u sebi. Tako tu nije bilo osigurača protiv velikosrpske imperijalne ideje prema kojoj je Jugoslavija zapravo Velika Srbija. Oni to kopiraju od imperijalnih ideja Rusije koja je njima uzor, međutim, dok je Tito bio živ, nekako se i reducirala ta neravnopravnost. Sam Ustav iz 1974. bioje sjajan, on je vodio prema jednakopravnosti i autonomiji odlučivanja – tamo gdje ne treba da opstane centralizacija, to je u dobroj mjeri uspjelo. Bruto društveni proizvod Jugoslavije bio je centraliziran samo 7% na nivou Jugoslavije, 93% bio je dohodak u rukama republika i to je jedan vrlo zdrav princip jer je decentralizacija organizacionih struktura i države pozitivan civilizacijski trend.

To se održavalo dok je Tito bio živ, onda je počelo silovanje od strane Srbije koje je otpočeo Milošević. Ja sam bio član Saveznog izvršnog vijeća Branka Mikulića koji je dao ostavku.

Ostavka je rezultirala odlaskom Mikulića u martu 1989?

U martu je on definitivno otišao,a ostavka je najavljena u decembru 1988.

Praktično ste zajedno bili, mislim na tu vladu, tri godine?

Vlada nije trajala četiri godine, nego tri i pol da tako kažem. I danas ja ne znam detalje koji su doveli do toga da Branko da ostavku.

Da li su razlog bili iznuđeni štrajkovi, govorilo se o nezadovoljstvu radnika, zaleđivanju plata ili je to sve bilo pripremano iz srbijanskih centara moći?

Ma kakvi, u svakoj državi imate nerede i štrajkove pa ne ruše se vlade. To je bilo nešto drugo, tu su počela podvaljivanja, na jedan ružan način. O Branku Mikuliću su počeli pisati da je sin ustaškog funkcionera, a njegov otac nikakvu uniformu osim željezničke nije obukao. Ali, „Politika“ kao medijski koncept i općenito medij koji je imao mnogo izdanja, među njima neka vrlo maligna kao što je bila Duga– oni su prljavo radili sav taj posao.

Oni su bili pod kontrolom beogradskog političkog vrha, govorimo o medijima koji su strogo kontrolirani i radili su po nalogu srbijanskih političko-nacionalističkih krugova?

Da, to je bilo potpuno pod kontrolom i radili su šta su htjeli i užasnim lažima trovali su sve oko sebe. Kako lažima s Kosova, tako i vezano za BiH. Jedan visoki funkcioner SIV-a je mene, kad sam već otišao iz Vijeća i bio glavni direktor Energoinvesta, pozvao i rekao: “Daj, molim te, kad dođeš u Beograd, dođi da vidiš jedan papir koji će tebi kao direktoru Energoinvesta biti jako zanimljiv.” Ja odem njemu, on izvuče papir iz kase i izvede me iz sobe. Šetali smo oko vodoskoka koji je pred zgradom i on je govorio: “Evo, sad pročitaj.” To je bio izvještaj saveznog SUP-a koji je bio pod ingerencijom savezne vlade. Sjećam se, to je bio pošten izvještaj, a u njemu je bio obrađen samit svih direktora izdanja “Politike”. Tada je rečeno da BiH treba početi rasturati, da BiH ima jednu od najvećih vrijednosti u svojim preduzećima, među njima Energoinvest, i da treba prljavi veš tražiti u svakom vidu života u BiH. Prljavog veša ima svugdje, ne postoji institucija ni familija bez prljavog veša, a kamoli republika… Pa su oni pobrojali kako treba kreirati različite vidove pljački, problematizirati i izmisliti bogaćenje zvaničnika. Tako, jedna potpuno benigna situacija s nekom malom zemljom koju su neki funkcioneri kupili u Neumu – to su digli na najveći nivo. To su bile benigne stvari koje nisu bile krađa, ljudi su kupovali, a u tu aferu Neuma su uplitali Branka, Deronju, itd. Tako da je sve to bilo zasnovano na izobličenoj istini, konstrukciji, laži i mislim da je to Branka iznerviralo, pa je zato dao ostavku. Mada, ne znam ni danas tačno zašto je vlada u kojoj sam ja bio član dala ostavku, toliko je to sve bilo mutno.

Je li tada vlada bila homogena, da li su se politička atmosfera i naručeni pritisci preslikavali na njen rad?

