MLADI I USPJEŠNI/OGNJEN RANISAVIĆ JE DOKAZ DA SE UPORNOST ISPLATI: Pokrenite nešto što prije, vjerujte sebi i u sebe

Ognjen Ranisavić iz Banjaluke je mladić koji je uprskos tjelesnom hendikepu uspio postići zavidne poslovne rezultate i pokazati da se upornost ipak isplati. 

Do sada je imao nekoliko poduhvata vrijednih pažnje, a sa Ognjenom osim poslovnih poduhvata, razgovarali smo i o položaju osoba sa invaliditetom, a uputio je i poruku svim mladim ljudima koji razmišljaju o pokretanju vlastitog biznisa.

NOVI.BA: Poznati ste kao neko ko otvoreno priča o teškom položaju osoba sa invaliditetom, ali i kao neko ko je uprkos tjelesnom hendikepu uspio da postigne mnogo toga u životu i postane primjer mladima. Za početak, možete li nam reći kako ste počeli raditi u nevladinim organizacijama i i da izdvojite najznačajnije projekte?

OGNJEN RANISAVIĆ: Prije svega hvala na lijepim riječima. Sve je počelo slučajno, kada smo moj bivši cimer i ja odlučili da popunimo dio slobodnog vremena koje smo kao studenti tada imali, čini mi se da je bila 2010. godina, otišli smo do jedne organizacije u Banja Luci koja se aktivno bavi poboljšanjem uslova života osoba sa invaliditetom u gradu i pitali na koji način se možemo uključiti u aktivnosti organizacije. Prvo smo bili dio kreativne radionice i slikali smo na staklu. Boraveći u organizaciji počeo sam da se zanimam i za druge asprekte rada organizacije, pa sam počeo da ispitujem ljude okolo o tome šta rade, kako rade, koji su projekti aktivni, kako se pišu projekti, kako se vode, i tako dalje, i tad je sve počelo da se zahuktava. Prvo sam bio dio projekta usmjerenog ka mladim ljudima sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini, kroz koji sam stekao osnovna znanja i vještine o radu nevladinih organizacija. Drugi važan događaj je bio da sam izabran za predsjednika Udruženja omladine sa invalidtetom “InfoPart” iz Banja Luke, novoosnovanog u to vrijeme. Što se projekata tiče izdvojio bih dva najdraža, a koji su se održavali svake godine, a to su Filmski festival o osobama sa invaliditetom i akitvnosti povodom obilježavanja dana osoba sa invaliditetom na Univerzitetu u Banjoj Luci. Posebno ističem ova dva projekta jer sam radeći na njima pekao zanat i iskustvo koje mi je koristilo za ostale aktivnosti u kojima sam učestvovao, nešto poput prve djevojke, samo u drugom smislu. 

NOVI.BA: Kada ste odlučili da se počnete aktivno baviti problematikom osoba s invaliditetom? Koliko je teško boriti se za prava mladih sa invaliditetom? 

OGNJEN RANISAVIĆ: Hmmm, nisam siguran da sam odlučio, više je bila prirodna reakcija na nepovolju situaciju u kojoj su se osobe sa ivaliditetom nalazile tad, kao i sad, mada imamo nekih promjena na bolje. Kroz angažman u nevladionom sektoru sam mogao da uvidim sve nedostatke i izazove sistema, a na svojoj koži sam ih osjećao, tako da je negdje bilo prirodno se boriti za bolje uslove. A što se tiče samih prava  o tome se može pričati danima i otvara temu za sebe, ali možemo ovako to objasniti, da ljudi nisu skloni promjenama, teško ih privhavtaju i usvajaju, a svako novo pravo je promjena i onda imamo problem  da se usvoje prava, pa onda da se poštuju, a na kraju kao šlag na tortu imamo problem sa korištenjem tih prava tj. njihovom zloupotrebom i obesmišljavanjem od strane korisnika istih, pa se može steći slika sa kakvim izazovima se susreću svi koji žele i hoće da naprave neke promjene. No, uprkos tome promjene su imperativ i prijeko su potrebne društvima poput našeg, a naročito ako su promjene na bolje i tu nema dilema. 

Lakše je kukati kako nema posla, nego se pokrenuti i uraditi nešto za sebe

NOVI.BA: Možemo li biti zadovoljni njihovim položajem u bh. društvu? Da li je diskriminacija prisutna u zapošljavanju?

