OSVRT NA POSLJEDNJA DEŠAVANJA

Zašto ja volim reprezentaciju Bosne i Hercegovine?

Objavljeno:13.10.2017 - 10:24
A A A Times Arial

Odmah na početku teksta ću iznijeti tri tvrdnje u čiju tačnost nemam niti najmanju sumnju, ali vjerovatno će naši fudbalski znalci opet pronaći poneku zamjerku:

- Fudbal je danas biznis koliko i loptanje, možda čak i više. To što neko napravi transfer i ode u neku prosječnu ligu/ekipu u Europi ne znači nužno da je dobar igrač.

- Velika razlika je između fudbalera koji zna da ne zna a želi pobjedu i igrača koji ne zna, a misli da zna i da će mu pobjeda doći sama. Tako je i u životu uostalom. (ove dvije tvrdnje nisu međusobno iskjučive, dosta pojedinaca se potrudi da pripada u obe kategorije)

- U Bosna i Hercegovini toliko stvari je pogrešno da ne postoji ništa/niko individualno kuda se može prstom uprijeti, stanje je potpunog odsustva sistema i bilo čeg što liči na smislenu funkcionalnost. 

Neću ni pokušat pojedinačno dokazivat gore navedene tvrdnje ali imajte ih u vidu ako budete odvojili vrijeme da pročitate ovaj tekst o reprezentaciji BiH. Možda vam se naslov čini kontradiktornim prema tonu izrečenih tvrdnji, ali vjerujte mi na riječ: Ja volim reprezenataciju BiH! 

Kod mene je ova ljubav poprilično jednostavna, rođen sam na ovom komadiću Zemlje, završio školu tu, igrao fudbal tu i ne mogu da nađem ni jednu drugu reprezentaciju na čijem grbu se nalaze mjesta gdje se moj život odvija. Kratko rečeno to je moja zemlja. 

Međutim, to što je moja zemlja ne znači da mi je mozak na rezervi i da mi ne smeta ova enormna količina gluposti koje čitam posljednjih dana a vezane su za posljednji rezultat naše nogometne reprezentacije. Već duže vremena pokušavam zanemariti ono što se piše vezano za sport u našoj državi jer je to gomila besmislica i generalno bez ikakve poveznice sa realnosti. Muku mučim da pronađem ijedan tekst gdje se objektivno analizira reprezentacija, ishod, igrači, treneri, gdje zaključci imaju barem malo smisla. Većinom su to sljedeće besmislice: 

- Savez napolje!

- Otkaz Meši/Safetu/Ćiri/Baki/...!

- Igrač X ne igra isto za repku kao što igra u klubu!

Ove tri rečenice su vjerovatno usađene u dnk 90% naših ljudi i po automatizmu se izgovaraju posljednjih 15 godina, bez obzira na ono šta je istina i realnost. 

A realnost je da je naša nogometna reprezentacija drugi razred europskog nogometa. Kratko i jednostavno. Koliko god mi uživali u pokazivanju prstom na pojedinca, ne može Meša od skupine drugorazrednih nogometaša učiniti klase u tih par dana što provede s njima. Ako ste već krenuli da objašnjavate kako imamo dobre igrače, pročitajte prvu tvrdnju s početka teksta: To što neko napravi transfer u prosječne europske klubove ne znači da je dobar igrač. Budimo realni, većina naših reprezentativaca igra u Njemačkoj (prosječnim klubovima), Turskoj, Ukrajini, Poljskoj, poneko u Italiji itd itd. Koliko naših igrača igra u top 5 klubova Engleske ili Španije, dvije najjače lige na svijetu? Uzmimo samo susjede, čiji reprezentativci ne samo da igraju nominalno, nego su i nosioci igre u tim momčadima (Modrić, Kovačić, Rakitić, Matić, Ivanović, ...). Svaka čast Džeki i Pjaniću, ali nema ih još puno da se mogu pohvaliti i približnim statusom. Jednostavno realnost. Isto kao i to da Meša nije vanzemaljac, čovjek ima 57 godina i njegovi dosadašnji trenerski rezultati ne pokazuju naročit rezultatski uspjeh. I šta sad, očekujemo od njeg da plasira skupinu prosječnih nogometaša, koji se ne zalažu posebno, na Svjetsko prvenstvo bez imalo muke i pomete neku Belgiju usput?! Ako uzememo u obzir skupinu igrača koje imamo i dosadašnji uspjeh trenera, na čemu mi baziramo svoja očekivanja gospodo? Zašto mislimo da je ovo neuspjeh a ne realnost? Da mi želimo da budemo realni, pogledali bi u naš najveći uspjeh, taj famozni plasman u Brazil i pogledali grupu u kojoj smo to ostvarili: Grčka, Slovačka, Litva, Latvija, Lihtenštajn. Pa iskreno, ja da imam priliku da biram nama grupu izabrao bih vrlo vjerovatno istu ovu. Ipak, u situaciji gdje imamo generaciju igrača koji su bili u svojim najboljim godinama u tom trenutku (Džeko, Pjanić, Ibišević, Spahić) mi uspijevamo obezbijediti plasman u Brazil golom Ibiševića u posljednjoj utakmici kvalifikacija, posljednjoj. Jedva. 