Vlada je bila prilično homogena. Što se toga tiče nije bilo nikakve destrukcije iz vlade. Istina, bila su dva ministra koja su rijetko dolazila na sjednice, oni su to s Brankom rješavali nasamo – riječ je o ministru unutrašnjih poslova i ministru odbrane. Branko je imao dobru ekipu, ekonomska situacija koju je Branko naslijedio bila je jako loša, katastrofalna. Tajno je bio sakriven jedan deficit od pola milijarde dolara. Mi smo za njega saznali na jednoj zatvorenoj sjednici. Bio je komad papira gdje je bilo opisano da je napravljena jedna vratolomija koja je koštala pola milijarde dolara koju mi imamo kao naslijeđe.

O čemu se radi, pola milijarde nije malo?

Šta je zapravo bilo? Fiskalna godina bila je do 15. januara, sve fakture koje jedno preduzeće izda do Nove godine, a naplati do 15. januara, ulaze u bilancu iz prošle godine. Međutim, bez ikakvog obavještavanja javnosti, Milka Planinc je napravila 15 dana pomaka da sve što se naplati do konca januara ulazi u prošlu godinu i tako je ona bilancu za prošlu godinu spasila, ali je to isplivalo kada smo mi došli. Naslijeđe. Ja se sjećam situacije kada je ministar transporta zapomagao da mu plijene brodove u Alžiru jer nije platio pristojbu u lukama, a Branko je rekao:“Eto ti guvernera Narodne banke, dogovori s njim i platite to.”Dvadeset hiljada dolara nije se moglo platiti, to je Branko naslijedio. Kad je odlazio, Izvršno vijeće je ostavio s 3 milijarde plusa.

Kako ste se borili s inflacijom, s obzirom na to da je bila ogromna?

Inflacija je bila velika. Ne može se istovremeno rješavati nekoliko krucijalnih stvari, jer to je bila cijena da se to završi. A, onda je Ante Marković svojim angažmanom doveo do plusa od 10 milijardi i to je bio minimum koji je bio potreban da se napravi konvertibilni dinar.

Može li se reći da je Marković imao kontinuitet, pozitivan trend Vaše vlade, jer su određene reforme bile započete?

Ništa ne bi mogao napraviti da Mikulićeva vlada nije ostavila dobre preduslove za reforme. Branko je odigrao junačku ulogu, zemlja se mogla izliječiti, jer dug inostranstvu od 18 milijardi na 24 miliona stanovnika nije bio ništa osobito. Uporedite to s današnjom situacijom kada samo Hrvatska ima 46 milijardi eura vanjskog duga. To je za Jugoslaviju bilo potpuno rješivo – s malo boljim upravljanjem, a Branko je znao upravljati. Sve je bilo rješivo. Nije bilo nerješivih stvari, ali je želja za totalnom vlašću Slobodana Miloševića pokrenula te loše stvari. To šta su oni Kosovu uradili do nas je dolazilo, i Branko je intenzivno upozoravao sektor saveznih unutrašnjih poslova govoreći: “Nemojte da Kosovo bude mina koja će razoriti Jugoslaviju.”

Ako govorimo o toj 89. i Kosovu, onda se vrijedi prisjetiti Gazimestana, što je prema mišljenju mnogih bila svojevrsna najava onoga što će se dešavati kroz dvije godine na prostoru zajedničke države.

Jeste. Jugoslavija je imala dobru poziciju u EU, mi smo svi očekivali zvanični poziv u EU, naročito kad je došao Ante Marković. Onda je Branko Mikulić izborio tešku borbu, s Partijom, s Predsjedništvom CK, jer je glavni cilj reforme bila reforma privrednog sistema, da se uvede tržišna privreda, umjesto Zakona o udruženom radu da se donese zakon o preduzećima. Zakon o udruženom radu bio je kultna stvar, imao je odličnih rješenja u sebi, vrlo suvremenih koji bi i danas igrali… Prvo, decentralizacija u privredi, drugo zborovi radnih ljudi bili su pretvoreni u kolektivne poduzetnike. Ljudi su se odricali plata da bi se kupile mašine, povećala amortizacija, što je bio proces investiranja…Međutim, on je imao i neke utopističke ideje koje se nisu mogle ostvariti. To je opći prosperitet koji ulazi u svaku poru svake familije, radnog mjesta.  Zatim, nefleksibilnost zakona o radu predstavljala je problem jer niste mogli otpustiti lošeg radnika, samo ste ga mogli skloniti i primiti boljeg. Zato su preduzeća bujala, rezultat je bila neefikasnost.

U svemu tome,u periodu nakon napuštanja Vlade, Vi dolazite na čelo domaćeg ekonomsko-privrednog giganta “Energoinvest”. Jeste li bili zabrinuti, da li ste osjećali da se nadvijaju tamni oblaci nad državom?

