NEVJEROVATNO

NAKON 60 GODINA POTRAGE KONAČNO JE PRONAŠLA SVOG BRATA: Kad je saznala ko je on, nije mogla doći sebi od ŠOKA (VIDEO)

Objavljeno:12.10.2017 - 09:46
A A A Times Arial

Škotlanđanka Ida Vild (83) je nakon 60 godina konačno pronašla svog brata, a onda ostala u nevjerici kad je saznala ko je on zapravo.

Ona je dugo godina mislila kako nikada neće pronaći svog usvojenog brata Asgara Patela (78) pošto je morao da se vrati svojoj pravoj porodici u Indiju.

"Srce nam se slomilo kad nas je napustio. Pet godina smo odrastali skupa, bili smo brat i sestra, bilo mi je jako teško. Održavali smo kontakt jedno vrijeme, ali naše porodice su se stalno selile. Na kraju se ispostavilo da nas je godinama tražio, ali nije mogao da nas nađe jer smo se odselili iz Glazgova", priča Ida.

Ono što ju je iznenadilo kad ga je pronašla jeste činjenica da je on u međuvremenu postao milioner i trenutno se nalazi na 45 mjestu Forbesove liste 100 najbogatijih preduzetnika u Indiji u 2017. godini. 

"Nisam mogla da vjerujem. Uspio je u životu, a opet ostao tako draga i prirodna osoba. Stvarno je predivno što se nakon toliko godina vratio u moj život", kazala je Ida.

 

PROČITAJTE JOŠ:

BOJAN I JA 10 GODINA NISMO IMALI DJECU, A BILI SMO U BRAKU: Onda sam rodila sina, a moj muž je u julu saznao da je ODUVIJEK NEPLODAN!

Sanela (56) je poslala svoju životnu ispovijesti na adresu portala "Telegraf.rs", a mi je prenosimo u cjelosti:

"Prije nego što sam se udala bila sam vesela djevojka, uvek spremna na zezanje i flert. Prije njega sam bila s jednim dečkom, koji se preselio u Sarajevo i tako sam patila za njim mnogo, mnogo. Bojan (moj sadašnji muž) je odmah počeo da oblijeće oko mene poslije tog momka. Kad smo Bojan i ja počeli da se zabavljamo, mnogo me je gušio i željela sam da pobegnem. Živimo u maloj sredini, to je bilo sramotno, ali ne i rijetko.

Pobegla sam s jednim čovjekom iz drugog sela, divan, predivan. Otišli smo za Beograd, gdje smo izlazili i zezali se. Međutim, onda se pojavio Bojan i krenuo da kukumače da se vratim, da me voli... da sam sve njegovo.

Vratila sam se. Vratila sam se jer me je ophrvala sramota i shvatila sam da s njim mogu da ostarim, a ako pukne bruka, neće me niko htjeti. Tad sam već imala oko 25 godina.

Sad je vrijeme drugačije, onda je tako bilo. Nisam imala mnogo svijesti o tome koliko i šta sve mogu. Koliko god da smo imali nezaštićene odnose, jednostavno nisam ostajala trudna!

Ja sam bila očajna, on se sklanjao od mene. Na kraju smo postali maltene ko prijatelji. U međuvremenu je počeo rat i u naše selo su došle izbjeglice. Među njima i moja najveća prva ljubav se vratila iz Sarajeva.

Taman u tom periodu smo se Bojan i ja vjenčali. Noć pred svadbu spavala sam sa mojom najvećom ljubavi kako me nikad ne bi zaboravio. Kako bi mi oprostio što ga nisam čekala.

Nekako smo se mi skapirali i nastavili smo da se viđamo iako sam u braku.

I eto... negdje 1995. godine sam ostala trudna. Rodila sam sina. Nikad nisam rekla nikome čiji je! Mislila sam da niko ne zna. 

A onda je moj sin počeo da raste i sve više liči na moju prvu ljubav, tajnu ljubav. To je shvatila i sestra mog muža i počela je da me ignoriše i da me nipodaštava. Odnosno, ponašala se kao da ne postojim.

To me je boljelo, ali sam se maksimalno posvetila djetetu. Sad je on sjajan momak. A moj muž je godinama kopnio.

Dobio je razne bolesti koje su ga iznutra jele. I nedavno je saznao da je neplodan.

Taj dan neću zaboraviti.

Sjedi ispred kuće i ćuti. I ja kažem šta je bilo... On kaže da mi je sve oprošteno.

Dugo smo plakali... i izmirili se konačno srećni i zadovoljni.

A onda je počeo horor! Njegova sestra i familija je krenula da me ignoriše, da ignorišu našeg sina i da se ponašaju ko da nismo rod.

Mnogo boli, mnogo..."

 

(Novi.ba/Telegraf.rs)

BRUTALNA ISPOVIJEST BALKANCA: Otišao je u Njemačku, a nakon godinu dana rada PRIZNAJE OVO!

