Žene nemaju pristup moći i forumima gdje se kreira politika i donose odluke

Gospođo Zvizdić Vi ste jedna od rijetkih žena u BiH koja se već dugi niz godina bavi ženskim ljudskim pravima, kakva je situacija kada je ova oblast u pitanju u BiH?

Priču o ljudskim pravima žena, možda je nabolje da počnem sa mojim osobnim iskustvom suočavanja sa polono/rodnom identifikacijom i sterotipima kojima se „betonirao“ položaj žena u društvu u  traženjima  izgubljenih prava, sloboda i dostojanstva u vremenu između svijetla i tame, dobra i zla, ludosti i mudrosti. Gdje su ljudska prava žena ? U nepravičnim bolima i nepravičnim smrtima žena. U  razlikama/jazu između onoga što žene proživljavaju i onoga što je zagarantovano ljudsko pravo ili u rodnim politikama koje načelno priznaju prava žena a nesposobne su da prihvate druga i različita iskustva, potrebe i interese.
Bosanskohercegovačko razumjevanje prava žena  je uvijek nesklad između ideala koje su muškarci zamišljali i principa podređivanja i poslušnosti koje su nametali ženama. Patrijarhat i ženski otpor protiv podređivanja su u stalnom sukobu.  Osvješćivanje žena u Bosni i Hercegovini o njihovim pravima i ulozi u društvu počelo je početkom dvadeset vijeka.  1906. godine žene organiziraju prve štrajkove zbog uvjeta rada i niskih nadnica,  1919.godine osnovaju feminističko udruženje pod imenom “Društvo za prosvjećivanje žena i zaštitu njihovih prava”, a 1942.godine ženski pokret  u BiH  bilježi kulminaciju u borbi za ženska ljudska prava. Antifašistički front žena,  omogućio je ženama da imaju ista prava u pristupu gotovo svakoj profesiji, platu kao muškarci, godinu dana porodiljskog odustva, legaliziran prekid trudnoće i razvod koji se mogao postići međusobnim sporazumom izmedju supužnika. Definirajući ova prava, komunizam nije iskorjenio patrijarhalnu kulturu, nego ju je samo preoblikovao, građenjem imidža klasno svijesne, emancipirane, višestruko opterećene žene (majke, radnice i samoupravljačice).
Sigurnost patrijahata u socijalizmu,  poljuljana je po prvi put na  međunarodnoj feminističkoj  konferenciji u istočnoj Evropi pod nazivom: Drug/ca žensko pitanje, novi pristup!  održanoj u Beogradu 1978.godine. Ženska ljudska prava i jednakost spolova bili su dugo na margini političkog interesa.  Javno govoriti o ženama i ženskim pravima tokom osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka,  bilo je moguće jedino iz ženskog diskursa.  Kroz  artikulaciju vlastitog mišljenja i govora, žene su ukazivale na sve  paradokse identifikacije ženske subjektivnosti u  socijalizmu i demokratskoj tranziciji. Konkretan doprinos ženskog civilnog angažmana prije, tokom i nakon rata jeste da su ženska prava i pitanje roda zauzimali sve značajnije mjesto u oficijelnim razvojnim programima unutar politika države i državnih  institucija. Trebalo je uložiti puno napora kako bi javni zahtjev za jednakim mogućnostima prodro kroz patrijarhalni i tradicijski autizam.
Rasprava o pravima žena i ravnopravnosti žena i muškaraca je stalno prisutna i javlja se u kontekstu političke, pravne i ekonomske tranzicije.  Pravni okvir za integraciju ljudskih prava žena I rodne ravnopravnosti u Bosni i Hercegovini, temelji se na Ustavu BiH,  međunarodnim dokumentima navedenim u Anexu 1 Ustava BiH, Zakonu o ravnopravnosti spolova u BiH, Zakonu o zabrani  diskriminacije BIH i drugim zakonima. Uprkos brojnim institucionalnim mehanizmima, zvaničnim priznanjima i pomacima u ovoj oblasti, ljudska prava žena I rodna ravnopravnost još uvijek nisu prisutni u svakodnevnom životu. Društvene, političke, ekonomske i kulturne nejednakosti su i dalje vidljive , a  rezultat su stereotipa kako u porodici tako i u društvu općenito ali I (ne)voljnosti odgovornih da ljudska prava žena I rodnu ravnopravnost integriraju u javne politike I podržavaju njihovu stvarnu a ne formalnu primjenu.
Kršenje ljudskih prava žena, zanemarivanje principa rodne ravnopravnosti te isključivanje žena iz političkog i javnog života ne mogu se više opravdati samo nedostatkom resursa i ekonomskom nerazvijenošću. Novi izazovi su rodno zasnovano nasilje kao najveća prijetnja za sigurnost žena i porast jednoroditeljskih porodica. Formalno, ženska ljudska prava i jednakopravnost polova, je “važan”kriterij kvalitet životnog standarda u BiH, od 2000.godine. Bosna i Hercegovina je unaprijedila normativno-pravni i institucionalni okvir kada su u pitanju ljudska prava žena i rodna ravnopravnost, u mnogim slučajevima ali primjena ovih standarda ne sprovodi se na djelotvoran način. Zakonodavstvo i praksa nisu usaglašeni na različitim nivoima. Žene još uvijek ne zauzimaju istaknutu ulogu u društvu kroz aktivno učešće i zastupanje u političkom, ekonomskom i društvenom životu na svim nivoima. Najveća zabrinutost odnosi se na to da još uvijek žene nisu u potpunosti upoznate sa postojećim zakonodavstvom i politikama usmjerenim ka unapređenju rodne ravnopravnosti i ženskih prava i da to poznavanje rijetko imaju žene koje su izrazito siromašne i žene koje su izložene višestrukoj diskriminaciji, kao što su Romkinje, lezbejke, biseksualne i transrodne žene, žene sa invaliditetom, žene pripadnice etničkih manjina ,starije žene i žene sa sela. Nasilje bazirano na rodnoj pripadnosti, nasilje u porodici, prisilna prostitucija i trgovina ženama, diskriminacija po osnovu roda u zapošljavanju, unaprjeđivanju i davanju raznih beneficija i dalje su prisutni. Učešće žena na tržištu rada (44,6%) i zastupljenost žena u radnoj snazi (28,7%) i dalje je nisko.  Podaci u različitim istraživanjima, govore da je više od polovine žena iz uzorka (47,2%) doživjela bar neki oblik nasilja nakon što je navršila 15 godina. Uprkos brojnim institucionalnim mehanizmima, zvaničnim priznanjima i pomacima u ovoj oblasti, rodna ravnopravnost još uvijek nije prisutna u svakodnevnom životu. Društvene, političke, ekonomske i kulturne nejednakosti su i dalje vidljive, a rezultat su stereotipa kako u porodici tako i u društvu općenito. Političko učešće žena u cijeloj zemlji i dalje je nisko.