Energoinvest je bio izvoznik br.1 u Jugoslaviji. Jedini pokazatelj kvaliteta nije pokazatelj imaš li 30 ili 50 hiljada zaposlenika, nego koliko procenata svoje proizvodnje izvoziš i šta izvoziš: trupce ili tehnologiju, a Energoinvest je bio broj jedan! Ja sam čitav život proveo u Energoinvestu osim, da tako kažem, dva izleta.

Mislite na period kada ste bili rektor Univerziteta u Sarajevu i državni ministar u Mikulićevoj Vladi?

Jeste. Energoinvest je bio sjajno organizovan, pokojni Blum (Emerik) je to uspostavio, a Braco(Dragutin Kosovac) je nastavio. Rekao bih idealan Blumov nasljednik – isticao se širinom uma, nije bio nimalo, da kažemo “zarobljen”, bio je nedogmatičan, beskrajno pošten… Ja moram reći mene je izabrao radnički savjet na funkciju glavnog direktora i meni je to najveći kompliment. Pazite, ja sam poslije fakulteta došao kao pripravnik u Energoinvesti nisam imao nikakvu podršku. Ni familije nisam imao u Sarajevu, ja nisam škole završio u Sarajevu – fakultet u Zagrebu, a gimnazija u Visokom. Došao sam u novu sredinu, a ta sredina ti je omogućila da napreduješ, da ideš na doktorat, posjećuješ univerzitete prve svjetske lige. Blum je bio “zaražen”time da samo saradnja sašampionima nudi posao i napredak: “Ko je najbolji u toj tehnici?”– to je njegovo pitanje. Kada treba kupiti neku licencu: “Idite tamo gdje je najbolje”, govorio je kada je odlučio da Energoinvest pretvori u firmu zapadnog oblika unatoč postojanju Zakona o udruženom radu koji je malo smetao, ali ne previše. Pa, on je doveo američku firmu Mekenzi, Mekenzi je i onda, i danas konzalting broj jedan za organizaciju preduzeća u svijetu. Mekenzi je od nas napravio pravu evropsku, svjetsku, firmu.

Akademiče Matić, sigurno ste najupućeniji da namkažete koliko je Energoinvest išao ispred tog vremena?

Jako je puno bilo sinergijskih veza koje izvana nisu bile vidljive. Npr. mnogi bi kazali: “Energoinvest proizvodi opremu za energetiku, elektromašinsku opremu za energetiku, sve pokriva za energetiku, pa zašto će im, koji će im đavo rafinerija nafte?” Takvi pojma nisu imali šta je sinergija. Ako je Energoinvest nudio negdje dalekovod, pa je mogao “naftaškoj” zemlji reći: “Moći ćeš mi platiti naftom, ali iznad OPEC-ove kvote – ja ću je primiti.” To je za naftaške zemlje bila izvanredna pogodnost. I ti si onda imao konkurentsku prednost da tvoja ponuda bude razmatrana kao ugodna nekom kupcu. Onda bi nas ljudi pitali kako možemo primiti naftu iznad OPEC-ove kvote. Smiješ je primiti, ali je ne smiješ prodati – ta nafta se ne može prodati. Čak ni originalni proizvođač ne može da je proda – može da ti je da u razmjenu, to je barter. Međutim, kad ti uzmeš da si u preduzeću imao pogone za naftne derivate, distributivnu kuću – Energopetrol, pa onda “kuću” za preradu, rafineriju, kako za goriva, tako i za maziva u Modriči, a vlasnik te nafte, pod navodnicima, bili su naši dalekovodi, jer je nafta dobivena kao način plaćanja zato što si ti toj i toj zemlji izradio dalekovode – onda imaš odličnu situaciju.Naime, vlasnici dalekovoda nisu mogli prodati tu naftu, ali su je mogli dati u “svoj” distributivni sistem Energopetrola koji bi je onda dao internom fakturom, nigdje vanjske fakture, na preradu u Brod, pa internom fakturom iz Broda na pumpne stanice. Pri tome, monetizaciju si provodio kroz tu sinergijsku vezu unutar poduzeća. Poštovao si međunarodna pravila, nisi prodavao ilegalni proizvod, ali si ga monetizirao na legalan način. Tu sinergijsku vezu mnogi nisu shvatali, nego su pitali: “A što će tebi rafinerija?” Onda Blum kaže: “Zato jer Jugoslavija mora da uvozi naftu, mora, pa onoliko koliko je na ovaj način uveze, manje će platiti konvertibilnim parama naftu drugima…” Ili, primjer drugi. Proizvodnja glinice. U svijetu, svaka glinica ima svoju elektrolizu – postavlja se pitanje, ti je praviš u Zvorniku i to praviš 600 hiljada tona proizvodnje, a nemaš elektrolizu. A ta elektroliza bila je na Bajkalu, to je kao izvoz išlo, a stvaralo je mogućnost da uvezeš naftu.

