Naučnici objavili kako bi mogli izgledati vanzemaljci

Istraživanjem vanzemaljskog života i njegovih mogućih oblika ozbiljno se znanstveno bave astrobiolozi. Neke fanove ''Zvjezdanih staza'' znalo je pomalo smetati to što su, generalno govoreći, bile previše antropocentrične.

Ne samo da su Federacijom dominirali ljudi nego su se i razni vanzemaljci u tom popularnom znan-fan serijalu uglavnom predstavljali kao vrlo slični nama.

Svi su imali dvije noge i dvije ruke, hodali su uspravno, imali su isti broj prstiju, očiju, nosova, ušiju, usta i sl. Razlike su bile neznatne – Vulkanci su imali tek malo drugačije obrve i uši, Bajoranci jedva primjetne nabore na nosu, Klingonci kvrgavija čela, Kardasijanci kožu koja je podsjećala na gmazove, Jem'Hadari više ljuskica i bradavica itd. 

Da ne budemo nepravedni, treba priznati da je u serijalu povremeno ipak znalo biti radikalnijih odstupanja od ove paradigme. Od ljudi su se najviše razlikovali Mjenjoliki, no i oni su većinu vremena provodili u ljudskom obliku. Tek bi se povremeno, na odmor, vraćali u tekuće stanje u neke posude. 

Astrobiologija izvan kućica

U posljednje vrijeme, kako se ozbiljna, znanstvena potraga za vanzemaljcima intenzivira, i znanstvenici sve ozbiljnije pokušavaju razmišljati izvan kutija, odnosno izvan okvira koje nam nameće ograničeno iskustvo životnih oblika i uvjeta kakve imamo prilike vidjeti na Zemlji (video dolje). 

Međutim, jedno novo znanstveno istraživanje koje je proveo tim biologa s Oxforda pokazalo je da bi inteligentni vanzemaljci uistinu najvjerojatnije trebali biti vrlo slični ljudima. 

Istraživanjem vanzemaljskog života i njegovih mogućih oblika ozbiljno se znanstveno bave astrobiolozi. Ono je važno za uspjeh potrage za životom, osobito inteligentnim. Ako želimo pronaći vanzemaljska stvorenja te eventualno stupiti u kontakt s njima, dobro je znati što tražimo i što možemo očekivati. U našoj galaksiji život ne bi trebao biti ograničen samo na Zemlju. Procjenjuje se da u Mliječnoj stazi ima najmanje 100 milijardi planeta od kojih bi oko 20 posto oko svojih zvijezda moglo kružiti u zoni Zlatokose, u kojoj nije ni previše hladno ni previše toplo za postojanje vode u tekućem stanju, a s time i života kakav poznajemo. Kada bi se život razvio na malenom udjelu takvih planeta, na manje od 1 % od 1 %, još uvijek bi ga u našem relativno bliskom susjedstvu bilo na desecima tisuća svjetova. 

U novoj studiji, objavljenoj u časopisu International Journal of Astrobiology, tim biologa s Oxforda nastojao je maksimalno izbjeći ograničenja razmišljanja u uvriježenim okvirima vodeći se Darwinovom teorijom evolucije kao glavnim načelom, bez presumpcije zemaljskih detalja. Teorija prirodne selekcije, koja bi morala biti univerzalan ključ razvoja života svugdje u svemiru, omogućuje davanje predviđanja koja neće ovisiti o tome temelji li se život negdje na siliciju, a ne na ugljiku kao na Zemlji, hoće li negdje život kodirati XNA umjesto DNA te hoće li živa bića udisati nešto drugo, a ne kisik. Darwin je svoju teoriju formulirao mnogo prije nego što je znanost otkrila što je DNA, kako se događaju mutacije ili kako se nasljeđuju i ispoljavaju usvojena svojstva. 

Prirodna selekcija vrlo je jednostavna - potrebno joj je tek nekoliko mehanizama da bi funkcionirala: 1) varijacija (primjerice, da neke žirafe imaju duže vratove od drugih), 2) nasljeđivanje svojstava (da žirafe s dugim vratom rađaju potomstvo s dugim vratom) i 3) razlika u uspješnosti raznih varijacija (da žirafe s dugim vratom mogu doprijeti do više lišća, odnosno hrane, od onih s kratkim).

''Temeljni zadatak astrobiologa koji istražuju život u svemiru jest da razmišljaju o tome kako bi mogao izgledati vanzemaljski život. No stvaranje predviđanja o vanzemaljcima je teško. Mi imamo samo jedan primjer života - život na Zemlji - iz kojeg možemo izvoditi zaključke'', rekao je Sam Levin, istraživač na odsjeku za zoologiju na Oxfordu.

''Raniji pristupi u području astrobiologije bili su uglavnom mehanicistički – stvarali su predviđanja o vanzemaljcima na temelju onoga što vidimo na Zemlji, kao i onoga što znamo o kemiji, geologiji i fizici. U našem radu mi smo ponudili alternativni pristup, a taj je da se za davanje predviđanja koristi evolucijska teorija neovisno o zemaljskim detaljima. To je koristan pristup jer će teorijska predviđanja vrijediti za vanzemaljce koji bi na primjer mogli biti utemeljeni na siliciju, koji ne bi imali DNA ili bi možda disali dušik'', objasnio je Levin.

Sličniji nama nego što obično očekujemo

U novom istraživanju znanstvenici su pokušali zaključiti kako bi složenost evoluirala u zadanim okvirima prirodne selekcije. Složenost vrsta na Zemlji rezultat je nekoliko događaja koji su poznati kao velike tranzicije. Ove tranzicije događaju se kada skupina organizama evoluira u organizme višeg stupnja, primjerice kada jednostanični organizmi postanu višestanični. I teorija i empirijski podaci pokazuju da su za takve velike tranzicije potrebni ekstremni uvjeti.

U svojem radu tim daje specifična predviđanja o biološkog građi složenih vanzemaljaca i daje određeni uvid u to kako bi oni mogli izgledati.

''Mi još uvijek ne možemo reći hoće li vanzemaljci hodati na dvije noge ni hoće li imati velike zelene oči. Međutim, vjerujemo da nam evolucijska teorija pruža dodatno oruđe pomoću kojega možemo shvatiti kako će izgledati vanzemaljci, a predstavili smo i neke primjere snažnih predviđanja koja možemo stvarati njime'', rekao je Levin.

''Uz predviđanje da su vanzemaljci prošli kroz velike tranzicije uz kakve je nastala složenost organizama na Zemlji, možemo reći da postoji stupanj predvidljivosti u evoluciji koji će biti uzrokom da izgledaju poput nas... Na svakoj razini organizma postojat će mehanizmi koji će eliminirati konflikte, održavati suradnju i održavati funkcioniranje organizma. Možemo čak ponuditi neke primjere kako će ti mehanizmi izgledati'', dodao je britanski biolog.