NEDŽAD AHATOVIĆ ZA NOVI.BA: Nije tačno da je samo vojno i političko rukovodstvo Hrvatske osuđeno za UZP

Mnogo toga što je kazala gospođa predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović u svom obraćanju 30.11.2017. godine je tačno.

Međutim, jedna konstatacija koju je spomenula - Da Haški Tribunal nije prepoznao povijesnu činjenicu da sve ratne strahote koje su pogodile i Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu imaju isto ishodište u zločinačkom režimu Slobodana Miloševića je fundamentalno neistinita.

Čudi me kako je savjetodavni tim predsjednice Kitarović previdio presudu Haškog Tribunala Milanu Martiću vođi pobunjenih Srba u Hrvatskoj u kojoj se eksplicite dokazuje teza o Velikoj Srbiji kao o udruženom zločinačkom poduhvatu za šta je presuđeno Milanu Martiću u prvostepenom i žalbenom postupku.

Kroz presudu se za pokušaj kreiranja Velike Srbije direktno okrivljuje kompletan politički i vojni vrh Republike Srpske u BiH kao i bivše SR Jugoslavije upravo na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Ova pogrešna konstatacija dovela je putem medija do kreiranja javnog mišljenja kako je samo Hrvatska okrivljena za tzv. UZP a Srbija kao pravna sljedbenica SRJ nije.

U prvom djelu presude Milanu Martiću kao prvom čovjeku UZP-a režima Slobodana Miloševića u Hrvatskoj stoji sljedeće:

Pretresnom vijeću je predočena znatna količina dokaza o tome da su cilj ujedinjavanja srpskih teritorija prihvatila rukovodstva u Srbiji, u RS u BiH, kao i u SAO Krajini i RSK.  Vlada SAO Krajine, a kasnije i RSK, u kojoj su bili Milan Babić i Milan Martić, tražila je i dobila značajnu finansijsku, logističku i vojnu podršku od Srbije, pored ostalih, od MUP i SDB Srbije, kao i od RS u BiH. Milan Martić je takođe priznao da on sam “lično nikad nije prekinuo tu saradnju” i da je imao “dobru saradnju sa rukovodstvom Srbije, prvenstveno sa MUP-om Srbije.

U stvari, dokazi pokazuju da je policija SAO Krajine uglavnom dobijala finansijska sredstva i opremu iz MUP i SDB Srbije. Ova podrška je trajala od 1991. do 1995, a obuhvatala je čak i promjene u pogledu jedinica i kadrova unutar oružanih snaga SAO Krajine i RSK. Ima dokaza da je saradnja između oružanih snaga SAO Krajine, kasnije RSK, i JNA bila obimna i da je obuhvatala takve velike vojne operacije kao što su one koje su izvedene u Kijevu, Hrvatskoj Kostajnici, Saborskom i u Škabrnji, kao i Operaciju “Koridor 92”. S tim u vezi, Pretresno veće podsjeća na dokaze da su SVK i VJ u stvarnosti bile jedna te ista organizacija, samo što se nalazila na dvije zasebne lokacije. Pored toga, dokazi o hapšenju Milana Martića 1991. godine predstavljaju jasan primjer združene saradnje između političkih rukovodilaca u SAO Krajini, u RS u BiH i u Srbiji. Pretresnom vijeću su predočeni dokazi da je takva saradnja nastavljena do 1995. godine. Pretresno vijeće, stoga, konstatira da su u sprovođenju gorepomenutog zajedničkog kažnjivog cilja (UZP) učestvovali, pored ostalih, Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko Simatović zvani Frenki, Jovica Stanišić i kapetan Dragan Vasiljković“.

De facto ovom presudom koja je potvrđena i pred Žalbenim vijećem Tribunala Srbija odnosno tadašnje vojno, policijsko i političko rukovodstvo SRJ je osuđeno u slučaju Martić za UZP. Dakle nije tačno da je samo  Hrvatska odnosno njeno tadašnje vojno i političko rukovodstvo osuđeno za UZP, u slučaju presude Hercegovačko šestorki.

(Piše: Analitičar Nedžad Ahatović, Novi.ba)