OBJAVIO JE IDILIČNU PRIČU ŽIVOTA NA ISLANDU: Onda mu se javio čovjek i napisao da je ovo prava istina kako se tamo živi

Hrvatski poslanik Goran Aleksić je prije nekoliko dana na svom Facebook profilu podijelio priču o njegovom prijatelju koji živi na Islandu.

Priča o idiličnom životu u toj ostrvskoj zemlji brzo se proširila, ali javio se čovjek koji tvrdi da nema tako dobro iskustvo.

Goran Aleksić je sada objavio i to loše iskustvo s Islanda, dodavši kako mu nije cilj nikoga da nagovara da se odseli iz Hrvatske na Island već samo da želi da prenese tuđa iskustva, piše Net.hr.

- Savjetujem ljudima da idu na Island samo ako imaju nekoga ko je proveo 10 godina na Islandu. I to nekog vrlo bliskog jer se u protivnom neće dobro provesti. Proveo sam pet mjeseci radeći na Islandu u gradiću blizu Rejkjavika, pa ću vam opisati moj deveti krug pakla - naveo je drugi Hrvat sa Islanda koji je svoje mišljenje poslao Aleksiću.

U nekoliko je tačaka demantovao prethodnu idiličnu priču:

"Kao prvo, nije istina da na prvoj plati ne plaćate poreze jer sam ja uredno platio 37 posto.

Kao drugo, plata kasirkama u supermarketima nije 3.000 evra već oko 2.000 čak i nešto manje i po pravilu vam tu rade deca od 16 do 18 godina starosti, retkost je videti gospođu od 40 godina. 

Treće, u banci vam ne daju izvještaj plate, a kad pitate u firmi oni vam kažu da banka to daje.

Četvrto, uopšte nisu ljubazni i nasmijani, veoma su namrgođeni i ne bi vam pružili pomoć nikada itd."

Dalje su se nizale tačke koje opisuju "deveti krug pakla" na Islandu, u kojima nezadovoljni Hrvat kaže da su većina notorni alkoholičari, da svi žive na kredit, da su stanovi skupi, da imaju prividno dobar životni standard...

Međutim, Aleksiću se javila i jedna gospođa, takođe iz Hrvatske , koja već dugi niz godina živi na Islandu, a njeno iskustvo je ovakvo:

- Ćao ima nas još ,ali zivot je i bolji od onog sto Vam je Vaš poznanik napisao, ja sam tu od 1996. godine, imam šestoro djece i troje je završilo ove godine fakultet, neki su krenuli dalje na master, a neki još uče. Da sam ostala u mojoj voljenoj Hrvatskoj, bili bismo gladni i bosi, ali eto to je život, mi se trudimo da idemo svake godine na odmor od tri mjeseca da napunimo baterije preko zime.

Aleksić je zatim rekao kako uvijek treba biti oprezan u životu sa svim stvarima, pa i sa odlascima u inostranstvo, navodeći da neko može da prođe dobro, neko loše, ali da sve zavisi od svakog ponaosob.

(net.hr)

 

PROČITAJTE JOŠ: 

 

ISPOVIJEST MUŠKARCA KOJI SE ODSELIO NA ISLAND: Teško mi bilo napustiti rodnu zemlju, ali kad sam dobio prvu platu bio sam šokiran

Saborski zastupnik Goran Aleksić na svom Facebook profilu podijelio je zanimljiva zapažanja jednog Hrvata koji je odlučio da preseli na Island.

Iako nije puno pisao o razlozima zašto je napustio Hrvatsku, detaljno je opisao šta ga je to sve dočekalo na Islandu. 

Od nasmiješenih domaćina, super-poštenih poslodavaca, pa sve do banaka u kojima poslužuju kafu. Kažu kako ga je najviše iznenadila činjenica da nakon prve plaće ne mora plaćati doprinose i poreze, već da mu se isplati kompletan bruto iznos. Također, zanimljivo mu je da na Islandu baš niko ne plaća gotovinom.

Status prenosimo u cijelosti.