To je bila jedna potpuno zaokružena priča koja je imala svoju potpunu opravdanost i efikasnost?

Da, omogućavali su se barteri, specijalni vid trgovine razmjenom, a ne plaćanjem.

Kada pominjemo Vaš period na čelu Energoinvesta, dvije milijarde dolara godišnje bio je obrt i obim poslovanja firme!

Dvije milijarde dolara bila jeukupna godišnja prodaja Energoinvesta. To nije velika suma, Braco (Dragutin Kosovac) koji je bio odličan u smišljanju viceva, govorio je: “Pa mi smo dno druge evropske lige po toj prodaji.” Recimo, Siemens koji je također u energetici, on je broj jedan u Evropi, i s njim se mjeriš. Oni su imali 136 milijardi dolara godišnje prodaje, 60 puta više. E, to je bila prva liga. Ali, mi smo za jugoslovenske prilike zbog strukture prodaje, zbog ogromnog izvoza bili izvoznik broj jedan, a onda si i kvalitet broj jedan.

Kako danas gledate na ovu tugu koja se zove Energoinvest?

Samo polako, doći ćemo i na to. Energoinvest je bio vrlo složena i fina struktura. To je dobro uigrana i usklađena firma, dijelovi između bili su dobro usklađeni i najlakše se to razvali kad je nered. Rat je napravio nered, što je finija struktura, to se lakše razvali. Evo. Stavi zrnce pijeska pod točak vagona, ništa nisi uradio, a stavi ga u sat, on će stati. Što je finiji mehanizam, to mu manje povoda i vremena treba da bude uništen. Uništavanje Energoinvesta počelo je prvim pucnjem – to što je unesrećio veliki broj ljudi koji su izgubili radna mjesta, familije koje su izgubile prihode, itd., a to ovi, koji naprimjer kroje pravdu u Haagu, nisu uopće uzimali u obzir. Oni su samo brojali mrtve glave, i to na jedan neadekvatan način – u Prijedoru kao nije, a u Srebrenici jest dokazan genocid.

Dotakli smo se i rata. Dvostruki aršini, zar ne?

Čuvala se Srbija s ovom posljednjom presudom Karadžiću. Jer, da je bilo dokazanog genocida za sedam općina, onda bi se zaista Srbija morala debelo zabrinuti, ovako ostaje samo Srebrenica. Nemam šta dodati.

Evo, pomenuli ste rat i Energoinvest, rat i zločine…

Energoinvest je imao svoja istraživanja i razvoj, tehnologije koje je prodavao. On je stvarao,a ni onda ni danas ne možeš biti super izvoznik ako nemaš svoja istraživanja i razvoj, da kreacija proizvoda bude tvoja.

Nametanje svog “proizvoda” na tržište?

Jeste, 11 istraživačko-razvojnih centara imao je Energoinvest. Ja kao poslušni vojnik, da su mi rekli da idem mesti podove u nekom pogonu, ja bih išao. Došao sam kao pripravnik, bez ičije podrške, i na bazi isključivo stručnosti – popeo se do vrha. U takvoj situaciji nemaš pravo zanovijetati. Ja sam znao da je teška situacija, već su i određene sabotaže počele. Sjećam se afere “Mjerni sistemi”, to je bila fabrika u Lukavici. Kakve su to bile namještaljke, to je strašno!

Vi ste tu matricu prepoznavali odranije, pomenuli ste to pismo, dokument, koji Vam je pokazan u Beogradu?