OGNJEN RANISAVIĆ: Da li je iko zadovoljan svojim položajem u bh. društvu? Naravno da ne možemo biti zadovoljni, jer se uvijek neke stvari mogu i trebaju poboljšavati, ali opet, moram biti iskren, nije toliko ni loše, postoje različite mogućnosti i prilike koje mi kao pojedinci rijetko koristimo i više smo skloni tom principu davanja na kašiku i naučene bespomoćnosti, nego aktivnom doprinosu razvoju društva, ovo kad kažem mislim na kompletnu bh. populaciju, ne samo na osobe sa invaliditetom, mada mi prednjačimo u takvom ponašanju. Diskriminacija postoji u svim aspektima i porama društva, i to je neminovno, prije svega kultura ovog podneblja je takva da je vrlo teško izaći na kraj sa predrasudama i stereotipima, ali što se zapošljavanja tiče tu je malo svijetlija slika, ljudi sa invaliditetom se zapošljavaju, rade, pokreću svoje poslove i mislim da u tržišnoj igri, ako vrijediš, imaš znanja i vještine da stvaraš dodatnu vrijednost, niko neće odbiti da te zaposli. To je moj stav. Jer je mnogo lakše sjediti u toploj i udobnoj kući i kukati kako nema posla nego se pokrenuti i uraditi nešto za sebe.

NOVI.BA: Možete li nam navesti neke primjere pozitivne prakse?

OGNJEN RANISAVIĆ: Poznajem ljude koji su zaposleni u ministarstvima, koji su koordinatori važnih državnih projekata u oblasti invalidnosti, ljude koji rade u bibliotekama, centrima za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invalititetom, i svi imaju neki oblik invaliditeta. Imate mladu djevojku iz Zenice koja je napravila jako dobar privatni posao izrađujući unikatne satove. Mog prijatelja iz Tuzle koji je dizajner i ima svoju štampariju i rastura sa kreativnim riješenjima u toj oblasti, a uporedo se i bavi snjimanjem filmova. Prepoznaće se svi. Znači ima prostora i ima dobrih praksi. Taj put kojim su ti ljudi krenuli nije lak, ali je neminovan za poboljšanje stavova o osobama sa invaliditetom, pokazujući da usmjeravanje fokusa na preostale snage može da se napravi čudo, mislim na lične snage, unutrašnje. Firma DigiVox , na kraju, da iskoristim da se pohvalim,  koju sam sa dvojicom kolega osnovao u Banja Luci je isto jedan od pozitivnih primjera, i dokaz ovog o čemu pričam, da je moguće uspjeti i raditi kod nas, uprkos svemu što nam govore i čime nas bombarduju sa medija i društvenih mreža. 

Pokrenite nešto što prije, vjerujte sebi i u sebe

NOVI.BA: Koja Vam je glavna motivacija u životu?

OGNJEN RANISAVIĆ: Jedno od nezgodnijih pitanja koje mi postavljaju, i odgovor je da nema motivacije. Motivacija je potrebna ako se tjeramo na nešto, tj. ako radimo nešto protiv svoje volje i želje. Na primjer, motivacija je potrebna kad se sprema ispit. Ukoliko čovjek radi stvari koje ga zanimaju i koje ga ispunjavaju tu motivaciji nije mjesto, a mnogi danas toliko koriste tu riječ i toliko traže motivaciju u svemu i svačemu, a istina je čini mi se da motivacije treba samo onda kada nismo istinski na onom putu koji je naš, u kome se ne pronalazimo i potvrđujemo, pa je potrebno da se iznova ubjeđujemo i dokazujemo da je to baš ono što nam treba. Mnogo je vjerovatnije da je taj put za koji nam je potrebna motivacija, put naših roditelja ili prijatelja, ili nekog drugog koga smo uzeli za neku vrstu autoriteta. 

NOVI.BA: Za kraj, imate li neku poruku za mlade koji razmišljaju o pokretanju vlastitog biznisa?

OGNJEN RANISAVIĆ: Pokrenite nešto što prije, vjerujte sebi i u sebe, i dobro razmislite o prihvatanju nečeg što vam govore ili što ste vidjeli. Budite nenormalni. I radite ono što želite i što vas zanima. I najbitnije od svega ne slušajte savjete!