7. septembar

Bok Gorane... Evo da Vam se javim sa dalekog Islanda. Da... Otišao sam na Island raditi. Mislim da u Hrvatskoj, na žalost, nema više smisla živjeti i raditi, sve se vrti oko toga tko gdje bio '41,' '45,' 91...ko ustaša a ko partizan... Ne želim da moja djeca moraju živjeti u takvom društvu. Sa vremenom će i oni doći ovdje. Ovdje se cijeni rad, dobro se plaća rad, svi su sretni, nasmijani, pristupačni, srdačni (vjerojatno zato jer nemaju ustaše i partizane). Ovdje nema šanse da vas poslodavac zezne i za jednu krunu! Glavnu riječ što se tiče radnika i poslodavaca vode sindikati, kojih na islandu ima, mislim, tri. Svaki stanovnik Islanda, tako i ja, dobije kennitalu, to je njihov oib, a svaki poslodavac je dužan imati na poslu jedan digitalni sat u koji radnici upisuju svoj oib kada su došli na posao i kada su otišli sa posla, taj sat je od sindikata, te oni na taj način kontroliraju da li je sve u redu sa satnicom te na kraju mjeseca i sa plaćom. Plaća na Islandu je uvijek prvoga u mjesecu, svima, bez izuzetaka, ako prvi pada na vikend ili neradni dan onda je uvijek dan prije toga. Neki dan sam se prošetao po Reykjaviku i otišao u banku promjeniti eure... Prvo, u banci vas dočeka jedan gospodin u odjelu koji vam da broj za uslugu koju čekate, i zatim čekate... Uz kavu, čitanje novina... A banci je gužva, svi nasmijani, pogledam oko sebe i mislim si da nisam možda ušao slučajno u neki kafić... Dođe jedna gospođa koja pokupi šalice od kava, pita vas da li ste za još jednu kavu.... I tako... Čudno. Tu nema ni erste, ni addiko, ni hypo, ni sberbank.... Samo njihove islandske banke... Eto... Toliko od mene. Nadam se da vas nisam zagnjavio. Pratit ću i dalje vaš rad i rad vaše stranke koju podržavam. Žao mi je što niste imali vremena za nove prijatelje da se upoznamo i popijemo piće, ali možda drugom prilikom. Pozdrav

U više od 20 godina staža koliko imam prvi put se osjećam cijenjeno na poslu, osjećam kao da sam tu već godinama a ne tek tjedan dana....

Nemaš pojma koliko mi je bilo teško napustiti dom, obitelj, hrvatsku... Lijepu hrvatsku... Koju siluju svakodnevno raznorazne spodobe na razne moguće načine... Probaj nešto pokušati napraviti sa koalicijskim partnerima da konačno više netko dođe na vlast bez ikakvih znakovlja.

 

20. septembar

Bok, jedna zanimljivost koju bi možda bilo pametno i u hrvatskoj uvest. Nisam ni ja znao, ali prva plaća koju dobiješ kod nekog poslodavca se dobiva bruto na račun, znači prvi mjesec se ne plaćaju porezi i ostale stvari....

 

9. oktobar

Bok Goran! Kako si? Evo malo da se javim... Ja sam dobro... Osim što mi fali obitelj sve drugo je super! Dobio sam prvu plaću... Mogu reć da je "saborska", druga će bit najvjerojatnije premijerska! Ono što me je iznenadilo ovdje pri otvaranju računa u banci je da banka ne naplaćuje ništa za vođenje računa, to sve rješava poslodavac, ja plaćam eventualno naknade ako želim prekoračenje po računu ali to je normalno... Druga stvar je što u banci se nalazi moj izvadak od plaće, dakle ako ga želim na ruke samo kažem da mi ga isprintaju. Ovdje se sve, ali doslovno sve, od trgovine, frizera, pultova... Sve, sve... Plaća debitnom karticom, gotovo nitko nema gotovine kod sebe, to mi je jako čudno ali se polako privikavam.... Ljudi su fantastični, jučer smo baš bili na piću poslije posla, Hrvati, Latvijci, Litvanci, Filipinac, Čeh i nekoliko Islanđana.... Predobro, svi pričamo na engleskom, nema politikantstva, nema ustaša i partizana, samo veliko prijateljstvo.... Islanđani su genijalni ljudi, pomognu kad god treba, di god treba.... Eto... Toliko za sada...

Inače... Život je ovdje jako skup, ali za razliku od Hrvatske gdje je plaća blagajnice 3000kn ovdje je 3000 eura, i naravno da se da lijepo uštedit... Ovdje ako nekome rikne frižider ili perilica ne mora razbijat glavu kako će ju kupit, ode i kupi.... Nije kao kod nas da mora na 24 rate u pevecu pa radi dok ju ne otplati.... Imaju novaca taman koliko im je potrebno za normalan život, a ne za život na kredit…

 

BOJAN I JA 10 GODINA NISMO IMALI DJECU, A BILI SMO U BRAKU: Onda sam rodila sina, a moj muž je u julu saznao da je ODUVIJEK NEPLODAN!