Prvo. Dakle, ono pismo koje je savezni SUP napravio prisluškujuću samit u “Politici”nosilo je zaključak s ciljem razvaljivanja BiH. Nisam, moram priznati, očekivao da će narod biti toliko naivan i da neće prepoznati da razvaljivanje Jugoslavije, kome BiH nije doprinijela, ona je tu bila pasivni element – tog grijeha nema na njoj – dakle, da će se razvaljivanjem Jugoslavije uništiti i Energoinvest. Jer, ako imaš smetnje u suradnji Srebrenice i Prilepa, koji je isto bio naša fabrika, ali i smetnje između subjekata unutar Energoinvesta, onda je jasno da će to smanjiti prodaju, da će je uništiti, i to se moglo pretpostaviti. Ja se sjećam bila je proslava 50. godišnjice Energoinvesta. Ja sam izašao na binu, i kad sam vidio ko sjedi u prvom redu, šefovi i predstavnici nacionalnih stranaka, i to uglavnom oni koji su na neki način bili porijeklom iz Energoinvesta, npr. Krajišnik (Momčilo, osuđeni ratni zločinac) bio je finansijski direktor, član Predsjedništva, Franjo Boras, ali i još neke druge likove kad sam vidio, npr. Muhameda Čengića tadašnjeg potpredsjednika vlade… Bilo ih je još. Kada sam vidio da sjede u prvom redu, meni je palo na pamet kako nam je, nama kao Energoinvestu, ovo kraj. Ja sam imao ishemiju mozga, kratkotrajnu. O tome se nije pisalo, skoro minutu sam se držao rukama za govornicu.Nisam bio svjestan ničega. Blok.

Je li to proizvela situacija koje ste postali svjesni – vidjevši i sve te ljude ispred sebe, ali i znajući gdje to sve skupa ide?

To je bio zbir svih utisaka. Rekao sam, sala je bila dupke puna. Ja potpuno isključen, kasnije čujem da su svi su mislili:“Vidi, rasplakao se.”

Gotovo mi je nevjerovatno ovo što čujem, taj Vaš potpuni blok, šok i muk…

Mnogi kažu da su mi suze tekle. Onda sam se snašao i održao govor bez čitanja i tako je počeo kraj Energoinvesta. Nikakve više šanse nema za takvo preduzeće u BiH – jer nema motiva. Onda je motiv bio socijalistički razvoj BiH. Doduše,bio je u svemu tome i jedan negativni element. To je ta želja za autarhijom (samoodrživošću) koju je socijalizam donosio. Išlo je po onoj: “Nemoj ništa od kapitalista uvoziti, sve što ne moraš, ti nemoj da uvoziš.” Iako je to u Jugoslaviji bilo daleko manje nego u ostalim socijalističkim zemljama, ipak je ta želja da sve svoje imaš, da proizvedeš sve svoje proizvede – postajala. To je negativan uklon, da kažem negativna želja, jer ne možeš biti efikasan u svemu: time razvodniš snage, izgubiš efikasnost… To je ono što se mjeri, sve ostalo je usput: novac koji je potreban, želja, itd. Tada je motiv bio razvoj. Danas. Evo, međunarodna zajednica je dosta kumovala općoj, lošoj slici. Rekli su kako se velika preduzeća ne mogu privatizirati, onda se firme razbiju na dijelove, pa onda ti dijelovi privatiziraju i npr. sada imamo da ljudi u fabrici dalekovoda štrajkaju… Onda, naravno, čitav taj proces pratilo je uništavanje samoupravljanja i to na način da radnici nisu dioničari. Došlo se do toga da je država preuzela sve, pretvorila društvenu imovinu u državnu, što je najveća greška! Jer je na taj način država preuzela na sebe odgovornost prema radnicima. Ako radnici u Fabrici transportnih uređaja u Tuzli ili tamošnjoj Livnici štrajkaju, ili štrajkaju na Dalekovodu na Stupu – za sve njih adresa je vlada. To je državno, tako da je nestao osjećaj odgovornosti kolektiva. Iako mnogi kolektivi i dalje smatraju da je sve to njihovo,nikakve snage nemaju da nešto promijene, i normalno da onda na koncu odu pred vladu i štrajkaju.

Kako biste ocijenili aktualni ekonomski trenutak u kojem se nalazi BiH?

On je tranzicioni, s dobrom idejom tranzicije. Neka se sve privatizira, ali bez korupcije, bez pozadinskih ciljeva koji su nevidljivi javnosti, ali su produkt nečijih interesa. Tako da je situacija nezdrava. Zatim, za razliku od npr. Izraela, koji u zvijezde kuje svoje izumitelje, efikasne privrednike, itd., tamo je to pokret, cijene se oni koji su učinili pozitivne i bitne stvari za poduzeća i stvari, kod nas je potpuno drugačije.

Kada ste već kod tog poređenja – da Vas pitam, je li Vas iko od vladajućih garnitura konsultirao o bilo kojem pitanju vezanom za Energoinvest?

