NAKON 17 GODINA PRONAŠLA MAJKU koja je u OSMOM MJESECU pokušala da je pobaci: Tek onda je otkrivena ISTINA

Melisa Ohden težila je samo 1,3 kilograma dok je ležala priključena na aparate na neonatalnom odjeljenju bolnice u Ajovi 29. avgusta 1977. godine. 

Njema majka napustila je bolnicu vjerujući da je beba u njenoj materici bila otrovna fiziološka tečnost koju se pet dana ubrizgavali u matericu nakon što je odlučila prekinuti trudnoću u osmom mjesecu trudnoće. 

Melisa je saznala da svoj život duguje medicinskoj sestri koja je čula njen plač i ugledala komešanje dok se borila da udahne ispod medicinskog otpada u koji je bila bačena. Odmah ju je odnijela na odeljenje intenzivne nege, a kasnije se saznalo da je druga medicinska sestra iz bolnice naredila ostalima da ostave bebu u prostoriji da umre. To je, kasnije je saznala Melisa, bila njena vlastita baka.

Nakon što je čula kakav je traumatičan početak života imala, provela je 17 godina u potrazi za odgovorima. Zbog ovakve prošlosti većina ljudi bi bila ogorčena, no Melisa je odlučila da to nije način na koji želi da provede svoj život.

U bolnici je oboljela od žutice, respiratornog zastoja i napada, no srećom sve je preživjela bez posljedica iako su prognoze bile da će imati problema s vidom, sluhom i zaostajati u razvoju.

Jedna od medicinskih sestara u bolnici, po imenu Mari, dala je djevojčici ime Kejti Rouz, a kada je imala tri mjeseca usvojili su je Linda i Ron Ohden, par koji je već ranije usvojio djevojčicu Tami koja je bila četiri godine starija od Melise.

Godinama nakon toga, usvojitelji su bili u kontaktu sa sestrom Mari, a kad je odrasla Melisa je sama počela da joj piše pisma, te su postale bliske prijateljice.

Njoj i njenoj sestri roditelji su rano rekli da su usvojene, a Tami se prilikom jedne tinejdžerske svađe 'izlanula' kako je nju 'majka barem željela'.

- Otrčala sam svojim roditeljima i oni su mi rekli istinu - da sam jedva preživjela. Nisu imali namjeru da mi to ikada kažu. Moj život je tada stao. Osećala sam se ljutito, posramljeno i kriva jer sam živa.

Nakon jednog kritičnog razdoblja kada je oboljela od bulimije i predala se seksu i alkoholu, Melisa se, kako kaže, sabrala, i krenula na fakultet.

Sa 19 godina počela je da traži svoju pravu porodicu. Tek sa 30 saznala je ime bake i djeda kao i gdje su bili zaposleni. Poslala je pismo svim ženama za koje je sumnjala da bi mogle biti njena baka, no jedini koji joj je odgovorio bio je njen djed.

- Napisao mi je da nisu planirali da preživim i da neću putem njih pronaći svoju majku jer je nisu dugo vidjeli. Shvatila sam da su njihovi odnosi zahladnjeli nakon mog rođenja.

Melisa je potom zatražila podatke od bolnice i otkrila imena koje je bolničko osoblje zaboravilo da prikrije. Ubrzo je saznala da je njen otac preminuo, nakon čega je kratko prekinula potragu za majkom.

Udala se i rodila dvoje djece, u bolnici u kojoj je vlastita majka pokušala da je pobaci.

Susret s majkom

Nakon 17 godina duge potrage, jedna rođaka koju je Melisa ranije kontaktirala, povezala ju je s biološkom majkom.

- Ne sjećam se koja je prva poslala mejl, no obe smo bile u šoku. Nije imala pojma da sam živa. Dopisivale smo se tri godine pre nego li smo se upoznale. Mislim da smo obe bile u strahu od odbijanja. Kad smo se susrele, dio mene je želio da pobjegne. Bilo je strašno. No, tada smo se zagrlile i počele plakati. Rekla mi je da je živela s grižom savjesti čitavog života, a ja sam joj kazala da je ne krivim.