Šta je potrebno uraditi kako bi žene u našoj zemlji imale jednaka prava kao i muškarci, svjedoci smo da je veoma mali broj žena na odgovornim pozicijama u javnom sektoru, u politici gotovo da ih i nema?

Mnoga istraživanja I dokumenti koje su uradile nevladine organizacije I međunarodne organizacije u BiH, svjedoče o diskriminaciji I društvenoj isključenosti žena odnosno ukazuju na potrebne korake u reformskim procesima zaštite ljudskih prava žena a tiče se  vidljivosti spolno/rodnog razlikovanja potreba žena u socijalnim strukturama  i transformacije političkih institucija kroz odgovornost i efikasnost u djelovanju. Također, važno je da ne zaboravimo da je pomjeranje žena iz pasivne asimilacije u aktivni otpor preduvjet ukidanje diskriminacije i društvene isključenosti žena kako u privatnom tako i u javnom životu.

Gdje su ključni problemi u našem društvu, da li je naš partrijalhalni odgoj uzrok svih problema?

Okruženje je stalni izvor prepreka koje ugrožavaju ostvarivanje ženskih ljudskih prava i mogu se podjeliti u  više grupa : neadekvatna zakonska regulativa; neadekvatan monitoring i primjena; resursi; administracija i službe na svim nivoima uprave; informativne, komunikacijske i socio-ekonomske prepreke i neadekvatna pažnja  prema najugroženijim grupama.   
Ključni problemi  su: neupoznatost žena sa postojećim zakonodavstvima, politikama i dokumentima usmjerenim ka uživanju ženskih prava, a to se posebno odnosi na izrazito siromašne žene i žene koje su izložene višestrukoj diskriminaciji –romkinje,lezbijke, biseksualne i transrodne žene, žene sa invaliditetom, žene pripadnice etničkih manjina, starije žene i žene sa sela ; nasilje u porodici; diskriminacija po osnovu pola u zapošljavanju, unaprjeđivanju i davanju raznih beneficija; i (ne) usaglašavanje drugih zakona i pravnih akata- statuti, strategije pravilnici i sl sa zakonom o ravnopravnosti polova BiH i zakonom  o zabrani diskriminacije, dovelo je do haotične pravne situacije u zemlji  kada su u pitanju pristup ekonomsko-socijalnim pravima žena.
Odnos prema ženama u BiH,  nikad nije bio jednostavan niti jednoznačan. Ulazak žena u javni prostor je ograničen i kontroliran. Iako je u međuvremenu uspostavljen institucionalni okvir za promicanje i nadgledanje uravnoteženog sudjelovanja žena i muškaraca u svim oblastima javnog i političkog života, disparitet između polova duboko  je ukorijenjen i još uvijek boluje teške rane tradicijskih streotipa a u isto vrijeme prolazi put takozvane evropske prespektive muško/ženskih odnosa i rodne ravnopravnosti. Žene u BiH nisu obavezujući “akter” u sistemu I strukturi donošenja I provođenja politika I reformskih procesa. Uravnoteženo ili paritetno učešće žena  u javnom životu  je jedno od rijetkih pitanja u bosanskohercegovačkom javnom životu, u vezi s kojim postoji neupitan deklarativni konsenzus u politici i opštem javnom mnijenju. Istovremeno, teško je uvidjeti razumjevanje i iskreno angažovanje svih subjekata ali i samih žena u tom pravcu.