Nije. Kada je njima, da tako kažem,međunarodna zajednica naređivala da se to tamo rasturi, usitni, da se lakše proda – onda su to uradili. Nisu prodavali jer ono što nije bilo kvalitetno nudili su, kao kada bi vam neko nudio probušeni šešir. Niko to nije htio. Ono što je valjalo, tu im nije padalo napamet da privatiziraju. Ja sam u dva mandata bio u Upravnom odboru Agencije za privatizaciju. Odbor napravi plan za sljedeću godinu koji je racionalan, ozbiljan i onda ga vlada sruši na način da isključi iz privatizacije svakog ko ima šansu da donese neki novac. Najbolji primjer vam je Hidrogradnja. Firma je bila povezana s Turcima povodom nekog posla u Iraku. Kako su Turci, odmah poslije Amerike, bili na spisku da naplate poslove u Iraku, oni su to naplatili. I, pošteno, dio prenijeli Hidrogradnji. U to vrijeme nisi smio pomenuti, prići, ideji privatizacije. Onda kada su je isisali potpuno, sad bi Hidrogradnju privatizirali. Ja se pitam ko će kupiti taj probušeni šešir.

Vjerujem kako je loš osjećaj kada uradite ozbiljne analize, predložite privatizaciju i model firme, a onda neko to dekretom prekriži i uradi po svome. Kako ste to doživljavali?

Poslije jedan-dva takva slučaja da vlada potpuno promijeni plan privatizacije koji je Agencija provela, to staljinističko-brežnjevljevsko upravljanje privredom dovelo je do toga da mi sad imamo situaciju koje nema ni u bivšem SSSR, a ni u zemljama koje su bile sateliti Istočnog bloka, kao Mađarska ili Poljska. Oni su svi prošli kroz tranziciju, a kod nas je vlada sve što je valjalo sačuvala u svom vlasništvu samo da bi dalje isisavala. Pri tome, ono što ne valja, oni su nudili. Tošto ne valja neće niko da kupi i imate blokadu, tako da je privatizacija stala.

Šta mislite o privatizaciji velikih firmi, npr. BH telecom, FDS…?

Ne treba miješati infrastrukturne s proizvodnim pogonima. Fabrika duhana donosi pare i ima status koji ima. Druga stvar je Telecom. U Njemačkoj je to u državnom vlasništvu, ali se upravlja kao da je privatno. A, kod nas ono što je u državnom vlasništvu, time se upravlja tako da se u prvom redu zadovolje apetiti vlade, a ne razvojni ciljevi. Nema puno tih infrastrukturnih poduzeća. Evo,imaš Željeznicu koja je u katastrofi jer je država ne razvija. Čak ne znam dokle je stigla ideja privatizacije – naravno, pruga se ne može privatizirati, ali putnički, teretni saobraćaj se može privatizirati. Dakle, da zaključimo. S obzirom na društvene okolnosti, nema nikakve šanse da se takva preduzeća, tehnološki usmjerena, sinergijski povezana, ponovo ožive ili “stvore”. To je nemoguće, jer sadašnja privredna struktura jeste nastala iz trgovačkog miljea, a trgovina nema visoke tehnološke aspiracije. Ovo je jako važno i trebat će decenije da se to vrati. Npr. kako ocjenjivati neka preduzeća? Ima prosperitetnih poduzeća u trgovini, recimo Violeta. Ali, niko ne ulazi u to ko proizvede onaj papir – to je glavni “štos”! Njegovo rezanje, pakovanje, ništa od toga nije tehnološki nivo. Ti meni proizvedi kvadratni metar toaletnog papira. E,to je problem. Nema tog dijela, već se svodi na uvezi i konfekcioniraj. I Violeta se smatra jako uspješnim poduzećem, i u toj oblasti može biti prosperiteta, a oni to jesu. Međutim, mene zanima gdje je kvadratni metar tog papira proizveden, ima li neko cilj i plan da se to jednog dana proizvede u ovoj zemlji? Hvala bogu pa imamo drveta, starog papira… Dozvolit ćete. Ima jedan primjer dobre privatizacije, recimo “Natronka”iz Maglaja. Slovenija nema nijedne takve fabrike, Hrvatska nema, Srbija nema, Makedonija, Crna Gora, Grčka, Bugarska… I Turska je kupila, unikatnu fabriku. To je fabrika koja od cjepanice pravi natron papir, a onda je proces proizvodnje od natrona prema finim papirima dosta manji problem i lakši. Jest da se tu kupuje domaći resurs, stalno se pojavljuje minus drveta, ali zato trupci izlaze i to nije po ukusu bivšeg energoinvestovca kakav sam ja. Vi ste pitali je li me iko išta pitao u vezi Energoinvesta ili nekih sličnih stvari. Činjenica je kada je SDP došao na vlast, da su me pitali da budem na čelu Vijeća ministara na bazi reference što sam vodio Energoinvest. Međutim, SDP za koji sam ja vjerovao da je snaga koja može preporoditi zemlju, me iznevjerio. Nikad niko nije pitao što si odustao, a ja ću vam sada reći zbog čega. Svi izbori do tada su bili na bazi zakona koji je pisao stranac. I mi smo napravili prvi put domaći Izborni zakon koji je bio jako dobar. Ne samo po mom mišljenju, desilo se da je ekipa koja ga je pisala znala našu situaciju, imala ciljeve BiH pred očima, i stvar je dovedena do toga da je, čak i opoziciona stranka SDA objavila da će glasati za zakon.