Sanela (56) je poslala svoju životnu ispovijesti na adresu portala "Telegraf.rs", a mi je prenosimo u cjelosti:

"Prije nego što sam se udala bila sam vesela djevojka, uvek spremna na zezanje i flert. Prije njega sam bila s jednim dečkom, koji se preselio u Sarajevo i tako sam patila za njim mnogo, mnogo. Bojan (moj sadašnji muž) je odmah počeo da oblijeće oko mene poslije tog momka. Kad smo Bojan i ja počeli da se zabavljamo, mnogo me je gušio i željela sam da pobegnem. Živimo u maloj sredini, to je bilo sramotno, ali ne i rijetko.

Pobegla sam s jednim čovjekom iz drugog sela, divan, predivan. Otišli smo za Beograd, gdje smo izlazili i zezali se. Međutim, onda se pojavio Bojan i krenuo da kukumače da se vratim, da me voli... da sam sve njegovo.

Vratila sam se. Vratila sam se jer me je ophrvala sramota i shvatila sam da s njim mogu da ostarim, a ako pukne bruka, neće me niko htjeti. Tad sam već imala oko 25 godina.

Sad je vrijeme drugačije, onda je tako bilo. Nisam imala mnogo svijesti o tome koliko i šta sve mogu. Koliko god da smo imali nezaštićene odnose, jednostavno nisam ostajala trudna!

Ja sam bila očajna, on se sklanjao od mene. Na kraju smo postali maltene ko prijatelji. U međuvremenu je počeo rat i u naše selo su došle izbjeglice. Među njima i moja najveća prva ljubav se vratila iz Sarajeva.

Taman u tom periodu smo se Bojan i ja vjenčali. Noć pred svadbu spavala sam sa mojom najvećom ljubavi kako me nikad ne bi zaboravio. Kako bi mi oprostio što ga nisam čekala.

Nekako smo se mi skapirali i nastavili smo da se viđamo iako sam u braku.

I eto... negdje 1995. godine sam ostala trudna. Rodila sam sina. Nikad nisam rekla nikome čiji je! Mislila sam da niko ne zna. 

A onda je moj sin počeo da raste i sve više liči na moju prvu ljubav, tajnu ljubav. To je shvatila i sestra mog muža i počela je da me ignoriše i da me nipodaštava. Odnosno, ponašala se kao da ne postojim.

To me je boljelo, ali sam se maksimalno posvetila djetetu. Sad je on sjajan momak. A moj muž je godinama kopnio.

Dobio je razne bolesti koje su ga iznutra jele. I nedavno je saznao da je neplodan.

Taj dan neću zaboraviti.

Sjedi ispred kuće i ćuti. I ja kažem šta je bilo... On kaže da mi je sve oprošteno.

Dugo smo plakali... i izmirili se konačno srećni i zadovoljni.

A onda je počeo horor! Njegova sestra i familija je krenula da me ignoriše, da ignorišu našeg sina i da se ponašaju ko da nismo rod.

Mnogo boli, mnogo..."

 

(Novi.ba/Telegraf.rs)

BRUTALNA ISPOVIJEST BALKANCA: Otišao je u Njemačku, a nakon godinu dana rada PRIZNAJE OVO!

Otišao je u Njemačku trbuhom za kruhom, njegovu ispovijest vam prenosimo u cjelosti...

Sjećam se dobro te večeri prije odlaska. Prijatelji, oni najbolji, polako se okupljaju kod mene u kafiću. Niko ne fali, a nema niko ni viška, samo jedan nije bio tu, on živi u Sarajevu pa sam otišao do njega dan prije da mu javim da idem. Onako nepozvani dolaze sami od sebe, znaju dobro gdje će me pronaći.

Došli da me isprate. A ja? Ja sam se osjećao kao da me ispraćaju na posljednji počinak a ne u Njemačku.
Oni su nešto pričali cijelu noć, čisto da se nešto priča, i da mene malo zabave. Ja sam uglavnom šutio znajući da ću rano ujutro u auto staviti 30 godina svog života, školovanja, fakulteta, rada, uspomena, truda, odricanja, 30 godina prijateljstava i tek pokoji odjevni predmet i krenuti sve ispočetka.