Istu tu godinu smo ubilježili poraz od Egipta, Argentine, Izraela, godinu ranije od Slovačke, Argentine, SAD, prije tog Brazila, Irske, Meksika. Odnosno, bilo koja jača reprezentacija s kojom smo se suočili nam je skoro redovno nanosila poraz, pri tom smo uspijevali izvući pokoji remi ili pobjedu. Još jednom ponvaljam, ovo je period 2012 – 2014, period gdje smo ostvarili najveći uspjeh i kada nam je trenutna okosnica momčadi bila u najboljim godinama. 

Moramo shvatiti da je to domet naših nogometaša, ne da oni ne žele, nego oni igraju u okviru svog znanja i mogućnosti. Prvo to moramo mi, navijači shvatiti a onda će to i oni sami trebati da shvate. Nije slučajnost da su naše najveće pobjede dolazile u trenucima kada smo svi skoro otpisivali reprezentaciju. U situaciji gdje objektivni kvalitet je manjkav, jedino čime se to može nadomjestit je motiv, trud, zalaganje i izgaranje na terenu i ne slučajno, mi tako jedino igramo kad nas svi otpišu. Jedino tada u našim reprezentativcima izgleda proradi taj čuveni Bosanski inat. Taj inat je emocija s kojom bi mi morali igrati svih 90 minuta svake utakmice, u svakoj bodovnoj situaciji na tabeli. Nešto slično kao Island, moraćemo provjeriti jesu nam oni oteli taj inat u međuvremenu.  

Da li igrači koji su relativno riješili egzistencijalna pitanja i igraju po gore navedenim državama mogu u svakom trenutku pristupiti utakmicama tako da ispoštuju nas koji u ovoj napaćenoj zemlji sve nade polažemo u reprezentaciju, da grizu na terenu? Da li bi možda igrači iz naše lige izgarali za svaku loptu samo da dobiju priliku da obuku državni dres? Da li Duljević mora napraviti transfer u Dynamo da bi mi shvatili da momak zna igrati lopte? Da li ćemo mi od prosječnih igrača nastaviti praviti heroje i razočaravati se prostom realnošću? Puno je ovdje pitanja, ali znam da odgovor ni na jedno nije upiranje prstom ni u kog pojedinačno.

Vrijeme je da promijenimo kompletan način razmišljanja o reprezentaciji i državnom dresu i krenemo stvarati ekipu koja oslikava vrijednosti koje volimo. Jer kad se ugase reflektori, najbolji dio reprezentacije BiH su njeni navijači koji iskreno vole dres na kome piše njeno ime i vrijeme je da ju izgradimo na vrijednostima koje želimo u njoj. Ne moramo misliti da smo bolji od Belgije da bi navijali za svoju reprezentaciju, ne trebamo misliti da je naš ... bolji od Ronalda da bi navijali za nj. Vjerujem da izgradnja ekipe na realnim temeljima i ispravnim emocijama će donijeti rezultat koji svi želimo. Na kraju krajeva, ovdje ne navijamo za imena na dresovima, nego za grb koji je naprijed. Jer volimo Bosnu i Hercegovinu.

 

(Novi.ba)

NAJGLEDANIJI VIDEO DANAS NA PORTALU:

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!
zatvori
VIDEO PREPORUKA