Obično opozicija ne podržava poziciju, je li to znači da ste imali konsenzus oko zakona?

Da, mogu reći da je to bio dobar zakon. Za mene je to bio veliki plus da opozicija glasa za zakon koji vlada predlaže, što se kaže, da skačeš od radosti. I, onda Zlatko (Lagumdžija) napravi zaokret i kaže: “Ako će oni glasati za zakon, mi nećemo”! Mi zakon poslali u skupštinu, a pri tome, Zlatko nije ni došao na tu skupštinu, već je bio u Milanu. Telefonom mi to javlja. Ja sjedim, pored mene šef delegacije SDP-a, Bogić Bogićević. I on je dobio poruku mobitelom ako SDA glasa za, mi ćemo biti protiv. Ja sam rekao, s ovim ne želim gubiti vrijeme i to sam rekao i visokom predstavniku. Izetbegović (Alija) me nazvao i rekao doslovno:“Jest da si ti Božo druga politička opcija, ali meni se sviđa kako vodiš vladu i molim te nemoj davati ostavku. Ipak je to za mene veliki kompliment”.

Ja, ovo što navodite, do sada nisam čuo ili negdje pročitao?

Pa, nikad niko nije ni objavio. Alija me molio da ne dajem ostavku kao i visoki predstavnik Petrič, međutim ja sam “Mekenzi” obrazovan. Napravit ću digresiju. Kada je Mekenzi radio s nama u Energoinvestu, puno smo kupovali od Mekenzija, ako si htio samo slušati, ti si onda odjednom završio jedan novi fakultet. Ja, kao takav mekenzijevac, nisam htio da trpim nikakav idiotizam i tada sam se potpuno isključio iz politike. Molio me kasnije moj drug, Alija Behmen, da prihvatim poziciju predsjednika Agencije za privatizaciju Federacije. I prihvatio sam njemu za ljubav, i to mi je posljednja državna funkcija. Kasnije su me molili, kada se uvodilo Ekonomsko socijalno vijeće, da ja prvo vrijeme predsjedavam. Prihvatio sam i uspostavio sam ESV.

Država nije iskoristila vaše znanje, kvalitete i decenijsko iskustvo. Meni je to poražavajuće.

Nije, ali nije ni trebalo, jer moje je bilo mekenzijevsko, a njihovo pilićarsko, čaršijsko, ja i danas kažem: “Bog, pa Mekenzi.”

Država se i danas batrga, prošla je decenija i po otkako ste izašli iz politike. SDP se vraćao, da bi na posljednjim izborima doživio debakl.

Nema nikog da se suprotstavi. SDP je doživio očekivani debakl, svi smo znali da će biti tako, Zlatko je moj student. Jako cijenim njegove intelektualne sposobnosti, ali šta se desilo daizgubi kriterije, i da se počne ponašati kako se ponašao – ja to ne mogu objasniti. On je primjer superinteligentnog, supermoćnog, intelektualno jakog čovjeka koji je razvio sve svoje sposobnosti…

Možda je problem u vlasti, ljudima, suradnicima…

Ja s njim imam zdravo za zdravo. Pet godina nisam s njim razgovarao.

SDP danas –u tunelu, pogubljeni, dezorijentirani…kao da hvataju zrak!

Da li će Nermin Nikšić uspjeti popraviti ovu razvalinu, ja ne znam. Izgubila se ideja, izgubili su se ljudi sdpovskog načina razmišljanja. Onda dolaze stvari koje počinju opravdavati postojanje nacionalnih stranaka – majorizacija koju provodi HDZ tamo gdje je većinski, SDA gdje je većinska, SNSD gdje je većinski. Ta majorizacija opravdava stvaranje snaga protiv te majorizacije i onda ispada da nacionalne stranke imaju smisla.

Faktički, getoizacija?