- Otkrila sam da je moja majka imala 19 godina i da ju je vlastita majka prisilila na pobačaj - govori 40-godišnjakinja koja je nakon što je pronašla majku odlučila da ispriča svoju životnu priču u knjizi.

- Bila je pod teškim sedativima i nije znala da sam rođena živa. Bilo je to bolno putovanje, prošla sam sve, od srama do ljutnje i oprosta - kazala je Melisa koja je odlučila da sačuva za sebe ime svoje majke, ali i bake koja je preminula prije nekoliko godina.

- Opraštam svima, i ocu, pa čak i baki - kazala je Melisa koja je saznala da ima i dve polusestre. U međuvremenu je majku vijdela nekoliko puta i redovno su u kontaktu.

Melisa je sada motivacioni govornik i spisateljica, a osnovala je i udruženje koje daje oslonac deci koja su preživjela pobačaj.

- Dosad mi se javilo 223 ljudi. To je uništilo mnoge živote. Kroz svoju veru naučila sam da oprostim. To što su učinili nije u redu, no, oprost oslobađa od boli - zaključila je Melisa.

Pogledajte ovu nevjerovatnu priču: 

PROČITAJTE JOŠ: 

Najvažnije otkriće do sad: Ovo je VITAMIN koji sprječava spontane pobačaje i defekte

Naučnici su otkrili da vitamin B3, kojeg inače ima u povrću i mesu, može liječiti molekularne deficijencije koje zaustavljaju rast organa embrija, kao i beba da se ispravno razviju u maternici. 

Naime naučnici kažu da je ovo otkriće jedno od najvažnijih u području istraživanja trudnoće i njihova saznanja transformirat će način na koji se zdravstvo brine o budućim majkama. Australski naučnici istraživali su 12 godina zašto se neka djeca rađaju s defektima srca, bubrega ili kralježnice.

“Ovo ima potencijal da se značajno smanji broj spontanih pobačaja i urođenih mana kod beba diljem svijeta. Ove riječi ne govorim olako”,  ispričala je biomedicinska istraživačica profesorica Sally Dunwoodie s Instituta Victor Chang Cardiac Research u Sydneyu.

Svaka četvrta žena u prosjeku doživi spontani pobačaj, dok se godišnje rodi oko 7,9 miliona beba s ozbiljnim urođenim manama. Svake godine umre oko 3,3 milina djece do pet godina upravo zbog urođenih mana, ponajviše srčanih, koje zahvaćaju svaku stotu bebu.

Njihova istraživanja pokazala su da je dodavanje vitamina B3 u prehranu trudnim miševima potpuno spriječilo i spontane pobačaje i defekte, a bebe su rođene savršeno zdrave.

Istraživači kažu da je sljedeći korak razviti test koji će identificirati koje su žene pod najvećim rizikom za roditi dijete s urođenom manom, te potom da im se osigura dovoljna količina vitamina B3.

“Vjerujemo da je ovo veliko otkriće i sigurno će biti jedno od najvećih australskih medicinskih postignuća. Vrlo je rijetko pronaći problem i osigurati rješenje u isto vrijeme. To je zapravo dvostruko otkriće”, rekao je profesor Robert Graham, izvršni direktor instituta na kojemu je provedeno istraživanje.

NEVJEROVATNA PRIČA ŽENE KOJA JE RODILA NAKON ČAK TRI POBAČAJA: ' Majke, nikad nemojte odustati'

Laura Gadis danas je majka četvoro djece, ali u jednom periodu života bojala se da nikada neće osjetiti šta znači držati svoju bebu u rukama. Tri puta je ostajala trudna i sva tri puta je pobacila. Otac joj je napola u šali, a napola ozbiljno rekao da je ili luda ili hrabra, a ona je shvatila koliko ljubavi su nosile te njegove riječi. Većinu vremena se osjećala kao da je luda, a često je željela da bude hrabra.