Otišao je u Njemačku trbuhom za kruhom, njegovu ispovijest vam prenosimo u cjelosti...

Sjećam se dobro te večeri prije odlaska. Prijatelji, oni najbolji, polako se okupljaju kod mene u kafiću. Niko ne fali, a nema niko ni viška, samo jedan nije bio tu, on živi u Sarajevu pa sam otišao do njega dan prije da mu javim da idem. Onako nepozvani dolaze sami od sebe, znaju dobro gdje će me pronaći.

Došli da me isprate. A ja? Ja sam se osjećao kao da me ispraćaju na posljednji počinak a ne u Njemačku.
Oni su nešto pričali cijelu noć, čisto da se nešto priča, i da mene malo zabave. Ja sam uglavnom šutio znajući da ću rano ujutro u auto staviti 30 godina svog života, školovanja, fakulteta, rada, uspomena, truda, odricanja, 30 godina prijateljstava i tek pokoji odjevni predmet i krenuti sve ispočetka.

Valjalo je tu noć preživjeti, kao i svaki onaj prijateljski zagrljaj i jak stisak, kao da te grle posljednji put i ne bi te pustili do ujutro… Pa onda na red dođu roditelji, majčine suze i otac koji se kobajagi dobro drži.

E kad tu noć preživiš, dva puta trepneš, pogledaš na kalendar kad ono 20. septembar 2017. godine, shvatiš da je prošlo godinu dana kako živiš u Njemačkoj.

E to je Njemačka. Mjesto gdje vrijeme brzo leti. I sve možeš napraviti, raditi i zaraditi samo ne možeš kupiti vrijeme. Kad malo mučneš glavom i analiziraš zašto je to tako, shvatiš da ti je ovdje ponuđeno toliko mogućnosti da ti treba bar 9 života kako bi petinu od njih iskoristio.

Nije do vremena, nego je do mogućnosti.

U Bosni ih uglavnom nemaš, a i kad ti se ukaže prilika strahuješ ko će ti to sve pokvariti.

Njemačka je zemlja bez straha i to je najveće bogatstvo koje nama bosancima neko može ponuditi.

Nemaš straha hoćeš li pronaći posao, a kamo li straha da li ćeš ga izgubiti. S vremenom kako napreduješ s jezikom samo ti se otvaraju nove mogućnosti i bolji poslovi. Nemaš straha da osnuješ porodicu. Jer dvoje u kući sa minimalnim platama može da plati stan i režije, hrane u izobilju, lijepo i novo neko prosječno auto, putovanje ljeti 3 sedmice na Majorku, zimi na 2 sedmice na Alpe, te da se svaki vikend negdje izvedeš, neko jezero, roštilj uz prijatelje, park, zološki vrt, ili večera u restoranu. Reklo bi se da se živi ko’ nekad u Jugoslaviji.

Što se tiče njemaca, tu su iskustva različita.

Ono što sam ih ja upoznao jako su susretljivi i ljubazni, spremni su pomoći, drže do porodice, i nisu cicije u kafani. Postoje i oni neki drugi njemci, da budem iskren o njima sam samo čuo, al ih kao takve nisam upoznao.

E ko ima smisla za privatni biznis i hoće da se bavi time to je već druga priča. Kažu da šira regija ovog grada obuhvata negdje oko 3,5 miliona stanovnika koji većinom rade u Mercedesu, Porscheu i Boschu ili nekoj manjoj firmi koja se opet naslanja na ova tri giganta.

Veliko tržište, mnogo novca u opticaju, naplata brza, kompenzacije skoro da i nema. Potrebno je malo sluha za biznis, lijepa ideja, određena količnina početnog kapitala i mogu se čuda napraviti.

I sve je to ok, al onda na red dođe ljubav prema domovini. Sve te nešto dole opet vuče.

Iako si stekao već ovdje puno poznanstava, poneko prijateljstvo, fale ti prijatelji s kojima si odrastao, gimnaziju ili fakultet završio, prijatelji s kojima si radio.

Kreneš u Bosnu, onako već u Sloveniji srce ti jako lupa dok vrtiš one radio stanice i slušaš emisije koje prilično razumiješ.

Kad već dođeš u Bosnu nakon 3 sata shvatiš zašto si otišao u Njemačku.

Shvatiš da ti ne nedostaje Bosna kao sistem, nego Bosna u smislu tvojih prijatelja.

I najradije bi ih sve natrpao u jedan veliki autobus i doveo sebi. I kad bih to uradio…pitanje koliko bi mi Bosna nedostajala.

Usput, to i pokušavam. Pokušavam ih nagovoriti da dođu kod mene živjeti, da se presele. Nisu zaslužili da žive u neizvjesnosti, da im neko vrijeđa inteligenciju. Nisu zaslužili da ih neko dijeli, jer nisu tako odgojeni. Njemačka je država za njih, država u kojoj kao svog zemljaka prepoznaješ svakog onog ko je rođen od Bugarske do Beča.