Da, i to je strašno. Jedna vrlo pametna starija žena, Hercegovka, meni je rekla: “Šta se ti oko toga toliko sekiraš? Uvijek onaj koji je većinski – taj tlači!” Kad pogledaš šta Hrvati rade u Hercegovini, šta radi SDA ovdje itd., pa oni više ni formu ne ganjaju. Biraju se upravni odbori javnih poduzeća, kad pogledaš imena odmah znaš koga su izabrali, nigdje nema mješavine.

G. Matiću, nekako sve ide prema principu jednonacionalnog, podobni dolaze na bitne funkcije s već unaprijed postavljenim zadacima. BiH grca u svakom smislu, podsjetit ću Vas da smo mi prema relevantnim istraživanjima među posljednjim zemljama za strane investicije, stvaranje pozitivnog poslovnog okruženja, itd. Čini se kako je to nemoguće promijeniti?

Zato što vladaju neuki ljudi. Te nacionalne stranke da su barem pitanje kompetencije stavili na prvo mjesto, a nisu, pa onda svakakve ljude stavljaju na ozbiljne pozicije i funkcije, mjesta, za ministra kulture stavljaju nekoga ko se nikad kulturom nije bavio. Treba pogledati samo javno mnijenje i način kako ga pokušavaju uništiti. Npr. pitanje ukidanje kantona – to je tako negativna priča, jedino što vrijedi u ovoj zemlji jeste to što ima kantone i preko njih decentralizaciju. Imamo Federaciju i RS kao višak, ako nešto treba organizaciono mijenjati, onda entitete treba ukinuti. Kantoni su švicarsko rješenje, to je samouprava. Ovi koji pametno gledaju na stvari u Hrvatskoj oni kritikuju način ustroja iz kojeg se vidi centralizacija. U količini bruto društvenog proizvoda kojim se raspolaže, kaže se da su sve županije zajedno imale 16% BDP-a,sve ostalo je u Zagrebu.

Gdje vidite BiH za godinu, dvije ili pet ?

Ona je sada banana republika, tako da je to šlagvort one vaše ilustracije. Mi smo se šprdali s pojmom banana republika kad smo gledali centralno američke države kao što je Honduras, koji je radi jedne utakmice zaratio s drugom državom, tu je Kostarika… to su sve bile banana republike za nas. Jugoslavija je bila daleko od toga da bude banana republika. Tačno se zna šta može proizvoditi zemlja s 50, 80, a šta s 20 miliona stanovnika. Za tehnološku neovisnost jedne zemlje minimum je 25 miliona stanovnika. Što jedan moj kolega u šali kaže: “Oni s 50 miliona su narodi, oni ispod su narodnosti”, ali to je više šala. Gdje vidim BiH? Vidim da mora proći katarzu, mora se shvatiti da ne može ovako i onda treba promijeniti politiku, ovako garantiram da će nas Albanija ostaviti iza sebe. Gdje mi idemo ispada da idemo putem Sjeverne Koreje u kojoj se familijarno stvaraju moći. Tu su i primjeri bivše Libije, Sirije, otac ostavio sinu državu, onda te religiozne razlike… Ovamo suniti, šiiti pa se između sebe ubijaju. Čovjek ne može da se načudi, obje grupe muslimanske, a veći neprijatelji nego s kršćanima. Onda je tu pojava teokratskih država, Hrvatska ide jako lošim putem da postane teokratska država. Ja je zovem evropski Iran. Iran je sjajna zemlja, zemlja sjajnih prirodnih mogućnosti, kulture, civilizacije, a njome upravlja jedan šef, vjerski lider, kojeg narod nije izabrao. Tako da BiH, kao banana republika, mora doživjeti katarzu iz koje će isplivati na prirodan način. Ovom zemljom upravljaju neznalice, ali vidite. Ja ne mogu reći da je Čović neznalica. On je doktor tehničkih nauka, ali kakve ljude postavlja, to njega dezavuira. Kad uzmeš spisak ljudi na ključnim funkcijama i njihove CV-je i šta ti ljudi znaju raditi, kad to vidiš – onda ti je dosta svega. Uvijek se treba upitati da li je taj čovjek u životu napravio izvoz od pet dolara?

U jednom Vašem intervju rekli ste otprilike da je samoodrživost BiH uvjet njenog prosperiteta i stabilnosti. Mi smo danas daleko od samoodrživog?

Naravno, pitanje samoodrživosti se može na dva načina gledati. Neko nema šanse da bude samoodrživ ako su mu prirodne okolnosti takve da ne može, da ne navodim primjer takve države. I, ako jedna Malta koja je jedna kamenčuga usred Sredozemnog mora to može,kako to ne može biti BiH? Ali, način upravljanja njome ne dozvoljava tako nešto.Ti prestaješ biti banana republika kad postaneš samoodrživ.