Valjalo je tu noć preživjeti, kao i svaki onaj prijateljski zagrljaj i jak stisak, kao da te grle posljednji put i ne bi te pustili do ujutro… Pa onda na red dođu roditelji, majčine suze i otac koji se kobajagi dobro drži.

E kad tu noć preživiš, dva puta trepneš, pogledaš na kalendar kad ono 20. septembar 2017. godine, shvatiš da je prošlo godinu dana kako živiš u Njemačkoj.

E to je Njemačka. Mjesto gdje vrijeme brzo leti. I sve možeš napraviti, raditi i zaraditi samo ne možeš kupiti vrijeme. Kad malo mučneš glavom i analiziraš zašto je to tako, shvatiš da ti je ovdje ponuđeno toliko mogućnosti da ti treba bar 9 života kako bi petinu od njih iskoristio.

Nije do vremena, nego je do mogućnosti.

U Bosni ih uglavnom nemaš, a i kad ti se ukaže prilika strahuješ ko će ti to sve pokvariti.

Njemačka je zemlja bez straha i to je najveće bogatstvo koje nama bosancima neko može ponuditi.

Nemaš straha hoćeš li pronaći posao, a kamo li straha da li ćeš ga izgubiti. S vremenom kako napreduješ s jezikom samo ti se otvaraju nove mogućnosti i bolji poslovi. Nemaš straha da osnuješ porodicu. Jer dvoje u kući sa minimalnim platama može da plati stan i režije, hrane u izobilju, lijepo i novo neko prosječno auto, putovanje ljeti 3 sedmice na Majorku, zimi na 2 sedmice na Alpe, te da se svaki vikend negdje izvedeš, neko jezero, roštilj uz prijatelje, park, zološki vrt, ili večera u restoranu. Reklo bi se da se živi ko’ nekad u Jugoslaviji.

Što se tiče njemaca, tu su iskustva različita.

Ono što sam ih ja upoznao jako su susretljivi i ljubazni, spremni su pomoći, drže do porodice, i nisu cicije u kafani. Postoje i oni neki drugi njemci, da budem iskren o njima sam samo čuo, al ih kao takve nisam upoznao.

E ko ima smisla za privatni biznis i hoće da se bavi time to je već druga priča. Kažu da šira regija ovog grada obuhvata negdje oko 3,5 miliona stanovnika koji većinom rade u Mercedesu, Porscheu i Boschu ili nekoj manjoj firmi koja se opet naslanja na ova tri giganta.

Veliko tržište, mnogo novca u opticaju, naplata brza, kompenzacije skoro da i nema. Potrebno je malo sluha za biznis, lijepa ideja, određena količnina početnog kapitala i mogu se čuda napraviti.

I sve je to ok, al onda na red dođe ljubav prema domovini. Sve te nešto dole opet vuče.

Iako si stekao već ovdje puno poznanstava, poneko prijateljstvo, fale ti prijatelji s kojima si odrastao, gimnaziju ili fakultet završio, prijatelji s kojima si radio.

Kreneš u Bosnu, onako već u Sloveniji srce ti jako lupa dok vrtiš one radio stanice i slušaš emisije koje prilično razumiješ.

Kad već dođeš u Bosnu nakon 3 sata shvatiš zašto si otišao u Njemačku.

Shvatiš da ti ne nedostaje Bosna kao sistem, nego Bosna u smislu tvojih prijatelja.

I najradije bi ih sve natrpao u jedan veliki autobus i doveo sebi. I kad bih to uradio…pitanje koliko bi mi Bosna nedostajala.

Usput, to i pokušavam. Pokušavam ih nagovoriti da dođu kod mene živjeti, da se presele. Nisu zaslužili da žive u neizvjesnosti, da im neko vrijeđa inteligenciju. Nisu zaslužili da ih neko dijeli, jer nisu tako odgojeni. Njemačka je država za njih, država u kojoj kao svog zemljaka prepoznaješ svakog onog ko je rođen od Bugarske do Beča.

E sad zamislite koliko je ovakvih kao ja koji pokušavaju sve svoje drugove dovesti u Njemačku.

Ko će ostati dole živjeti? Ostat će neko, al sve manje i manje onih ljudi s kojima sam ja tu državu vidio prosperitetnom. Nažalost!!! , napisao je Boris na Facebooku.