E sad zamislite koliko je ovakvih kao ja koji pokušavaju sve svoje drugove dovesti u Njemačku.

Ko će ostati dole živjeti? Ostat će neko, al sve manje i manje onih ljudi s kojima sam ja tu državu vidio prosperitetnom. Nažalost!!! , napisao je Boris na Facebooku.

 

MILENA  JE ISPLANIRALA SAVRŠENU SVADBU, PA JOJ SE DOGODILA NOĆNA MORA: Sve je bilo idealno dok nismo počeli da sječemo tortu

 

Ovo je Milenina priča

„Ninoslav i ja zabavljamo se još od prve godine fakulteta, i bilo je sasvim očekivano da se uzmemo. Sve smo  radili „kako je red“: veridba, detaljno planiranje vjenčanja – sve to je trajalo godinu i po dana, kako bismo imali sve najsavršenije baš tog, najvažnijeg dana u našim životima.

Pustio me je da biram sve, njemu ni mjesto, ni detalji nisu preterano značili, jer je želio samo da se konačno vjenčamo, poslije toliko godina zabavljanja. Na sebe sam preuzela organizaciju, a sestre i drugarice su mi pomagale u svemu.

Znala sam da će biti najbolja svadba ikada: sve je bilo detaljno odabrano, elegantno, sa stilom. Sve je bilo isplanirano do najsitnijeg detalja.

Vjenčanicu sam naručila iz Francuske, veo uz Milana. Cipele su stizale pravo iz Njujorka, nakit iz Dubaija. Čekala sam dan da budem princeza.

Tortu smo naručili u najuglednijoj beogradskoj poslastičarnici, i platili je kao da je od suvog zlata! Ali, nisam žalila… Želela sam da imam najbolju tortu u gradu. Odabrali smo najprefinjenije ukuse, i dekoraciju, a oni su rekli da više ni o čemu ne brinemo – da se bavimo ostalim detaljima, i da će nam torta stići, 30. septembra 2017. u restoran u kome je vjenčanje.

Cijeli dan je bio savršen, a vrijeme idealno: ni previše toplo, ni previše hladno… Fotografisali smo se na Kalemegdanu i pored Save, i zaputili ka restoranu gdje su bili svi naši gosti. Zanijemeli su kada su videli limuzinu koja nas dovozi, moju vjenčanicu, cipele, nakit, ma sve… I Ninoslav je bio kao iz modnog magazina – muškarac za poželjeti.

Slavili smo, onako, za sve pare! Sve je bilo savršeno. I onda se čula pjesma koja je označila da naša prelijepa torta izlazi. Vatrometi, prskalice, konfete… sve je bilo SA-VR-ŠE-NO. Na kraju pjesme, krenuli smo da sječemo našu lijepu tortu. Isjekli smo, standardno, parče, dao je zalogaj on meni, pa ja njemu… A onda sam shvatila da naša prelijepa čokoladna torta ima mnogo čudan ukus. Nešto je počelo da mi se razliva po ustima, ne umijem to ni sada da opišem.

Nasmijala sam se, slikali smo se, ja nisam progutala „to nešto“… Jedva sam čekala da prekinu da slikaju i snimaju, i čim su počeli da sjeku tortu gostima, šmugnula sam u toalet.

Kada sam izbacila zalogaj iz usta na dlan, imala sam šta da vidim – ogromna bubašvaba mi je stajala na dlanu! Ja sam mislila, željela da verujem, da je to neka neslana šala… Pa kako je to moguće, čovječe, da li se to ikada ikome desilo?!

Zujalo mi je u ušima, odzvanjalo… Trebalo mi je desetak minuta da dođem sebi. A onda sam shvatila da ništa na svijetu nije vrijedno da moj najvažniji i najljepši dan propadne. Rekoh sebi, sad popravi šminku, nasmij se, isperi usta i idi i đuskaj kao da ti je to posljednje! I naravno, kao da se ništa nije desilo. Tako sam i uradila.

Prošlo je već nekoliko dana, i utisci se i dalje sležu. Bilo je savršeno. Trudim se da zaboravim onu grozotu koju sam zagrizla, i iskreno, s obzirom koliko smo platili sve to… sramota me je i da spomenem IKOME, a kamoli mužu, šta se desilo. Pritom, on kakav je, napravio bi skandal, a ja ne želim da se moja savršena svadba pamti po skandalu.

Neka to ostane moja jeziva tajna zauvijek. Tako je najbolje. Uostalom, niko nije ništa ni primjetio… Ali, slatkiše još dugo neću jesti, a tu poslastičarnicu ću zaobilaziti u najširem luku.“

(Telegraf.rs)

INSTALIRAJTE NOVI.BA TOOLBAR SADA
I UČESTVUJTE U NAGRADNOJ IGRI!

chrome

NAJGLEDANIJI VIDEO DANAS NA PORTALU:

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!
zatvori
VIDEO PREPORUKA