Nakon svakog pobačaja Laura bi svom mužu govorila: "Nikad više." Svaki put kada bi ostala u drugom stanju govorila bi mu: "Ovo je zadnji put. Ako ne uspije, to je to." No, nešto joj nije dalo da odustane i uporno je iznova i iznova prolazila kroz šokove, tugu i uvijek bi njene suze i očaj pobedila nada koja se tvrdoglavo probijala kroz sve prepreke.
 
Sama pomisao na život bez djeteta bi je rastužila. Bila je svjesna da joj se možda nikad neće pružiti prilika da rodi svoje dijete, gleda ga kako raste i uči ga kako da ide kroz život. Čeznula je da na svijet donese malo ljudsko biće, da ga uči da voli, saoseća sa drugima i doprinosi društvu. Nije imala snage da odustane od te ideje i željela je da zna kako to izgleda da jednog dana bude i baka.

Prvo dijete je izgubila u 20. sedmici trudnoće i mislila je da će je ta trauma zaustaviti u želji i namjeri da ima bebu. No, ostala je trudna i drugi put, ali beba u njenom stomaku nije preživjela više od devet sedmica. Treća trudnoća je završila nakon 12 sedmica kada je ultrazvukom utvrđeno da bebino srce ne kuca. Van sebe od tuge i boli, Laura je mislila da više nikad neće rizikovati da prođe kroz sve to.
 
No, prevarila se.
 
Kada je četvrti put ostala u drugom stanju Laura je bila van sebe od straha, no nije željela dopustiti strahu da je pobijedi.
 
"Ovog puta bi moglo biti drugačije", rekla je svome mužu.
 
Svaki dan je bio izazov. Svake sedmice je išla na preglede, radila analize krvi, a strah od pobačaja je bio sve jači i jači. Pitala se hoće li i ovoj bebi stati srce, hoće li i ona prestati da raste? Danju je bila nervozna, noću je jedva spavala.

Došao je i dan da na ultrazvuku po prvi put vidi svoju bebicu. Njeni dlanovi okupani znojem grčevito su stisnuli prostirku na kojoj je ležala. Primila je svog muža za ruku i oboje su čekali da ultrazvuk pokaže njihovu bebu.

Dočekao ih je nevjerovatan i predivan prizor.
 
"Ova bebica se kretala mnogo više od ostalih. Plesala je i mrdala svojim sićušnim ručicama i nožicama. Rasla je", sa suzama radosnicama u očima priča Laura.
 
Svako čekanje na novi pregled ultrazvukom je nju i njenog muža ostavljao paralizovane od straha, no čim bi se na ekranu pojavila njihova beba, sve to bi nestajalo. Doktori su bili skeptični, ali Laura i njen suprug nisu mogli da ne budu radosni zbog toga što je trudnoća dobro napredovala.

"Trudnoća se igrala sa našim emocijama, vukla nas je kroz isto blato kroz koje smo prošli tri puta prije toga. Ponekad bih došla kući s posla i plakala na kauču. Bilo je dana i kada sam se svom snagom borila da se ne rasplačem na poslu. Nasilu sam se smješila. Nijedan normalan čovjek neće proći kroz svu ovu muku osim ako to ne želi toliko jako da ga sve boli", iskreno priča Laura.
 
Sva tuga, suze i bol su nestali kada se napokon rodila njihova beba. Danas kada se sjeti svega toga Laura priznaje da su ona i njen muž bili i uplašeni, ali i hrabri. Išli su kroz sve to zajedno i bili oslonac jedno drugome. Zajedno su bili na tom najmračnijem i najvažnijem putovanju njihovih života i na kraju puta su izašli kao pobjednici – sa svojom bebicom u naručju.