 

MILENA  JE ISPLANIRALA SAVRŠENU SVADBU, PA JOJ SE DOGODILA NOĆNA MORA: Sve je bilo idealno dok nismo počeli da sječemo tortu

 

Ovo je Milenina priča

„Ninoslav i ja zabavljamo se još od prve godine fakulteta, i bilo je sasvim očekivano da se uzmemo. Sve smo  radili „kako je red“: veridba, detaljno planiranje vjenčanja – sve to je trajalo godinu i po dana, kako bismo imali sve najsavršenije baš tog, najvažnijeg dana u našim životima.

Pustio me je da biram sve, njemu ni mjesto, ni detalji nisu preterano značili, jer je želio samo da se konačno vjenčamo, poslije toliko godina zabavljanja. Na sebe sam preuzela organizaciju, a sestre i drugarice su mi pomagale u svemu.

Znala sam da će biti najbolja svadba ikada: sve je bilo detaljno odabrano, elegantno, sa stilom. Sve je bilo isplanirano do najsitnijeg detalja.

Vjenčanicu sam naručila iz Francuske, veo uz Milana. Cipele su stizale pravo iz Njujorka, nakit iz Dubaija. Čekala sam dan da budem princeza.

Tortu smo naručili u najuglednijoj beogradskoj poslastičarnici, i platili je kao da je od suvog zlata! Ali, nisam žalila… Želela sam da imam najbolju tortu u gradu. Odabrali smo najprefinjenije ukuse, i dekoraciju, a oni su rekli da više ni o čemu ne brinemo – da se bavimo ostalim detaljima, i da će nam torta stići, 30. septembra 2017. u restoran u kome je vjenčanje.

Cijeli dan je bio savršen, a vrijeme idealno: ni previše toplo, ni previše hladno… Fotografisali smo se na Kalemegdanu i pored Save, i zaputili ka restoranu gdje su bili svi naši gosti. Zanijemeli su kada su videli limuzinu koja nas dovozi, moju vjenčanicu, cipele, nakit, ma sve… I Ninoslav je bio kao iz modnog magazina – muškarac za poželjeti.

Slavili smo, onako, za sve pare! Sve je bilo savršeno. I onda se čula pjesma koja je označila da naša prelijepa torta izlazi. Vatrometi, prskalice, konfete… sve je bilo SA-VR-ŠE-NO. Na kraju pjesme, krenuli smo da sječemo našu lijepu tortu. Isjekli smo, standardno, parče, dao je zalogaj on meni, pa ja njemu… A onda sam shvatila da naša prelijepa čokoladna torta ima mnogo čudan ukus. Nešto je počelo da mi se razliva po ustima, ne umijem to ni sada da opišem.

Nasmijala sam se, slikali smo se, ja nisam progutala „to nešto“… Jedva sam čekala da prekinu da slikaju i snimaju, i čim su počeli da sjeku tortu gostima, šmugnula sam u toalet.

Kada sam izbacila zalogaj iz usta na dlan, imala sam šta da vidim – ogromna bubašvaba mi je stajala na dlanu! Ja sam mislila, željela da verujem, da je to neka neslana šala… Pa kako je to moguće, čovječe, da li se to ikada ikome desilo?!

Zujalo mi je u ušima, odzvanjalo… Trebalo mi je desetak minuta da dođem sebi. A onda sam shvatila da ništa na svijetu nije vrijedno da moj najvažniji i najljepši dan propadne. Rekoh sebi, sad popravi šminku, nasmij se, isperi usta i idi i đuskaj kao da ti je to posljednje! I naravno, kao da se ništa nije desilo. Tako sam i uradila.

Prošlo je već nekoliko dana, i utisci se i dalje sležu. Bilo je savršeno. Trudim se da zaboravim onu grozotu koju sam zagrizla, i iskreno, s obzirom koliko smo platili sve to… sramota me je i da spomenem IKOME, a kamoli mužu, šta se desilo. Pritom, on kakav je, napravio bi skandal, a ja ne želim da se moja savršena svadba pamti po skandalu.

Neka to ostane moja jeziva tajna zauvijek. Tako je najbolje. Uostalom, niko nije ništa ni primjetio… Ali, slatkiše još dugo neću jesti, a tu poslastičarnicu ću zaobilaziti u najširem luku.“

 

(Telegraf.rs)