Zašto žene ne glasaju za žene na izborima, iako je svaka treća na listi političkih partija žena, je li razlog što političke partije ne dozvoljavaju dovoljnom broju jakih i sposobnih žena da idu na listu ili je ipak nešto drugo u pitanju?

Angažiranje žena u političkom i javnom životu još uvijek nije priznato kao vrijednost koja je u stanju da transformira  političke, ekonomske, socijalne, duhovne i kulturne prostore življenja. Iako su sistem kvote i mehanizmi rodnog izjednačavanja povećali žensku participaciju u političkom životu sveukupno, prije svega mislim na članstvo u strankama, broj žena na najvišim funkcijama u političkoj partiji i broj žena na kandidatskim listama, statistike pokazuju da  žene uglavnom nemaju pristup moći i  forumima gdje se kreira politika i donose odluke, isključene su iz ključnih tijela koja rade na značajnim reformama a broj izabranih žena od 1998 do danas je u stalnom opadanju na svim nivoima vlasti. Rodna nejednakost očita je na svim razinama. Šta se dogodi sa ženama tokom izbora? Učestala je konstatcija, da žene ne glasaju za žene!  Ne glasaju ali za žene ne glasaju ni muškarci. To niko i ne zamjera. Kao da postoji neobična saglasnost između žena, između muškarcima ali između žena i muškaraca da „zadrže“ žene u porodičnom prividu, u privatnoj sferi.
Kako vratiti dostojanstvo, prava i slobodu ženama u ovim nerazotkrivenim simbiotskim obrascima opozicije priroda/kultura koju i žene i muškarci prenose vjekovima s generacije na generaciju. Potrebna je revolucija u glavi, u kući i u društvu. Revolucija protiv tradicije (prikladno za žene) i straha da žene preuzme „velike odgovornosti“. Čudno je da se ženama prepušta vodstvo u odgoju djece, brizi za svakodnevno preživljavanje obitelji kao i organizacija svih vidova pomoći u prevazilaženju nelagoda i kriza. I niko sa tim nema problem. Problemi i zapleti nastaju kad se oglase žene sa svojim zahtjevom da zajedno sa muškarcima organizuju upravu i samoupravu i podjele vodstvo.
Do uravnoteženog sudjelovanja žena u odlučivanja  i do paritetne demokratije put je za sve nas u BiH još veoma dug. Svaki pokušaj pozitivnih promjena se obezvređuje „njegovanjem“ postojećeg stanja stagnacije i frustracije kada se spomenu žene, njihove uloge i pozicije kako u porodici tako i u društvu.

Kakva je situacija u BH zakonodavstvu kada je jednakopravnost spolova u pitanju, koje promjene je nužno napraviti?

Napori žena usmjereni ka transformaciji institucija i zakonodavstva nisu uspjeli da dovedu do promjene stavova, vrijednosti, političke kulture i svijesti u vezi sa jednakim mogućnostima na ovim prostorima. Samo učestvovanje žena u politici I reforskim procesima, ne osigurava poziciju “subjekta” čije mišljenje ili prijedlog se uvažava I prihvata ali i ne daje ni autoritet ni legitimitet ženskoj politici koja bi bila ravnopravna zvaničnoj politici.

(Ne) usaglašavanje Zakona Bosne i Hercegovine o rodnoj ravnopravnosti i Zakona o zabrani diskriminacije sa drugim zakonima, dovodi do pomalo haotične pravne situacije u zemlji na različitim nivoima kada je u pitanju „hronični nedostatak“ žena u svim nivoima vlasti. Praćenje postojećeg zakonodavstva u oblasti ljudskih prava i rodne ravnopravnosti nije poboljšano jer ne postoje jasni ciljevi za politike i akcione planove a nisu ni utvrđene državne institucije koje su odgovorne za njihovu implementaciju. Razlike u pravima iz socijalnog osiguranja vezanih za materinstvo između različitih entiteta i kantona kao rezultat neusaglašenosti prava iz socijalnog osiguranja za lica koja uzimaju porodiljsko ili roditeljsko odsustvo u cijeloj zemlji sa najvišim evropskim standardima. Nizak nivo poznavanja zakona o rodnoj ravnopravnosti i zakona protiv nasilja nad ženama, ne samo među generalnom populacijom, već i među licima koja rade na sprovođenju zakona. Ne postoji adekvatna saradnja u prikupljanju sveobuhvatnih statističkih podataka o pravima žena i rodnoj ravnopravnosti za Bosnu i Hercegovinu.

Nužna promjena-  ravnopravnost žena u BiH , koja će omogućiti njihov bolji društveni i ekonomski položaj,  njihovu dobrobit i dobrobit njihovih porodica u svim segmentima društva.